-TopSLIDEKultura življenjaLifestyleShowbizVisoko

Ilhan Dervović (1958-2016): Snimke koje mijenjaju svijet

Imao je dovoljno osjećaja i znanja da procijeni pravu vrijednost, često se boreći s pogubnim trendovima šarlatanstva koji su imali podršku vlasti i njoj podređene javnosti

Svake godine me 29. studenoga, dan smrti Ilhana Dervovića, opomene da nismo rekli što trebamo reći o tom čuvaru i promicatelju prirodne i povijesne baštine Bosne i Hercegovine. Dugo me u tome ometao osjećaj da ne znam puno o Ilhanu. Družili smo se i bili prijatelji, ali smo rijetko pričali o čemu izvan „posla“. Trebalo mi da shvatim da je „posao“ ono što Ilhana najviše kvalificira i pokazuje kakav je on ustvari.

Njegova glavna crta bila je duboko poštivanje i iskreno njegovanje svijeta u kojem je živio. U današnjim vremenima, kad se u javnosti promiču podjele, laž i korupcija, to se poštovanje kod Ilhana usmjerilo prema onome što je neupitno, što ga zaslužuje. To je priroda koja nas čini i koja nas okružuje, te kulturno-povijesna baština. One čine pozornicu i kulise na kojima se naši životi odigravaju. Također, tu je pažnju usmjerio na krug ljudi s kojima dijeli odnos prema svijetu i na oblike njihova udruživanja.

Kako nije bio od velikih riječi, nego se rado izražavao slikom, Ilhanov život je postalo dokumentiranje prirode i svekolike baštine koja ga je okruživala. Dokumentiranje znači njihovo filmsko snimanje, oblikovanje, prikazivanje i skretanje pažnje javnosti, kako bi ona, njegova zajednica, usvojila te slike, razvila veće razumijevanje i zaštitu, odnosno partnerski odnos s prirodom. Snimio je više desetaka različitih vrsta dokumentarnih filmova, od kojih su neki nagrađeni domaćim i regionalnim nagradama. Veliki broj filmova poput serijala o planinama, rijekama, izvorima, stećcima… napravio je s Jasminkom Mulaomerovićem.

Njegov put je počeo u općinskom stambeno-komunalnom SIZ-u u Visokom, dakle također na mjestu kojem je važno obilježje briga za zajednicu. Izbijanje okolišnih problema tjera ga da s prijateljima osnuje jedno od prvih društava te vrste u BiH, Vidru. Ono se najviše bavilo zaštitom zraka u Visokom, koje je zbog prometa i grijanja doseglo nepodnošljivu razinu. Ne znam je li koliku i danas. Vidra je bila u dosluhu i imala podršku tadašnjih sveučilišnih profesora iz Sarajeva poput Avde Sofradžije i Esme Habul. Izbio je rat. Za zajednicu su postale presudne informacije, pa je Ilhan bio među pokretačima lokalne televizije. Nakon rata spaja ta dva interesa, osniva vlastitu produkcijsku kuću Visoki i aktivno sudjeluje u osnivanju i radu Ornitološkog društva Naše ptice i Centra za krš i speleologiju i to će mu, uz obitelj, ostati trajan okvir života.

Strpljivo je danima, mjesecima i godinama obilazio jezera, močvare i polja Bosne i Hercegovine, znao gdje i kada treba doći da upotpuni snimke koje će pratiti život jedne ptice od dolaska na tu lokaciju, preko njezina izlijeganja, podizanja ptića, do zime koja će značiti novi intermeco u godišnjem ciklusu. Imao je uvida u sve što se zbiva u okolišu, u njegovo bogatstvo i opasnosti koje mu prijete. Znao je gdje uništavaju prirodu, gdje su neuke i pomalo gladne seljake preveslali za koji dinar, oduzeli im prirodu i napravili štetu… Znao je gdje se može jeftino i ugodno prespavati i jesti. Mnogi su primjećivali njegov terenski Landrover s odličnom glazbom, ali bez grijanja.

Proveo sam s njim jedan dan u svibnju 2016. Zajedno s njegovim prijateljem, snimateljem i montažerom Kenanom Pašićem krenuli smo od izvora Bune do Visokog. Obišli smo dijelove Nevesinjskog polja na kojima su snimali prizore na Aligovcu i nekoliko nekropola stećaka. Proveli smo neko vrijeme na ogromnoj, donekle potonuloj nekropoli u Krekovima, lunjali i leškarili oko nje. Potom nas je preko Gatačkog polja odvezao na vrh Lebršnika. Ondje smo se razmiljeli rubom visoke stijene, po travnjacima posutim cvjetovima. Potom je izvadio hranu, pa smo ručali. Sišli smo na Sutjesku, zatim dolinom Bistrice – u čijem smo kanjonu snimali divlju mutnu vodu – i Željeznice do Sarajeva, pa u Visoko. Prespavao sam u stanu koji je Ilhanu služio kao ured, s velikim brojem odličnih knjiga, rijetkih artefakata, plakata, kataloga faune, karata, fotografija stećaka, opreme, otvorenih bilješki na stolu, kao u izmišljenom gnijezdu.

U dvorištu, pod borovima, imao je kavez velik nekoliko metara, u kojem je njegovao jednog ranjenog kobca. Ptica je ostala bez oka i nije više bila sposobna za život u divljini. U podrumu obiteljske kuće imao je sovu kojoj je liječio slomljeno krilo. Nakon doručka me odvezao do Dusine, odakle sam krenuo na planinarenje na Vranicu. Usput se žalio na ideju o izgradnji hidrocentrala na rijekama pored kojih smo se vozili. Taj dan je bio pomalo rastrzan između obaveze prema meni i obaveza prema obitelji.

Dao mi je edukacijski stick „Ptice krških polja Bosne i Hercegovine“ koji sadrži informacije o 150 vrsta ptica, njihove fotografije, snimke u prirodnim staništima i zvučni zapis njihova glasanja. Taj stick pokazuje s kojim je fondom materijala Ilhan raspolagao.

Imao je dovoljno osjećaja i znanja da procijeni pravu vrijednost, često se boreći s pogubnim trendovima šarlatanstva koji su imali podršku vlasti i njoj podređene javnosti. Kroz ptice i krška polja povezao je dvije svjetske prirodne pojave: ptice selice čije je kretanje planetarno, i polja, koja su najveća krška vrijednosti u svijetu, i koja su najbolje razvijena u Bosni i Hercegovini. Treći amblem na njegovu imaginarnom grbu mogli bi biti stećci i slični srednjovjekovni artefakti, unikatna vrijednost zemlje. Ilhan je u svom radu njegovao autentične domaće vrijednosti koje imaju univerzalnu važnost. Njegovi filmovi puni su izvora, drevnih svetišta, arheoloških tragova i etnološke baštine, grabljivica u letu, ruina dvoraca i utvrda, napuklih stećaka, koji u nama otkrivaju privrženost stariju od našeg rođenja.

Njegov mirni pogled, u kojem je bilo malo sramežljivog i neke blage rezerve, prešao bi u bijes kad bi pričao o negativnim iskustvima koje je doživio, npr. kad se u restoranu u Parku prirode Hutovo-blato sreo s jelovnikom koji nudi strogo zaštićene vrste ptica.

Probijao se kroz život s kamerom u ruci, snimao svijet u kojem živi i iz njega izvlačio ono što voli i što vjeruje da je od neizrecive važnost za sve nas i što nas konstituira kao zajednicu. Te vrijedne snimke održavaju skromnu domaću produkciju, bez uobičajenog blještavila, ali predstavljaju pravu stvarnost i pravo naše bogatstvo, za razliku od mitoloških fantazmagorija koje su preplavile javne medije. Znao je da se s njima može promijeniti svijet i ponekad ih besplatno nudio tv kućama. Jedan rijedak uspješan primjer početka takve transformacije je jezero Bistrik kod Kaknja, koje je od budžaka u koji se baca što više ne treba, postalo zaštićeno područje. Jučer su ga, u znak sjećanja na Ilhana, poštovatelji njegova djela očistili od smeća.


Ivo Lučić, Prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close