Historičari o Prvom svjetskom i o svim ratovima: Dokle će nas odvesti sluganski mentalitet?

Historičar Drago Roksandić je na jednoj od sesija četverodnevne međunarodne konferencije, koja i dok čitate ove redove traje u ilidžanskom hotelu Hollywood, opisao karikaturu koja je na cijeloj strani izašla u prvom ilustrovanom časopisu u Hrvatskoj na vijest o atentatu u Sarajevu i na nerede koji su potom nastali u nekim gradovima Habsburške monarhije, kao u Sarajevu i u Mostaru, recimo, kada su uništavane radnje srpskih trgovaca, ali i drugi njihovi objekti. Hotel Evropa, na primjer.

( PIŠE: Edina KAMENICA – Oslobođenje)

Dakle, na toj karikaturi, razgovaraju dva žandarma s narodom i žandarmi pitaju: “Jeste li isprašili Srbe kako treba?”

Narod odgovara: “Bogami, jesmo, pošteno smo ih isprašili.”

“Tako valja, a sada plaćajte štetu”, odgovaraju im žandarmi.

“Rat je rat”, prokomentarisao je Roksandić, navodeći dalje nekoliko primjera iz historije naroda sa područja bivše Jugoslavije kada su oni, uprkos tome što je to išlo i na njihovu štetu, služili interesima tuđinca.

“Taj služnički mentalitet, to da se bude veći katolik od pape, veći pravoslavac od patrijarha, veći musliman od ne znam koga već, to se lijepo može komparirati pa i kada se govori o vremenu i životu za vrijeme Prvog svjetskog rata”, nastavio je Roksandić, osvrćući se na ranije diskusije o tome koliko su, recimo, austrougarski vojnici iz BiH bili jako cijenjeni kao vojnici.

Šta je tada značilo biti heroj?

Kako, čime objasniti njihovu hrabrost ako se ima u vidu to da su isti ti vojnici jako dobro znali svoje mjesto u vojnoj hijerarhiji Monarhije, ali su i znali koliko, upravo dok oni ratuju do posljednje kapi svoje krvi, njihove porodice gladuju?

Ovo je samo jedno od pitanja postavljeno na Međunarodnoj konferenciji Mjesto Prvog svjetskog rata u evropskoj historiji, koju je organizovao Institut za istoriju Sarajevo zajedno sa srodnim institucijama iz Regensburga, Budimpešte, Sofije, Skoplja, Ljubljane, Zagreba i Graza, a koja će, sudeći prema onome što smo i sami čuli na njoj, za govornicom ali i u kuloarima, sigurno dobiti vrlo visoke ocjene. I po tome na koji se način gotovo besprijekorno odvijala (kratka uvodna izlaganja pa onda vrlo interesantna diskusija), i po onome o čemu se govorilo, a to su, bez pretjerivanja, sve dimenzije jednog rata uopće, ali možda i najviše zato što su se u ovom uzburkanom svijetu na jednom mjestu okupili historičari, među kojima su i jako poznata imena u svijetu historiografije, koji su u tri sale sjedili svaki dan sve do kraja. Koja razlika u odnosu na najveći broj skupova, na kojima se prisutni, već prvi dan poslijepodne, jedva mogu izbrojati! No, jedno se mora posebno istaći. Istupilo je na njoj jako mnogo mladih historičara, čija izlaganja su nerijetko dočekivana aplauzom ili, što je još važnije, otvorenim divljenjem kolega. Rijetka pojava.

Pomenut ćemo samo kao primjer predavanje u četvrtak, na jednoj od dvije plenarne sjednice konferencije, Sarajlije, američkog studenta, Edina Hajdarpašića, koji je, između ostaloga, izučavao kako je omladina postala značajan politički element, sposoban da pokrene mnogo toga. Svoje početno interesovanje Hajdarpašić je okrenuo 1910, nastajanju organizacija kojima Bogdan Žerajić postaje heroj. Ali, šta je tada značilo biti heroj, koliko se razumijevanje toga razlikovalo od ranijih interpretacija heroja? Historičar citira tekst Vladimira Gačanovića, koji govori o buđenju što će iznjedriti dušu, “koja će se odvojiti od ovog haosa”, ukazuje na to šta je i ko je sve uticao na pripadnike Mlade Bosne, podsjeća one koji svijet gledaju crno-bijelo da su prije Prvog svjetskog rata bili Balkanski ratovi i da je nasilje tada postalo nešto prirodno. Kao i smrt sama.

Jedan od onih koji se poslije Hajdarpašića javio za komentar bio je Holanđanin Guido van Hengel, objasnivši kako se on zainteresovao za Gavrila Principa. To se desilo nakon nekoliko atentata u njegovoj zemlji 2002. godine, koje su izvršile, pa i na čukununuka Van Gogha, marginalizirane ličnosti.

– Bilo je poslije dosta rasprava o tome, puno priče o ideologiji, o mržnji, bilo je svega, ali kada se slegla prašina, vidjelo se da se radi o društvenoj drami, o socijalnoj drami, rekao je Van Hengel, prisjetivši se naučnog rada jednog Kanađanina o migrantskim zajednicama u raznim dijelovima svijeta, koji je, istražujući razne njihove dimenzije, dospio i do Mlade Bosne i do Principa.

– I tu se radilo o djeci koja su došla u Sarajevo iz provincije i iz određenih nižih slojeva, jer su bogataši svoju djecu slali u srednju Evropu, kazao je historičar, nakon čega se ponovo razvila diskusija iz koje ćemo, za sada, izdvojiti samo konstataciju jednog govornika da historija nije matematika, nije zbrajanje dva plus dva i da uvijek treba biti jako oprezan sa svim poređenjima.

Ohrabrujućih znakova ima

Iako će se, naravno, o pravim rezultatima ove konferencije najviše moći reći kada se u javnosti pojavi knjiga njenih referata (novinara je bilo jako, jako malo), sigurno je da o velikoj njenoj vrijednosti govori i činjenica da su organizatori okupili oko 120 historičara iz svih dijelova svijeta, koji su odsjeli u istom hotelu. Njihovi kontakti, razgovori u pauzama i nakon njih, nešto je što neće ući ni u kakvu statistiku, ali se ne može nikako zanemariti. Naprotiv!

Bez obzira na to što je i sam zbog toga trpio velike pritiske, zvanične i nezvanične, na konferenciju je došao, i bio vrlo zapažen, i redovni profesor s beogradskog Filozofskog fakulteta Nikola Samardžić. Intervju sa njim će naši čitaoci čitati u drugoj prilici, ali je vrlo znakovito jedno njegovo objašnjenje.

Naime, govoreći o aktuelnoj situaciji oko iskričavog gledanja na obilježavanje Prvog svjetskog rata, Samardžić je naglasio da je to, zapravo, samo odraz onoga što su ovdašnji aktuelni odnosi, ali je i dodao s osmijehom: “Novih, ohrabrujućih znakova ipak ima.”

Zapitan na šta je mislio, kazao je: “Pa, na moj dolazak ovdje.”

S ruskim historičarom Sergejom A. Romanenkom Oslobođenje je takođe napravilo intervju, ne samo zato što je bio jedini Rus na ovom skupu i što je to bila odlična prilika za vježbanje ruskog jezika (nedovoljno iskorištena jer Romanenko govori bosanski) nego i zbog razgovora s ovim historičarom o aktuelnoj situaciji u njegovoj zemlji i odnosima s Ukrajinom. Nažalost, iz određenih razloga, taj dio priče nije bio za javnost, ali je nas dovoljno zaintrigirao za ovog historičara i njegovu temu na konferenciji.

– Baviti se istraživanjima o uzrocima rata, to znači baviti se istorijom, a baviti se istraživanjima o odgovornosti za rat, to znači baviti se politikom, stav je Romanenka, s kojim smo zajedno slušali i predavanje Sarajke Seke Brkljače o orkestriranom društvenom životu Sarajeva u Velikom ratu. Totalnom ratu.

Ovdje odmah moramo napomenuti da je historičar Drago Roksandić primijetio da s pojmom totalni rat treba biti vrlo pažljiv, a sama Brkljača, osvrćući se na hrabrost koju su na austrougarskim ratištima iskazivali vojnici iz BiH, pomenula je objašnjenje koje se nudi u knjizi prof. dr. Zijada Šehića “Bh. pripadnici u Austro-Ugarskoj vojsci”.

Tamo se kaže da je među njima vladalo raspoloženje po kojem je prekršiti zakletvu caru bio smrtni grijeh. I zato imamo scene da taj bh. vojnik vuče svoj top, po kaljavom ratištu, dok pršte meci oko njega, a on se moli Bogu da ga ubiju, toliko mu je svega dosta. Ali, top ne ostavlja, i dalje ga vuče.

“Meni to nije logično”, rekla je Brkljača, od koje smo, između ostalog, saznali da je procijenjena šteta napravljena u demonstracijama nakon ubistva Franca Ferdinanda i njegove supruge Sofije u Sarajevu, bila 500.000 kruna, 1/4 ondašnjeg budžeta grada.

– Čak su stradali i neki Hrvati, za koje se mislilo da su Srbi. Na Babića bašči je uništena kafana, najluksuznije prodavnice su opljačkane. Prema nekim indicijama, u tim demonstracijama učestvovao je i Josip Vancaš, ali se poslije dva dana sve smirilo i počela je procjena štete, rekla je Brkljača. A u Zagrebu, nepoznati karikaturista dobio je temu.

Kako je potom tekao život u Sarajevu?

Historičarka Brkljača navodi podatke o strogo dirigovanom javnom životu grada koji je proglašen tvrđavom Sarajevo.

Od kašike do krova

Četiri godine ranije obavljen je popis i prema njemu, u Sarajevu je živjelo oko 52.000 stanovnika. Bila je predviđena evakuacija svih građana izuzev onih koji su vršili javne funkcije, odnosno one funkcije koje grad čine gradom, što je značilo da je izvan evakuacije ostalo 20.000 stanovnika.

No, uskoro se pokazalo da je najvažnije pitanje: puko preživljavanje, pa se tako gube i sarajevske đul-bašte, koje se pretvaraju u mjesta za gajenje povrća. (Hmmm, ovo nam je vrlo poznato.) Ostala je zabilježena slika s Markala. U dvjema mesnicama se moglo kupiti samo dva buta mesa, na koje je čekalo sto ljudi u redu.
Sarajevski resursi, u svim oblastima života, crpe se do samoga kraja, stanovnike ne mimoilaze razni zajmovi, porezi (na svaki kilogram uvezene hrane), a kada se pokazalo da rat neće biti kratak i da nedostaju obojeni metali, “ništa više nije bilo neznatno, od kašike do krova”, ističe Brkljača. Kako bi se za front moglo izlivati oružje, naravno, ne samo sarajevske nego i crkve i džamije širom BiH ostaju bez zvonika i bakrenih predmeta, a stanovništvo je proglasima pozivano i zakonima obavezivano na to da donosi bakreno posuđe. Rekosmo već i kašike.

Ovdje se prisjetismo kazivanja Darimira Čurčića o svome djedu Vejsilu, kustosu Zemaljskog muzeja, koji je, kao vladin službenik, išao po BiH upravo zbog skidanja ovih zvona i samo zato što je znao šta bi značilo pretopiti zvona u Kraljevoj Sutjesci, uspio je to spriječiti. Ne sva, nažalost.

(Iako je neko iz publike potom primijetio da je zakon štitio vrijedne predmete od izuzimanja, slučaj s Čurčićem to opovrgava.)

Brkljača je rekla da je, recimo, čak 20 vagona kovine odvezeno na taj način za potrebe fronta, a zlata i srebra samo iz Sarajeva u četiri velika sanduka, pa 5.900 kg bakra.

Kakvo je stanje bilo u gradu, možda najbolje svjedoči izvještaj trgovačke komore koji je otišao u Beč i u kojem se kaže da “smo iscrpljeni do kraja.”

No, i u takvom Sarajevu, zvanično tvrđavi, dešava se ono čemu su svjedočili svi njegovi stanovnici i za vrijeme opsade grada 1992 – 1995.

– Čitava BiH je tada bila ovisna o uvozu hrane iz Ugarske, ali usko grlo postaje militarizirana željeznica, pruga Bosanski Brod – Sarajevo, pa se tako grad prvi zatvara prema vani. Ko je imao para, mogao je doći do svega, čak i do riže i kafe, a u sudskim procesima koji su vođeni protiv švercera, primjećuje Brkljača, optuženi su bili ljudi svih nacionalnosti. Opet kao i u prošlom ratu.

Animozitet stanovništva prema Austro-Ugarskoj uopće, posebno prema Beču, nastavila je Brkljača, bio je veoma velik.

Jedan historičar je na to kazao da je glad bila tada i u Beču, te je citirao jednu naučnicu koja čak tvrdi da je Habsburška monarhija, zbog te gladi, izgubila na domaćem terenu.

Jer, umjesto da traži rješenje, vlast je počela tražiti neprijatelja u Mađarima i u Jevrejima. (Opet  poznata priča.)

Brkljača je kolegi uzvratila da je u Beč stizalo četiri puta više pomoći nego u Sarajevo.

Gladovala je cijela BiH, pa i Mostar. Jasmin Branković je takođe govorio o neredima nakon atentata u tom gradu, o problemima s kojima se suočavalo srpsko stanovništvo, napadnutim srpskim institucijama, pa čak i mitropolit Petar Zimonjić pokušava smiriti strasti pozivajući sveštenstvo na mir i lojalnost austrougarskoj vlasti, a od pravoslavnog stanovništva traži oprost i zaborav. (Taj njegov pastirski stav napada fra Alojzije Mišić.)

– Od preko 1.800 mostarskih vojnika, 337 je izgubilo život, stotinu njih su postali invalidi, a kako je vrijeme prolazilo, glad je bila sve veća. Hljeb se pravio od pepela i samljevene kore drveta. Dotle je došlo da su se vojnici u južnom logoru pobunili, demolirali ga, a onda su počeli po gradu tražiti hranu, istakao je Branković.

“Otvorenog izljeva nezadovoljstva građana Sarajeva, koliko sam ja istražila, nije bilo”, naglasila je Seka Brkljača, a kada se uzme u obzir njeno izlaganje, postaje još interesantnije ono što je govorio Risto Pekka Pennanen, i to o muzičkom životu i zabavama u Sarajevu za vrijeme Prvog svjetskog rata.

Civilni muzičari su ostali bez posla, neki, kao što su Romi, i napustili su grad, a svi su morali imati dozvolu za rad. Muzičke predstave su, svakako, bile u propagandne svrhe, kao i kina, poetske večeri i mirovozi, kada su gradom marširali muzičari, ali bez vojske. Inače bi to bile parade.

Božije dijete rata

Vrlo popularan film u to vrijeme bio je “Božije dijete rata”, u kojem je glumila i carica Zita, a čiju je muziku komponovao Majzler.

“Ni nijemi filmovi nisu bili nijemi i oni su služili ratnoj svrsi, a od gledalaca se očekivalo da kupuju vojne obveznice”, naglasio je Pennanen.

Bilo je to, evo malo i rodne problematike, zlatno doba ženskih orkestara, a  u 1916. su počele, četiri puta sedmično, poslijepodnevne čajne sjedeljke, porodične. Bosnische Post piše i o gostovanju u Sarajevu poznate tadašnje umjetnice Melle Mars, koja drži dva koncerta i u kabaretskom stilu pjeva pjesme. O ratu, naravno. Prati je njen suprug.

Novine pišu i o zabavi, s uvijek ozbiljnim štimungom, u čast rođendana carice Zite, i to u Društvenom domu, današnje Narodno pozorište, gdje je nastupila Helena Abdress, koja je pjevala Pučinijevu ariju “La Boheme”.

Garnizonski orkestar svira svakom prigodom, pa i u čast ulaska Italije u rat, ali i za vjerske praznike. Tako bilo i u noći Lejletul-Miradža, kako je zabilježeno, u dvorištu hadži Sinanove džamije.

A rijetko je se to dešavalo prije rata, primijetio je historičar Risto Pekka Pennanen, čiji naučni rad je samo jedan od brojnih na ovoj konferenciji koji se nije bavio vojnim niti političkim pitanjima Velikog rata nego, jednostavno rečeno, životom. A kako je to naglasila Seka Brkljača, svaki segment tog života je na neki način bio dotaknut ratom i već samo zbog toga opravdano ga je nazvati totalnim. Što je osjetio na svojoj koži i čuveni bosanski konj, tokmak, dodala je Brkljača, a pitanje je koliko su prisutni stranci shvatili kolika je to šteta.