Haris Sejdić: PRODAJA CIGLE.. .(ja sam majko u Raduši bio)

„Prodati ciglu”  je u urbanom žargonu Sarajeva, Beograda, ali i drugih većih gradova bivše nam države, one Jugoslavije, termin koji označava pristati na foru, blef  uličnih mangupa i lokalnih siledžija  praćen prijetnjom u smislu: „kupi ciglu ili “… ili ćeš biti izuderan, isprebijan od tih mangupa. Znaju to dobro i svi učenici koji su išli u srednju školu u Doboj, ali i  studenti iz Tešnja koji su  prije rata 1992. godine studirali u Sarajevu. Moj jedan prijatelj mi je pričao da je u Doboju dva puta kupio ciglu. Prvi put kad je kupio odmah je bacio, jer nije znao šta će sa njom, ali su ga ovi mangupi što su mu prodali, rekli da se vrati i uzme jer je on ciglu platio, pa je red da je i nosi, ko biva njegova je. Ta fora je u međuvremenu skoro pa sasvim iščezla sa ovih prostora, ili možda i nije, ali eto ja nisam upoznat da je još u upotrebi. Ali, kao i u svemu, imamo naravno moderniju verziju ili da kažem savremeniji pristup „prodaje cigle“.

Moderniji ili prefinjeniji način „prodaje cigle“,  primjenjen u današnjim uslovima  ide otprilike ovako: ulični-lokalni mangup, fol žestoki momak,  kaže nekom momčiću ili mladiću (koji studira u Sarajevu, Zenici, Tuzli itd. i koji je došao za vikend kući) kada dođe na primjer u Jelah u subotu navečer: ,,Htjeli su neki da te biju, kao šta se je dig'o, ko je on, šta misli ako ima, bla, bla, bla, … ali ja sam im zaprijetio da te ne diraju, inače ću da ih razbijem, ne smiju te dirati, ti si moj… Imaš deset, dvadeset  maraka da mi daš  ili u zajam?”.

I, šta će jadni momak, koji da bi impresionirao djevojku koju je upravo izveo kako on ima „jake prijatelje“, a koja mu se sviđa još od  kurban Bajrama pa je nije vidio sve do proslave 02. maja na Jelahu kad su prvi put popili kafu u bašti u Generaciji, naravno da dadne tih deset, dvadeset maraka tom svom „spasitelju“ koji je na taj način postaje  nasljednik „slavnih“  i  „žestokih“ momaka iz prethodnih perioda.

U svom industrijskom obliku, takav posao zove se zaštitni reket (protection racket), a  u zakonu to je krivično djelo iznude, ništa strašno, ali, može itekako da bude. Ako čovek pristane da kupi ciglu ili zaštitu uličnog mangupa to postaje i ugovorni odnos: plaćajući reket, čovjek kupuje uslugu koju je mogao i da odbije. Takav ugovorni odnos svakako da se može i odbiti ako je mladić-čovjek na to sposoban i spreman, naravno, ali problem je ako nije.  To je stvar uporedne analize cijene i koristi, kao i svaka druga odluka. Znaju to najbolje neki vlasnici kafića i kafana kakoto izlgleda kad se mora kupiti cigla, htio to ili ne. Moraš baš dobro stisnuti pa odbiti to lokalnom žestokom momku.

Vjekovno iskustvo čovječanstva nas uči da je na duži rok uvek bolje odbiti takvu ponudu, pa makar čovek i dobio  batine; apetiti prodavca cigle, naime, rastu jer ovce služe za šišanje, kao što je poznato (,,Dok ima ovaca, biće i štofova od čiste runske vune”; poslovica uličnih prevaranata koji su nekad po Beogradu prodavali lažne engleske štofove).

Svako djete ali i svaki vlasnik kafića sa elementarnim uličnim obrazovanjem zna da je iz dva razloga bolje ne kupiti ciglu i ne pristati na tuđu zaštitu. Jedan je razlog principijelan, a drugi praktičan: kao prvo, tako se čuvaju obraz i ugled na ulici, pa makar i po cijenu batina; kao drugo, mangupima je uvijek  samo do para, pa će već naći neku drugu ovcu za šišanje, a i onako nisu neki baš junaci.

Eh sad, ako izuzmemo vlasnike loklanih kafića i ostanemo samo na finim momcima, ima  tu i jedan, da ne kažemo baš antropološki, ugao: poznata je, naime, fascinacija fine djece i intelektualaca brutalnom fizičkom snagom i silom; da ne navodimo povijesne-historijske primjere, a koja se manifestuje u druženju sa takvim tipovima. To je ona razlika između čovjeka od akcije i čovjeka iza pisaćeg stola.

Oni najčešće bez ikakvog razloga zavide jedan drugom. Niti je akcija tako glamurozna kao što se čini intelektualcu ( naprotiv ! ), niti je intelektualni rad tako pametan i važan kao što se čini operativcu (naprotiv!). Najćešće je ono prvo tek besmisleno i glupo nasilje, a ono drugo jalovo teoretisanje i pametovanje, zujanje muhe ispod čaše

 

. ..”Ja sam majko u Raduši bio kad je Edhem glavu izgubio” .. . pjevao je pjevač u lokalnoj kafani u kasnu jesen prošle godine, kada su u nju ušla dva moja prijatelja, a tamo za šankom su bila dva  lokalna “žestoka momka” i sa njima jedna “napucana” djevojka, žena, šta li već .. .

. ..”Ubiše ga prokleti dušmani mrtvo tijelo niko ne sahrani” .. .

Ti navodni žestoki momci su bili poznati “prodavci cigle” po lokalnim kafićima nudeći raznu vrstu zaštite. Eh, sad pošto su oni žestoki momci njima je zasmetalo što su ovi moji prijatelji stali baš za šank, i kako to već biva nakon razmijenjenih nekoliko riječi, došlo je do toga da ili će biti tuča ili će neko unapred predati bitku. Skoro su svi tipovali na te “prodavce cigle” da će  biti pobjednici te tuče, izuzev dvojice, trojice momaka iz Karadaglija i Roša koji su poznavala dobro ove moje prijatelje, jer su im komšije, pa znaju dobro da se sa njima nije šaliti u takvim situacijama. Tuča se odigrali vani, prodavci cigle su toliko bili namlaćeni da su nedugo nakon toga i nestali sa ovih prostora, a ova moja dva prijatelja su dobila priznanje ne samo lokalne sredine, nego i policije, ali ipak su morali za kaznu prenoćiti u stanici policije, što im i nije toliko teško palo.

Bilo kako bilo, nakon ovog događaja djeca danas pjevaju: “Ja sam majko u Mračaju bio kad je Ćapko Ašlamu izubijo”.

 

P.S. Ćapko je nadimak momka koji je izuderao lokalnog prodavca cigle poznatog pod nadimkom Ašlama

Haris Sejdić – magazinplus.eu