In Memoriam: Ramiz Nukić iz Srebrenice – tihi heroj koji je cijeli život hodao šumama i skupljao kosti žrtava

Ramiz Nukić je preživio genocid u Srebrenici – i neumorno tražio posmrtne ostatke ubijenih u šumama istočne Bosne. Umro je, a da nikada nije dobio službeno priznanje za svoj angažman.

08.11. 2022. godine preselio na Ahiret Ramiz Nukić: Sakupio posmrtne ostatke više od 300 ubijenih Srebreničana

U tišini šuma iznad Kamenice, gdje priroda pokušava sakriti ono što historija nikada ne smije zaboraviti, jedan je čovjek dvadeset godina hodao sam – ne iz rekreacije, ne iz dokolice, već iz obaveze koju nije nametnuo zakon, već savjest. Ramiz Nukić iz Srebrenice, bez plaće, bez priznanja, bez svjetala pozornice, tražio je kosti mrtvih. Skupljao ih je golim rukama. Kosti ubijenih muškaraca i dječaka. Ljudi koje je poznavao i onih koje nije, ali je u svakom vidio isti znak: žrtvu genocida.

Ramiz nije bio ni historičar, ni forenzičar, ni političar. Bio je čovjek. Otac, brat, komšija. Čovjek kojem su u julu 1995. godine ubili oca i brata. Kad ih je pronašao, nije stao. Nije mogao. U zemlji kojom je hodao ostalo je previše onih koje niko drugi nije tražio. Nastavio je – iz dana u dan, iz sezone u sezonu. Skupljao je ramena, podlaktice, prste, čizme, satove, poruke i metke.

Njegov život bio je tiha misija u zemlji glasne nepravde. Dok su se po Sarajevu i svijetu održavale konferencije, predstavljale knjige i dijelila priznanja, Ramiz je šutio. Dok su kamere snimale, on je već u zoru bio u šumi. Dok su drugi govorili u ime mrtvih, on ih je tražio. I nalazio. Više od 300 tijela vratio je njihovim porodicama.

Za taj rad nikada nije tražio ništa. I ništa nije dobio. Preminuo je 8. novembra 2022. godine, u zvorničkoj bolnici, u 63. godini života. Dženaza mu je klanjana 10. novembra, na mezarju u Kamenici, gdje je proveo veći dio svog života – tražeći tuđe mrtve. Siromašan, iscrpljen, ali uspravan.

Dok su oni koji su zarađivali na boli držali govore, Ramiz je sam sahranjivao historiju – kost po kost.

Ramiz Nukić bio je hodajući spomenik. Ne onaj od kamena i bronce, već od čovječnosti. Bio je dokaz da u najmračnijim dijelovima naše povijesti postoje ljudi koji, tiho i dostojanstveno, nose svjetlo istine. Njegov život je podsjetnik da dostojanstvo nema cijenu, ali ima cijenu šutnje kad dostojanstvo nestane.

Danas, kad ga više nema, ostaje obaveza svih nas da pamtimo ono što je on radio – i ono što su drugi propustili učiniti. Ostavio nam je istinu, u kostima, u zemlji, u šumi. Ostaje na nama da ne zakopamo i njegovo ime.

Neka ti je vječni rahmet, Ramize. Tvoja šutnja bila je glasnija od svih govora.

(Glasstoca.ba)

***

Ramiz Nukić (62) iz bratunačkog sela Kamenice više od 16 godina u šumama u blizini kuće sakuplja kosti Srebreničana ubijenih u julu 1995. godine dok su, padom Srebrenice, pokušavali doći do slobodne teritorije. U rodno selo, ispod Kameničkog brda i zloglasne bukve, vratio se sa porodicom 2004. godine. Od tada pa do danas u šumama i njivama je pronašao 300 posmrtnih ostataka ubijenih Srebreničana.

Pomoć porodicama žrtva

Ni miniran teren nije ga spriječio u potrazi. Na ovaj način, kako je kazao, pokušava pomoći porodicama ubijenih Srebreničana koji više od dvije i po decenije tragaju za kostima najmilijih.

Dok se kreće šumskim područjem priča o životu, ali i preživljavanju u julu ’95. kada je i on sa braćom, ocem i drugim članovima porodice, komšijama i sugrađanima krenuo preko šuma do slobodne teritorije.

– Iz Srebrenice sam krenuo ’95. Tu su mi bila dva brata, otac, stric… Nažalost, oni više nisu među živima. Nisu jedini, hiljade su poginule. Kada dođem u ovu šumu, vraća mi se onaj film i sve što se dešavalo tokom proboja. Te slike su mi i sad pred očima – kaže Nukić dok prolazimo kroz zloglasnu Bukvu, prvu zasjedu na koju su naišli Srebreničani. Tu je ubijeno više od 1.000 osoba, a isto toliko ranjeno.

– Sa porodicom sam se vratio 2004. Napravio sam kuću. Sve sam morao raditi novo. Još prije sam počeo hodati po šumama pokušavajući pronaći oca i braću. Malo je bilo straha. Nije bilo ni sigurno. Kada sam počeo pronalaziti kosti bilo je teško. Tada sam odlučio da ih kupim kako ih pronalazim – prisjetio se Nukić.

Zaštita predmeta

– Pronađem, obilježim mjesto, zaštitim predmete i javim Institutu za traženje nestalih BiH i oni dođu da snime i pokupe. Onda ide njihova procedura. A za to vrijeme ja i dalje tragam.

Radim to da obradujem porodice iako nije to baš neko radovanje, ali ipak i jeste jer kada nađeš kosti makar znaš gdje ćeš ukopati te posmrtne ostatke. Hoću da pomognem porodicama jer znam kako je meni bilo teško dok nisu pronašli kosti mog oca i braće. Sada znam gdje su, u Potočarima. Bio sam u neizvjesnosti – s tugom priča Nukić.

Svaka kost je jako bitna

Teško je, istakao je, danas, nakon toliko godina, pronaći kompletno tijelo, ali svaka kost je jako bitna. Ovih dana je pronašao kosti ruku i nogu od dva tijela. Među predmetima su konzerve, kašike, obuću, razbijeno ogledalo… Na jednom stablu nalazi se i nož koji je srastao sa bukvom.

– Pronalazim i predmete poput četkica za zube, aparat za brijanje. Nađe se i odjeće, ali ona je već propala,torbe… Puno toga je već propalo, prošlo je 27 godina – naglašava Nukić koji ne planira prestati sa traženjem kostiju ubijenih Srebreničana.

Dnevni avaz