Ima nas sve manje, ali smo zato sve gluplji
AUTOR:
Najteže je primijetiti očito. Dogodi se da primijetimo neki fenomen, da je on sasvim očit, ali zbog nekog mentalnog sljepila teško prihvaćamo ono što vidimo.
Vidimo i znamo da nešto postoji: da je vlada nesposobna provesti reforme, da nas vode prosječni, a moralno problematični ljudi, da navijamo za timove iako je igra namještena, da vjerujemo u rezultate izbora iako su pravila, model biranja, pretvaranja glasova u mandate, tehnika glasovanja namješteni i nepravedni, mediji zlorabljeni.
Sve to vidimo, no nadamo se popravku, mislimo da se radi o prolaznom defektu i zamoru demokracijom. Nadamo se da će ljudi i mase progledati i reći dosta, pa da će se sve promijeniti.
Što ako se ne može ili neće promijeniti?
Primjećujem da ima glupih ljudi. Prije me je to čudilo, mislio sam da su ljudi općenito pametni, a i sada sam to pripisivao godinama i staračkom zanovijetanju. Naravno da je sve bolje kad si mlad
Nikad nisam bio elitist, nisam impresioniran titulama i zvanjima, neki najmudriji ljudi koje sam upoznao nemaju doktorate već su ribari i majstori, tete u vrtiću, djevojke iz Zagore s očajnim akcentom no sjajnim idejama.
Ja strašno volim nepretenciozne, a pametne ljude, snažnog zdravog razuma. Više cijenim studenta koji mi kritizira udžbenik no štrebera koji zna podjele i taksonomije.
Bio sam sklon vjerovati da su ljudi pametni, no da se svjesno prepuste budalaštinama ako imaju interes koji to opravdava, ako izlaz iz osobnih kriza nađu u fanatizmu. Izgleda da se ne radi o dojmu, već zabrinjavajućoj tendenciji.
Istraživanja inteligencije (IQ) pokazuju zabrinjavajuće trendove. U prvoj polovici 20. stoljeća sasvim nedvosmisleno je prosječna inteligencija stanovništva rasla. Instrumenti mjerenja, testovi, postajali su sve bolji, vjerodostojni i složeniji i primjenjivali su se u mnogim zemljama i situacijama.
Uspoređivanjem rezultata jednojajčanih blizanaca, razdvojenih u odgoju, pokazalo se da je primarni faktor inteligencije nasljeđe. Voljeli mi ili ne svoje pretke, oni su potencijal razvoja inteligencije prenijeli i na nas, svoje potomke.
Kritičari su ukazivali i na to da su testovi nerijetko stvoreni u nekoj kulturi, i da će uzalud netko gledati u niz: 2, 4, 16… nastojeći pogoditi sljedeći broj ako nije učio matematiku.
Trikovi s pitanjima: ”Gdje je kuća kojoj svi prozori gledaju na jug?” mjeri neukost, a ne inteligenciju.
Tehnike ispitivanja su bitno usavršenije, umjesto verbalnih i matematičkih zadataka pokazuju se grafike, izbjegavaju pitanja kulturnog konteksta.
Usprkos takvih osporavanja, sve manje ili više prihvaćeni testovi inteligencije postali su standardno sredstvo ispitivanja ljudskih sposobnosti. Ispunjavamo ih kod zapošljavanja, na vozačkim ispitima, na upisima u školu. Pa i da imaju skrivene mane, oni istom mjerom mjere ljudske umne sposobnosti. Korišteni na isti način postali su usporedivi u vremenu i prema različitim skupinama.
Neke stvari nisu sasvim dobro primljene, kao što su rezultati prema rasi, spolu, porijeklu – ali to nije ništa čudno, netko mora biti bolji mada su ljudi u pravima isti. Veći je problem u tome što pametni uvijek nisu i moćni i bogati ili (nerijetko) što su moćni glupi, a bogati bez intelektualnog potencijala.
Intelligent people are more likely to be left-wing, childless, homosexual atheists (Kanazawa). Budući da samo dijelom odgovaram opisu, skeptičan sam prema tvrdnji.
Od početka 20. stoljeća primijećeno je da se poboljšavaju rezultati. Mjerenja su pokazala da u prosjeku ispitanici kroz godine postižu sve bolje rezultate.
Napredak nije bio dramatičan, ali se nije mogao ignorirati. Pripisivao se boljem obrazovanju, drukčijem odnosu roditelja prema djeci, boljom prehranom i lijekovima, višim standardom. To je bio razlog za veselje. Nakon razočaranja poviješću koja se nije iskazala kao učiteljica života dobro su došle pozitivne vijesti.
Istraživanja su bila nedvosmislena, opsežna i globalna. Ljudi u prosjeku postaju sve inteligentniji. Ne jedno već tisuće istraživanja na desecima tisuća ispitanika pokazivala su da ljudi postižu sve bolje rezultate na testovima. To ne znači da pojedinci nisu bili zaglupljeni idioti, a narodi su pokretali manje i veće, čak svjetske ratove.
Rezultati su bili nedvosmisleni, pa je formuliran i Flynnov zakon tendencijskog globalnog porasta inteligencije (IQ). Između 1932. i 1978. IQ je porastao za 13,8 bodova!
No stvar se preokrenula. Posljednjih dvadeset ili trideset godina trend je reverzibilan. Rezultati su sve lošiji, a posebno u dvadesetak godina nema porasta prosječnog broja bodova; štoviše, bilježi se pad (negative Flynn Effect),
Rezultati IQ testova časnika američke mornarice u četvrt stoljeća (1980. – 2014.) pali su za 2,6 bodova. Norveški regruti već od 1970. imaju sve lošije rezultate. Na uzorku od 730.000 ispitanika u Norveškoj prosječni IQ je lošiji za 7 bodova. Isto je u Finskoj.
Tu treba napomenuti da se testovi provode prema kombiniranim metodama od 1954. godine i da se vodi računa o kulturnom i društvenom kontekstu. Naizgled sitna promjena vrlo je značajna, ona upozorava na pomak grafikona normalne distribucije (Gaussova krivulja).
Rezultati u drugim zemljama nisu ništa bolji. IQ opada. Koriste se razna mjerenja (Ravens, Norwegian matrices, Belgian Shapes test, Jenkins test, Horn test) i bilježe pad svakih deset godina od 0,38 do 4,30 IQ. Posebno impresivan je primjer u kojem je pad u deset godina bio 8,4 boda. Globalni pad bio bi 3,18 bodova u dekadi.
Istraživači su testirali i u opsežnom pregledu literature pratili više hipoteza (Dutton, E., et al., The negative Flynn Effect: A systematic literature review, Intelligence (2016), http://dx.doi.org/10.1016/ j.intell.2016.10.002.).
Odbačena je pretpostavka da na rezultate utječe imigracija, jer imigranti s nekih područja imaju eventualno niži IQ. Azijske zemlje Hong Kong, Singapur, Koreja, Japan, Kina na vrhu su liste.
Od europskih zemalja ističu se Italija, Finska i Švicarska. Rezultat za Hrvatsku je prosječan, sličan rezultatima u Njemačkoj, Francuskoj ili Španjolskoj.
Rasprava o imigraciji je neutemeljena već i zbog toga što neke zemlje u kojima je utvrđen negativan Flynn efekt i nemaju imigraciju.
Nije potvrđeno ni to da na ishode utječe spol, jer razlike nisu statistički značajne, a najveći obuhvat je na muškim regrutima.
Nije potvrđena ni hipoteza o starim roditeljima, ni ona o nesimetričnim jednoroditeljskim zajednicama.
Na rezultate, ali ne značajno, utječe dob majke. Učinjen je pregled više stotina istraživanja i sve upućuje na to da se rezultati testova inteligencije pogoršavaju, a da jedan jednostavni uzrok nemamo.
PISA istraživanja, iako nemaju takav vremenski raspon, prilično upozoravaju: hrvatski učenici imaju ispodprosječne rezultate i u matematici, i u prirodoslovlju i u čitalačkoj pismenosti.
Zašto dolazi do toga? Ishrana nije objašnjenje, iako se sve više jede piletina i pizza. Sve manje se jede špek, a sve je više vegetarijanaca koji su inteligentni.
Ne igra se šah, ni preferans, već igrice s pucanjem i sudarima. Školovanje se radikalno promijenilo. Nekad je osoba s osnovnom školom čitala knjige i novine, smatrala se zrelom nakon male mature, a danas se matura smatra pijankom, mladi ne čitaju niti su samostalni.
Danas svi imaju pametne telefone za koje ne treba inteligencija. Nitko sam ne rješava kućne popravke, ne mijenja ulje u motoru. Djeca se ne igraju pred kućom. Lijekovi su bolji, duže se živi.
Sve to je vidljivo, ali teško može objasniti iskrivljenje Flynnovog zakona.
Viša klasa nisu pametni, već sretno rođeni. Napredovati ne možeš ako si inteligentan. Horatio Alger je mitski junak. Danas nepotreban.
Ne vrijedi ni pravilo: Intelligent people are more likely to be left-wing, childless, homosexual atheists (Kanazawa). Ljudi više ne trebaju biti inteligentni ni obrazovani. Dosta da su mladi i lijepi. Dapače, lakše je vladati manje inteligentnima. Odaberite objašnjenje koje hoćete, no rezultati su temeljeni na činjenicama.
Najprije će prosječni čitatelj pomisliti na sebe. Ne radi se o pojedincu. S godinama znanje i iskustvo rastu, ali inteligencija opada starenjem. Stariji ljudi teško se nose s promjenama. Mi se mijenjamo kao vrsta bez obzira na lokalne varijacije i kulturnu determiniranost.
Takvi procesi su spori i vide se tek u usporedbi generacija. To nije posljedica demografskih mjera, jer malo što može biti svjesna i planirana mjera kojom se povećava prosječna visina.
Zgodno je poboljšati školske kuhinje i davati voće u vrtićima, ali ne radi se o takvim izdvojenim mjerama.
Razmislimo, zamislimo se malo nad time. Hrvatsku javnost opčinili su strahovi demografskog odumiranja koje se kreće predvidivim procesima koji traju desetljećima. Stvorena je socijalna panika. Izumiremo. Što ćemo sada?
Nešto se moglo učiniti prije trideset ili pedeset godina, no tada nam se činilo da su druge stvari važnije. Sada je to samo maska nacionalne panike, nacionalizam koji ne izgleda kao primitivni dernek, patriotizam koji nema pravi i iskreni oblik, već je simulacija strahova od drugih i od nepoznatog.
Patriotizam je ljubav prema svom narodu i domovini bez mržnje i straha od drugih i pretvarati strah od dolaska stranaca u histeriju ksenofobije nije samo moralno loše već je zakašnjelo i neperspektivno.
Možda nisam u pravu. Čestitati svim hrvatskim ljudima praznik, pa dodati Hrvatice i Hrvati, nije samo protokolarni gaf, već je bedastoća i nasilje nad jezikom, dokaz preokretanja Flynnovog efekta.
Apel da nam treba više konobara i sobarica, tesara i zidara neće vratiti one koji odlaze. Oni bježe iz male, zaostale, nerazvijene i zatucane zemlje.
Zagađenje okoliša, ozonskog sloja, upotreba pesticida, nezdrava prehrana i život bez kretanja i fizičkog rada, sve to su, kao i pad inteligencije, stvarni problemi koje odgađamo.
Ne smijemo s fokusirati na jedan od takvih problema, već na činjenicu da društvo treba osposobiti da se nosi s novim i nepredviđenim situacijama.
Prioritet su ekonomski i tehnološki razvoj, političke reforme. Prioritet nije slavljenje obljetnica i pohvale sve starijim i sve manje društvu potrebnim veteranima.
Trebaju nam juniori. Prioritet nisu borbe za tron, već stabilna politika.
Zadatak političkog sistema je da integrira društvo i legitimira vlast, a tu, premda nemam istraživačke rezultate, situacija nije dobra.
No još sam u dilemi: stvara li loša vlast sve gluplje ljude ili pad inteligencije stvara šanse za opstanak loše vlasti. Ima nas sve manje, ali smo zato sve gluplji.
autograf.hr
