Piše : Edin Urjan Kukavica
Siguran sam da postoji dijagnoza za ovu zadnju ali sigurno i nažalost ne i posljednju “krizu” i postoje lijekovi za njene kreatore… Kako god bolest ne poznaje nikakve granice, tako ni ova dijagnoza (radije dijagnoze) se od pojedinca do pojedica unekoliko razlikuju u simptomima, ali je oboljenje nedvojbeno kolektivno. Lijek je, za sada (dok se ne pronađe vakcina) samo jedan: međunarodna intervencija. No, suočeni sa pojavom simptoma i u svojim zemljama, međunarodna zajednica ustručava se primijeniti
terapiju ‘jutu travu na ljutu ranu’ bojeći se da bi sutra, kad se bolest raširi i kod njih i zahvati vitalne organe, morali isti recept propisati i svojim bolesnicima, a to bi već moglo biti ozbiljan problem: pogrešna doza mogla bi biti fatalna!
Stoga, dosadno insistiraju na kućnom liječenju, oslanjanju na unutarnju snagu i sposobnost organizma da se vlastitim imunitetom izbori sa zarazom, uporno odbijajući da otvore oči i (u)vide da je riječ o autoimunom oboljenju, bolesti koja organizam u kojemu živi smatra smrtnim neprijateljem! Rješenja koja nam se nude za krizu po svemu su najviše nalik lijekovima koji nam se preporučuju za viroze: češće operite ruke (od njih), ako možete ne prinosite ih ustima i nosu, izbjegavajte skupove na kojima je puno zaraženih ljudi i ne bi bilo loše malo više svježeg sezonskog voća i povrća… eto radi vitamina.
Fali još samo preporuka da se utoplimo s nogu i da se upotpuni tradicionalna terapija za sve bolesti za koje je i moja rahmetli nana znala… Jasno nam je da je s nama neznalicama teško razgovarati i da nam je uzaludno objašnjavati ali makar bi međunarodni znalci trebali (u)vidjeti da je infekcija zahvatila većinu vitalnih organa te da je od unutrašnjih snaga mala fajda, da od samoizlječenja nema ništa, a za čudesna izliječenja potrebno je puno, puno više vjere i neusporedivo iskrenije dove i molitve… jer je dosadašnje liječenje terapijom „dogovora naroda“ ovog pacijenta dovelo u predterminalnu fazu.
Kad je prije nekih dvije i po hiljade godina Hipokrat razmišljao o pacijentima, bolestima i terapijama (i nije mu ni kraj pameti bilo da će njegovi nasljednici više biti hipokriti nego „hipokrati“), utvrdio je da je kao „preduvjet svih liječenja i izliječenja najprije potrebno pacijenta uvjeriti da se odrekne onoga što ga je razboljelo“.
A to je ovdje teško, da ne kažem nemoguće. Osim činjenice da je ponavljam, riječ o autoimunom oboljenju, treba znati da naši organi imaju i svoje izaslanike i poslenike ne samo u centralnoj jedinici nego i u kičmenoj moždini, oni rade svaki za sebe neovisno od potreba organizma tvrdeći da je svaki organ napose bitniji i značajniji nego organizam.
Da ne bude da pišem o nečemu u što se odista ne razumijem, naprimjer medicini, ne samo zato što se u nju ne razumije ni većina oni koji bi trebalo da liječe nas (oni se svakako liječe u inostranstvima) nego da ne bih ispao potpuni neznalica ustvari, želio sam pitati: Koji je to stranački interes koji se ne poklapa, ne podržava i nije uskladu sa narodnim, nacionalnim, državnim interesima? Isti onaj kojemu smetaju sudije koje imenuje europski Sud za ljudska prava; koji ne dozvoljava aktiviranje seta zakona kojima se utvrđuje porijeklo i način sticanja imovine i sankcioniranje nelegalno stečenog imetka koji neusporedivo nadilazi zvanična mjesečna primanja; koji ne dozvoljava da se sazna šta se dogodilo i još uvijek događa sa milijardama od akciza; koji ne dozvoljava reviziju privatizacije; onaj koji smatra normalnim da o korupciji najviše zna onaj ko je u njoj najviše ogrezao… onaj koji – ne želeći utjecati na demokratske procese – samo naglas kaže za koga bi on glasao; onaj polugu za kočenje države preda u ruke njenih neprijatelja, a potom svoju reputaciju gradi na protivljenju kočničarima… i tako dalje.
No, vrhunac hipokrizije, laži i obmanjivanja, zamazivanja očiju patriotizmom i „borbom za Bosnu i Hercegovinu“ je bez ikakve konkurencije obilježavanje dana njene nezavisnosti 1. marta – 27. februara! Doduše, moguće je da je riječ o preventivi, bilo da se 1. mart ne pojavi ili zbog nečega okasni, bilo da mu ne propadne produženi vikend ali, može li se zamisliti da se 4. juli u Sjedinjenim američkim državama obilježi bilo kada osim četvrtog jula ili da se neko od sinoćnjih domaćina, zvanica ili nepozvanih ne odazove pozivu američkog ambasadora na prijem tim povodom kad god da ga ovaj organizira, pa i u nedjelju….
Iako je „država“ jedan pojam koji slovi kao zbirna imenica za socijalnu pravdu, sadržajno, kvalitetnije i sigurnije življenje, jeftinije zdravstvo i besplatno školovanje, odnos prema slabijima i siromašnijim i zaštita onih koje nema ko zaštititi, sve što ima makar i prizvuk boljeg od ovoga što imamo odnosno, sve ono što je kriminalizirano kao populizam… domoljublje se, kao i pobožnost, dokazuje djelima, a ne jezicima i anonimnim prepucavanjima po društvenim mrežama.
Državnik se ipak, rađa, a ne postaje ni izborima ni koaliranjima.
I da… čuo sam, ne znam koliko je provjereno, da je za ovu zadnju krizu jedini pouzdan lijek opća društvena kolonoskopija i politički klistir… pa eto, ko voli nek izvoli.
Patria
