Haris Sejdić: Pascalova opklada …

Prije nešto više od dvije hiljade godina, slavni rimski govornik, mislilac, političar ili prije rečeno politički manipulator, Marko Tulije Ciceron ispričao je jednu  priču.

Da podsjetimo to je onaj Ciceron koji je se često spominje u latinski izrekama, između ostalog autor je i slijedećih citata: “Accipere quam facere praestat iniuriam. – Nepravdu osjetit je bolje nego nepravdu stvoriti. ” i “O Tempora, o mores! – O vremena, o običaji! “.

Uglavnom, ispričao je Ciceron da je bio jedan Diagora koji nije vjerovao u bogove koji su njegovi savremenici obožavali, i tom Diagori su pokazali nekakve pločice s portretima opet nekakvih vjernika-idolopoklonika koji su se molili tim bogovima i kasnije preživjeli brodolom. Time su impiclirali tj. htjeli reći kako molitve bogovima štite od brodoloma i naravno ostavljaju te ljude, što se mole tim bogovima, u životu.

Diagora je na to, onako mrtav-hladan, upitao: “Dobro, razumio sam, ali gdje su slike onih koji su molili a onda su se ipak utopili ?!”.

Utopljeni vjernici budući da su mrtvi imali bi poprilično poteškoća da sa morskog dna razglase svoje neprijatno iskustvo.

Baš kao što utopljeni vjernici ne pišu priče o svojim iskustvima, ne pišu ih ni gubitnici.

Jedna druga postavka ili bolje rečeno ideja je tzv. Pascalova opklada.

Pascal je to predstavio otprilike ovako: “Ja ne znam da li postoji Bog, ali znam kako od toga da budem ateist nemam nikakve koristi ako Bog ne postoji, a da puno toga mogu izgubiti ako Bog postoji. To, dakle, opravdava moju vjeru u Boga”. Posmatrano sa vjerske, teološke, strane, ovaj Pascalov argument je pogrešan. Čovjek mora biti baš naivan da povjeruje kako nas dragi Bog ne bi kaznio za lažno vjerovanje.

Ali, ovdje u ovoj Pascalovoj opkladi imamo jednu ideju, po kojoj bi se trebali fokusirati na isplativost i korisnost nekog događaja ako se on dogodi.

Zbog čega ovo gore navodim ?

Zbog pojave koja se promoviše zadnjih nekoliko godina, moglo bi se čak reći da je ta pojava na sceni kod nas u BiH odvajkada od kada i postoje političke stranke kod nas,  a ona se ogleda u sljedećem: ako si nezaposlen i želiš se zaposliti onda prije nego što odeš na zavod za zapošljavanje /kod nas narodskim riječnikom rečeno “prije nego odeš na biro”/ ili počneš tražiti posao, prvo odeš u neku stranku, tj. partiju, učlaniš se, popuniš pristupnicu, dobiješ člansku kartu, oni u toj stranci te slikaju, uredno to objave na društvenim mrežama, prvo na Facebooku, i ti odeš kući čekajući da te stranka zovne i zaposli. A uglavnom vladajuće stranke zpošljavaju na državne/javne “jasle”.

Jer tom nezaposlenom se ispriča priča i pokažu imena i slike osoba koje su se učlanile u stranku i onda dobile posao, npr. u općini ili bolnici ili telekomu, pošti i sl.

Sasvim sigurno je da i među brojnim mladim i nezaposlenim ima i DIAGORA i koji pitaju, “OK, a gdje su slike i imena onih koji su se učlanili, a nisu dobili posao“. Slike i imena naravno postoje, ima ih znatno više od ovih što su dobili posao, ali se naravno ne pokazuju, niti se o njima govori, jer nije popularno.

Pa ipak danas je daleko više PASCALA koji stvari posmatraju na slijedeći način, “ja nemama nikakve koristi ako se ne učlanim, tj. da ne budem člana nijedne stranke, a puno toga mogu dobiti ako se učlanim u stranku, tj. ako stranka stvarno zapošljava onda ću dobiti posao”.

Pascalova postavka nije primjenjiva u odnosu na vjerovanje u Boga, ali je itekako primljenljiva na isplativost i korisnost nekog događaja ako se on dogodi. Tim prije što je licemjerje (u i oko politike i političkih stranaka) danas i poželjna osobina. Nažalost !!!

Jadna i žalosna je poruka koja se šalje mladima, na slikama koje se objavljuju na društvenim mrežama, mladim ljudima koji tek trebaju stasati i biti budućnost  u ovom društvu.  Ta poruka je: “učlani se u stranku, drži se svog čopora, ne moraš biti nešto posebno pametan, slušaj šta ti govore i bit će ti dobro”. Hoće, malo sutra ! Sve nam je gore i gore.

Učlani se, slikat ćemo te, i radit ćeš kao nastavnik, profesor, (na određeno, tako da ti svake godine produžava ta tvoja stranka) kao općinar, kantonalac, u poreznoj upravi, komunalnom preduzeću, bit ćeš u upravnom odboru, otići ćeš u penziju sa 35 godina starosti pardon mladosti itd. ..

Da se razumijemo, ovdje se ne govori da se mladi ljudi ne trebaju baviti politikom ili učlanjivati u stranke, nego se govori o motivima i razlozima zbog kojih to velika većina radi.

Ali, zašto to rade političke stranke?

Glas, ponašanje i postupci vlasti bi trebali biti glasovi, ponašanje i postupci razuma, ali zapravo oni  teže da birače/glasače u većoj ili manjoj mjeri drže potlačenim.

I zato je odgovor je jednostavan, stranke su to oduvijek radile, sve naravno zbog kupovine podrške biračkog tijela tj. glasova na izborima.

Zašto to rade rukovodioci političkih stranaka? Zbog očuvanja dobro plaćene pozicije, zbog želje za vlašću, zbog sujete, zbog godina i sijedih kojih je sve više i više, lične promocije, samohvalisanja i samoreklamiranja, pa i ako hoćete zbog bojazni od KPD Zenica/Foča.

Naravno, čast hrabrim i malobrojnim izuzetcima.

Poruka mladim bi glasila: Ako igraš po njihovim pravilima, sigurno si prije ili kasnije gubitnik.

Za kraj vratimo se našem Ciceoronu sa počekta teksta: “Iura paria debent esse eorum inter se qui sunt cives in eadem re publica. Jednaka prava moraju imati među sobom oni koji su građani u istoj državi”.