logo
bios

Hladni tuš iz Zapadnog Berlina

Objavljeno prije 6 dana . u ned, mar 22nd, 2020

ODBACITI LAŽI NA PUTU KA ISTINI

Muzička scena sedamdesetih godina prošlog vijeka u Getu zapadnog Berlina. U glavnoj roli je Dejvid Bovi (David Bowie). Maštao je da postane Heroj bar na jedan dan. Sa mega hitom HEROES je postigao puno više od toga. Rođen je kao Dejvid Robert Džouns (David Robert Jones) 8. januara 1947. godine u Brikstonu. Odrastao je u predgrađu Londona i kao tinejdžer je težio ka tome da postane monah. Međutim, odrastanje ga je odvelo na muzičke staze, pa je mladi Dejvid ubrzo upisao studije muzike, neprestano vježbajući džez na svom plastičnom saksofonu ne bi li što prije ostvario san i pridružio se pratećem bendu Little Richard.

Dejvid je svoj imidž izgradio za vrijeme studija. Nakon jedne tuče u školskoj avliji (opet ta Andrićeva „Prokleta avlija“), od iznenadnog udarca trajno mu je oštećena zjenica lijevog oka.
Oko koje je trebalo da bude plavo, mijenja boju između zelenih i smeđih nijansi u zavisnosti od svjetlosti.

Svjestan činjenice da nosi identično ime kao i pjevač popularnog benda Monkees, odlučuje 1966. godine da svoje ime promijeni u Bouvi (Bowie), inspirisan specifičnim nožem nazvanim po američkom vojniku iz devetnaestog vijeka – Džimu Bouviju (Jim Bowie).
Kasnije je objasnio da je kao šesnaestogodišnjak dosta razmišljao o životu i da je taj nož za njega simbolično predstavljao način da „presječe laži i dođe do istine“.

Bilo je teško zamisliti da bi on ikada mogao postati muzički idol. Pamtili su ga kao zabavljača sa šarenolikom lepezom talenata, sa puno muzičkih uradaka, ali sa malo uspjeha. Nastupao je kao mimičar u kabareima i na koncertima benda T Rex. Ono što su započeli Dejvid Bovi i Igi Pop sedamdesetih godina u zapadnom Berlinu nastavili su deceniju kasnije Nick Cave i Blixa Bargeld. Tih godina se slavni Wim Wenders  vraća iz Amerike i snima kultni film „Nebo iznad Berlina“. Slijedi jedan zanimljiv tekst koji sam za vas preveo:

Blixa Bargeld – legenda muzičke scene u Berlinu

Hladni tuš iz Zapadnog Berlina, čekić promjene i poezija rakova

O knjizi Blixe Bargelda „Europa unakrsno. Litanija“

Blixa Bargeld je napisao jedan dnevnik turneje, koji je Corda Riechelmanna oduševio.

Može biti jako lijepo, jedan glas, koji je čovjek zavolio prije par decenija, ponovo čuti nakon toliko mnogo godina. Detlef Kuhlbrodt je opisao ovo iskustvo upravo na svome blogu povodom koncerta Marca Almonda u berlinskoj Passionkirche. Bilo bi interesantno, misli Kuhlbrodt, „da nas neko podsjeti na to, da pripadamo generaciji, u kojoj je čovjek kao heteroseksualnac, samo gay pjevače prihvatao, dok su žene Nick Cave-a poštovale samo „Ubicu Talesa“.

Blixa Bargeld se nalazi negdje između Almonda i Cave-a. Za Rainalda Goetza je, prema jednom tekstu koji se pojavio u maju 1984 godine, Bargeld bio „ jedna velika, impozantno mišićiva i visoka pojava sa prelijepo i pretjerano izraženim licem jednog ovisnika o drogama, sa očima za vječnost i jednim demonskim glasom, koji je on mogao dobiti samo s jednim savezom sa đavolom.

Godinu i pol kasnije, u Novembru 1985, se mogao vidjeti Bargeld sa razbarušenom kosom i dvostrukim licem u ogledalu, kako posmatra sa naslovnice Spexa i ispod su stajali redovi: „Einstürzende Neubauten: Ima li još života u Undergroundu (Podzemlju)?“ U knjižici je priznala i sama Clara Drechsler, da je ona umeđuvremenu postala previše lijena da bi „pronašla najsuroviji čin u državi groznih“.

Bargeld, koji je danas oženjen, bio je u ono vrijeme poštovan kao pjevač, koji nije bio gay, od omladine, koja također nije bila gay, u koje se i ja sam ubrajam. I Clara Drechles je govorila o Bargeldovom odbijanju ne samo mnogih žena iz svijeta umjetnosti, teorije i modne scene od Kölna, preko Frankfurta do Münchena, ona je poznavala čitavu Zapadnu Njemačku na svoj način, kada se radilo o tome, Zapadni Berlin i njegove stanovnike pronaći čudnim i nastranim.

To je jedna realna opasnost kada se radi o sjećanjima koje je probudio jedan glas: čovjek se fizički vraća u prošlost, koje više zapravo nema, i stoji poprilično glupo, sa svojim starim refleksima u jednom svijetu, iz kojeg ništa više ne može proklijati. Kako bi tamo ponovo došli, preporučuje Kuhlbrodt jedan hladan tuš, a tuširati se hladnom vodom, to je za mene opet prošlost, iz ranijeg vremena, iz vremena Zapadnog Berlina.

On je u Zapadnom Berlinu imao jednu lijepu kuću sa vrtom, jednom je Blixa Bargeld rekao. Šta je kuća sa vrtom, to u osamdesetim osim stanovnika Zapadnog Berlina naravno niko drugi nije znao. „Prednja strana kuće je bila bombardirana, stražnja strana kuće je bila bombardirana, samo su još bočna krila stajala. Rudimentarni sanitarni čvorovi. Ujutro bih odnio svojih četiri ili pet boca vode na krov, kako bi se voda ugrijala na suncu, kojom bih se potom tuširao“, pisao je Bargeld. Nekad u tome vremenu se dogodilo, da se meni Bargeldov glas dopao, ali ne glas pjevača, nego glas pripovjedača.

Rano izjutra je sjedio kao barmen „Risika“, koji je tada bio najmračniji noćni klub na Yorckbrückenu, u Tresenu. Njegove beskrajno duge i tanke noge bile su utegnute u plastične-kožne pantole, na nogama, koje su na kompliciran način bile prislonjene uz šank, nosio je sivo-crne gumene čizme. Bargeld je rado pričao priče o kraju njegove karijere omladinske zvijezde plivanja, koja je obećavala, u jednom berlinskom plivačkom društvu, gdje se on nije redovno pojavljivao na treninzima. Dok je to pričao, pio je neki koktel od Wodke, i kasnije bismo otišli prekoputa u „Leo’s Futterkrippe“, Imbiss i pivnicu i mjesto okupljanja tadašnje berlinske Avantgarde, gdje se mogao pojesti pomfrit.

Zvuk, ton, kojim je Bargeld pričao o svojoj promašenoj plivačkoj karijeri, za mene je još danas povezan sa jednom izvjesnom šalom, koju su kultivirala samo heteroseksualna djeca Zapadnog Berlina. To je jedan vic, koji meni do današnjih dana pričinjava zadovoljstvo, a što je u osamdesetim godinama bilo jako tmurno (neveselo). Dobro u svemu tome je, da ja u Bargeldu nisam vidio jednog mračnog čovjeka, nego jednog mladića, koji je bio na putu da postane jedan ozbiljan svjetski razarač, a njegov smisao za humor iz enklave Zapadnog Berlina mu je stalno smetao, jer ga niko nije razumio izvan tog malog grada. Naslovi pjesama kao „Tanz debil“ ili „Seele brennt“ sa redovima koji su slijedili „ ja sam subverzivna ljubav / suprotnog spola / svaki dan me košta rane“ prenosli su ranjivost slabo razumljive forme egzistencije u široki svijet, i – što je jako lijepo – oni to i još uvijek čine, iako Bargeld umeđuvremenu živi u San Franciscu, Pekingu i Berlinu.

„Europa unakrsno. Litanija“, naslov je jedne knjige, koja se upravo pojavila, koja govori o putovanjima, ali koja sa sobom nosi u svakoj rečenici jednu staru borbu Zapadnog Berlina sa ostatkom svijeta. A pritome protagonist odlazi u tuđinu, kako bi vidio i kako bi čuo, što ponekad nije bezbolno. To treba shvatiti doslovno. Bargeld sve to ima u ušima još od jedne američke turneje sredinom osamdesetih godina. Eustahijska cijev se začepi s vremena na vrijeme, što pakleno boli pogotovo tokom avionskih letova. Zato je Bargeld tokom evropske turneje rado koristio voz, koji je njega i   „Einstürzende Neubauten“ prevozio od Osla, Kopenhagena, Moskve, Varšave i Barcelone preko Europe, pa sve do Berlina, gdje se okončavala turneja. Dva mjeseca je bio na putu kao putujući muzičar. „Europa unakrsno“ nije dnevnik benda sa pričama iz backstage-a, o grupijima i super raspoloženju tokom tog i tog koncerta, na tom i tom mjestu. O koncertima čovjek ne saznaje ništa, ali Bargeld piše listu pjesama za svaki koncert: „Die Wellen“, „Nagorny Karabach“, „Dear Friends“, „Let ’s Do it a Da Da“ itd. I drugi članovi Neubautena dolaze jedva u sjećanje, kao na primjer Andrew Unruh, na kojeg se prisjeća Bargeld u poglavlju o Kopenhagenu.

Tokom njihovog jednog ranijeg koncerta u Kopenhagenu su članovi benda Neubauten izgubili njihov elektro-čekić, marke Kango. To je jedna važna informacija, jer ona opovrgava legendu, koju su članovi Neubautena stvorili sa svojom muzikom pneumatskim čekićem. Oni nisu nikada posjedovali pneumatski čekić, samo jedan Kango-čekić, i njima je on ukraden u gužvi Ungdomshuseta u Kopenhagenu. Bilo je to ovako: u nekom trenutku tijekom koncerta visio je Unruh ispod stropne štukature i postigao je sa elektro-čekićem „prvo arhitektonsko poboljšanje“. Konzervativnim kuće-vlasnicima se to nije dopalo, i oni su uzvratili sa sljedećim rezultatom: „Četiri probušene gume, razbijeno vjetrobransko staklo, razni materijal nestao, kao i spomenuti Kango-čekić“. Ali Bargeld nije nepopustljiv. Kada je Ungdomshuset 2007 tražio jednu naknadnu kompilaciju, Bargeld je odgovorio i dodao kao naslov „Gdje je naš Kango-čekić?“ Kućevlasnici još uvijek razmišljaju, ali bez averzije.

Čovjek može čitavu epizodu sa čekićem čitati kao jedno opovrgavanje Falcove izreke „Ko se sjeća osamdesetih godina, on ih nije doživio“. Falco, koji je pripadao heteroseksualnim pjevačima, koje smo mi manje ili više poštovali, nije više naš suvremenik, ali je naravno bio u pravu. Bargeld je, za razliku od Falce i mnogih drugih izbledjelih i odjavljenih ljudi, ipak jedan umjetnik preživljavanja, i to je jako lijepo. Preživljavanje je kod ljudi, koje čovjek voli, jedna lijepa osobina. Ali čekić važi i za još nešto: za upornost, kojom je Bargeld pratio svoje teme. Ta upornost nema ništa sa notornim posljedicama, što su najgluplji fanovi Neubautena tako cijenili u njihovom radu.

Za sve to je odgovorna „Dijalektika ponavljanja“ (Sören Kierkegaard), jer se u ponavljanju krije ono što je novo.

„Jedan čekić“, piše Bargeld 17 Septembra 1983 godine u svome notesu, „u suštini je više muzički instrument nego gitara. Jer čekić nešto radi (može mijenjati, djelovati), dok jedna gitara samo pojačava vibracije, producira tonove, a ne ostavlja tragove na zidu, a kamoli da ukuca jedan ekser.“ Tako gledano, gubitak jednog čekića je zaista nešto teško. Razmišljanja o čekiću nalazimo u svesci koja se 1988 godine pojavila u Mervi – „Glas jede vatru“. Tu su sakupljeni Bargeldovi tekstovi pjesama, skice, i zabilješke, koje zaokružuju njegov umjetnički Credo. Knjiga je prodana u 12 000 primjeraka, što je vječni top ten Merve izdavača. Bargeld je time jedan od najuspješnijih autora njemačkog govornog područja, koji su se pojavili kod tog izdavača, a nadmašili su ga samo Francuzi kao Deleuze/Guattari, Foucault ili Baudrillard. Pri tome prodajni uspjeh longsellera ima malo veze sa njemačkim kupcima. Glavni potražioci dolaze iz Japana, Egipta i USA, kao i iz regija, gdje se njemački jezik ne razumije, ali gdje je Zapadni Berlin omiljen.

„Europa unakrsno“ je široko respektiran opis jedne Europe, koja nije baš uvijek pregledna. Postoji samo par orijentirnih tačaka, koje uvijek ostaju, kao što je londonski „Highgate Cemetary“.

„Karl Marx. Da imam vremena, malo bih zavirio. Nema raspršenih strelica na drugim nadgrobnim pločama, koje pokazuju smjer, kao npr. za grob Jima Morrisona u Parizu“, bilježi on. Ali: „Nemam vremena.“  U onome, čemu je on zaista posvećen, jednom „tačnom vremenu“, koje treba stvoriti, rastapaju se mjesta i vremena u putovanju bez avanture. Bargeld je to stanje na jednoj izložbi u Berlinu 1998 godine konstatirao sa naslovom „serialbathroomdummyrun“.

Za tu priliku je skupio forografije snimljene jednokratnom kamerom iz kupaonice hotela u Chicagu pa sve do Bad Satzdethfurta, gdje je on na svojim turnejama noćevao.

Hotelske sobe su negostoljubive, i o toj negostoljubivosti on pripovijeda neustrašivo, bez potresenosti. Tek kad mu sam provalnik kofer raspakuje, bez da nešto ukrade, on samo pita: „Zašto nisi nešto uzeo?“

Hotelske sobe, bljuzgavica i mafija u Moskvi ili prostitutke u hotelu u Varšavi, on sve to uzima ravnodušno. Moguće i zbog razloga, što je on našao jedan novi izvor bezbjednosti: hrana. „Jedan restoran, nož – u jelovniku su školjke koje se serviraju sa pjenom, to je uvijek na mojoj listi prioriteta“, govori se povodom Nome u Kopenhagenu. Noma važi na Sjevernom Atlantiku za jednu ludu sjevernoatlansku životnu namirnicu, ali je i jedan restoran u Kopenhagenu, koji je prepoznat kao „ugodan, prozračan i prostran“. To bi trebalo biti najbolje na putovanju, oko čega se sve vrti, gdje je i s kim je išao na ručak, ili je bio sam. On sreće druge umjetnike kao što je Rocko Schamoni ili pisac Carl-Johann Vallgren, čiji su tekstovi pridonijeli bendu. Tekstovi dolaze i sa jelovnika: „Smoked creamy chocolate with porous lavender bobbles / Cognac Paradis Extra Hennessy“: Nakon toga se vozi „endorfiniziran“ do hotela. Njegova rečenica iz osamdesetih – „Da ću ja od potrošnje biti mrtav za dvije godine“ – djeluje ugodno budalasto danas.

„Poached king crab with hazelnut oil marzipan and cauliflower mosaic“ mogu Bargelda udebljati, ali ga ogromni rakovi neće ubiti.

Autor: Cord Riechelmann

Prevod: Marko Raguž

Sarajevo: 22. 03. 2020. god

Berlinski zid

Blixa Bargeld i Nick Cave

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh