Gotovo nezamjetno u javnosti protekli tjedan je hrvatska neslužbena diplomatska inicijativa, sročena u vidu „non paper“ dokumenta, doživjela cjeloviti fijasko. Naime, sudeći po nemaštovitom, podmuklom intelektualnom potpisu koji nesumnjivo pripada premijeru Andreju Plenkoviću, u dogovoru s pet zemalja (Mađarska, Cipar, Bugarska, Grčka i Slovenija) Europskoj komisiji upućen je dokument „O stabilnosti regije“ s naglaskom na BiH kojeg je operacionalizirao ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman.
Čovjeka kojeg s razlogom nitko ne voli, ali o toj psihodinamskoj strukturi malo kasnije.
Uglavnom, nakon silne brige Hrvatske za BiH koju je svela na diplomatsku frazu, pojednostavljeno rečeno, „o stabilnoj, suverenoj državi, u kojoj dominira vladavina prava i provode se nužne gospodarske reforme“ – mislim, tko želi za susjeda državu koja je suprotiva svemu navedenom – hrvatska Vlada je efektno poentirala zagovarajući za BiH status pridružene članice EU. Pa tko je ne bi tako brižnu poželio za maćehu, ako već slijedom stvaralačkog poretka, ne može biti majka napaćenoj BiH?
Svatko razuman, a evo i zašto. Slijedeći logiku „non paper“ dokumenta, Hrvatsku najviše osim sveopćih reformi – želje tipa „sretno i berićetno ti bilo“ – jest promjena izbornog zakona do proljeća 2022. odnosno jednakopravni položaj naroda u BIH koji je po sudu Hrvatske „uznemiravajući i ugroziv“. Štono bi rekao visokopozicionirani diplomatski izvor pri EU, „hrvatska Vlada valjda misli da u EK sjede članovi izabrani po stranačkom ključu kao u Nadzornom odboru“. Sve u svemu, blasfemična politička ideja da se europskoj diplomaciji mogu prodati „muda pod bubrege“, ubrzo je dobila oblik preporučene povratnice MVP-u Grlić Radmanu u kojoj EK na čelu sa Njemačkom i Francuskom hladno poručuje da je „stabilna BiH strateški cilj EU“ i da Hrvatska, kao nasilna mentorica, ne može u ime BIH išta zahtijevati, posebice jer „BiH trenutno nije u stanju samostalno provesti predložene reforme nego isključivo uz EU monitoring“.
Boom, tras, od udarca je ispalo staklo iz brandiranih naočala MVP Grlić Radmanu, a taman je prodao priču javnosti da je „dokument dobro primljen među ministrima EU“. A Dodik, taj strašni zločesti Dodik? Pa taj nelegitimno izabrani Željko Komšić? Sve su pokušali denuncirati u hrvatskoj Vladi kako bi prikrili činjenicu o latentnom uplitanju u unutar političke poslove suverene države i regionalnog partnera. Ništa od te priče poručila im je Njemačka, u celofan brižno zamotana „višestoljetna hrvatska saveznica“, koja nas je, usput budi rečeno u proteklom razdoblju u nekoliko navrata dobro išamarala lijevom i desnom pesti, od preraspodjele cjepiva pa do uskrate podrške diplomatskim inicijativama.
No zašto je potreban Hrvatskoj „sav taj cirkus“, kako reče već spomenuti diplomatski izvor? E tu dolazimo do lika i djela ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlić Radmana.
HAPPY BIRTHDAY MR. PLENKOVIĆ
Spomenuti dugogodišnji diplomatski kadar koji je uspio politički opstati i kod Ive Sanadera, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića iako su svi odreda sumnjali u njegov intelektualni kapacitet, jedan je od najmržih osoba u susjednoj nam BiH i sukreator je niza dvojbenih inicijativa na štetu bošnjačkog naroda. Na glasu kao tvrdolinijaš HDZ-a s prikladnim setom vrijednosti koji se ježi na sam spomen ljevice, Jugoslavije i Srba, sasvim logično je da svoj psihološki profil gradi na negiranju vlastite prošlosti. Sin visokog SKJ funkcionera i stipendista jugoslavenskog studentskog fonda, tzv. Domovinski rat proveo je u dijaspori, a kako sam voli istaknuti „u Hrvatsku se vratio na sam poziv predsjednika Franje Tuđmana koji je prepoznao njegov napor u promicanju hrvatske nezavisnosti“.
Drugim riječima, pseudointelektualni ešalon München bojne čija biografija je splet političkih mitova, samohvale i bespogovorne pokornosti stranačkim vođama ili hijerarhijski nadređenim strukturama. Anegdota koja kruži o njemu jest da je jedini čovjek koji bi mogao otpjevati rođendansku čestitku šefu i to politički preživjeti.
Nakon što je premijer Plenković uklonio Milijana Brkića Vasu s položaja „namjesnika za Herceg Bosnu“ nudeći mu imunitet na ime sporazumnog političkog razvoda, nastupio je ministar Grlić Radman trudeći se predvidjeti sve premijerove i stranačke želje po pitanju BIH. Opće mjesto hrvatske vanjske politike je status hrvatskog življa u BiH-a kao ovisne stranačke vojske i infrastrukture kojom izravno utječu na politička zbivanja u BiH i Hrvatskoj. Riječ je o 400 tisuća duša koji dobrim dijelom žive od hrvatskog državnog proračuna i pripadnosti stranačkom monolitu HDZ-a, a za sva potencijalna iskakanja brine se kler spreman ekskomunicirati svakoga tko dirne „u opstojnost hrvatskog naroda“.
A ministar pod egidom „da, gospodine predsjedniče“, pokušava održati Hrvatsku politiku neoštećenu pred EU u kontinuiranom sukobu sa službenim Sarajevom.
UŽAS I STRAVA GRAĐANSKE BIH
U kompromitirajućem „non paper“ uratku ministra Grlić Radmana uočljiv je taj politički obrazac. Pred Europskom komisijom hrvatski državni vrh glumata stabilnog partnera, pače, zaštitnika interesa država jugoistočne Europe u pristupanju euroatlantskim integracijama, dok paralelno promiče doublecross politiku u kojoj optužuje, denuncira i suflira EU „stvarno stanje i uzročnike nereda u BiH“. Pa su se tako dohvatili cipelariti predsjednika RS Milorada Dodika kojeg je u više navrata sa svim počastima primio državni vrh tretirajući ga kao ravnopravnog partnera, a zanimljivost je da predsjednik Dodik koji pati od logoreje kao Donald Trump, mirno je prešutio udarac u lice. Ako nije slučajno, onda je dogovoreno, sve s ciljem da se skrene pažnja sa protuustavnih intervencija HDZ-a u djelovanje susjedne i suverene države.
No, meta svog političkog djelovanja jest održanje i razvoj hrvatskog entiteta pod svaku cijenu, a ukoliko je još bilo zagovornika jedinstvene, građanske BiH, svi glavom ponikoše kad je Željko Komšić izabran kao hrvatski predstavnik u Predsjedništvo BiH i postao persona non grata u Hrvatskoj. Inzistiranje na promjeni izbornog zakona pod krinkom „nužnih reformi“ – kome su one nužne?- upravo je sračunato s idejom da se zatre svaka ideja građanske BIH i spriječi ponavljanje „Komšićevog poučka“.
Pa zna se tko vlada Hercegovinom.
Ipak, otužna je sudbina hrvatskog naroda u BIH koji su pretvoreni u socijalne slučajeve i političke taoce matice Hrvatske. Veličina reda od par milijardi kuna prima stranačka klika i kler, narod taj novac ne vidi, niti osjeti, a sve što mu se nudi jesu braniteljske povlastice i dokumenti kojim Bošnjaci postaju „punokrvni“ Hrvati na putu za bauštele stranih tržišta EU. Hrvatskom državnom vrhu uspio je svojevrstan presedan: ne samo da je iselio nukleus hrvatskog društva u potragu za boljim životom, nego to uspijeva učiniti i sa Hrvatima u Bosni.
Jedini način da se okonča poguban i nazadni proces nacionalističke politike jest demistificirati stvarne nakane HDZ-a. Službeno Sarajevo, na žalost šuti jer mu odgovara situacija u kojoj se Hrvati bave sami sobom na svoju štetu.
Nitko tu nije na dobitku, Bosna ponajmanje, a svi aduti su kod nje.
