Haris Sejdić: Afere kao uvod u rat u BiH

Već neko vrijeme čitajući razne tekstove i literaturu kao i razgovarajući sa ljudima koji dobro poznaju vremenski period od prije 25-30 godine, bavim se mišlju da se malo više istraže afere koje su potresala SR  Bosnu i Hercegovinu nekoliko godina pred rat.

Ima dosta članaka i tekstova koji tvrde da je afera Agrokomerc namještena namjerno tada kad se dogodila jer se planski htjelo oslabiti Bosnu i Hercegovinu u događajima koji su dolazili – raspad SFRJ i rat.

Sasvim sigurno da je ova afera, afera Agrokomerc, najpoznatija i najresvijetljenija afera prijeratne SR BiH, ali istvoremeno Bosna i Hercegovina je pretprjela niz drugih afera, afera Neum, afera Moševac, afera Kecmanović, afera Fočatrans, afera DB Srbije o navodnom iseljavanju Srba iz okoline Bratunca i Srebrenice, afera Unico-.filteri Tešanj…

Najveća od svih afera, afera svih afera, afera Agrokomerc je otkrivena u jednom lokalnom listu – u SR Srbiji ?!

Najprije se pojavio tekst, pazite sad, u Kruševcu, gdje je jedan lokalni novinar “došao” do podataka i pokrenuo lavinu natpisa u tadašnjim medijima i cijeli slučaj.

I danas u eri opće informatizacije i web portala, googla i sl., a kamoli tada, jednom lokalnom novinaru je gotovo pa nemoguće doći do takvih podataka, ali, na kraju ova afera je kao žrtvu imala i najuticajnijeg bh političara, ali i jednog od najuticajnih jugoslovenskih političara, Hamdiju Pozderca.

Poznato je da je pokojni/rahmetli Hamdija Pozderac trebao biti i jednogodišnji predsjednik rotirajućeg Predsjedništva SFRJ godinu dana kasnije, bio je predsjednik Ustavnopravne komisije i autoritet za Ustav SFRJ.

Dakle, govori se, o kako će se kasnije ispostaviti prelomnoj 1988-oj  godini, i Hamdija bi na čelu Predsjedništva SFRJ bio godinu dana, do polovine 1989. godine. Umjesto Hamdije Abdića na to mjesto je došao Raif Dizdarević.

Tih godina je u SR Srbiji ali i u SFR Jugoslaviji jedan čovjek, Slobodan Milošević snažno i brzo grabio vlast, dešavale su se Ustavne promjene u Srbiji. Hamdija Pozderac bi, sasvim sigurno, u tome bio velika prepreka. Poznato je da  je on  bio vrlo jaka figura na političkoj sceni Jugoslavije i trebalo ga je na neki način ukloniti. To niti umanjuje niti uvećava njegovu odgovornost. Ali u politici je strahovito važno ne samo šta se dešava nego i kada se dešava.

Ne treba smetnuti zaboraviti da su mjenice bez pokrića bile redovan način plaćanja u bivšoj Jugoslaviji. Ali, niko osim “Agrokomerca” i njegovog generalnog direktora Fikreta Abdića nije za to nikad odgovarao!

Samo 1985-e je zabilježeno 750 firmi koje su izdavale lažne mjenice u iznosu od ukupno sedam i po miliona dolara. Godinu dana, 1986-e godine,  bilježi se da je oko 2000 firmi bavilo istim poslom,  da je u istom biznisu količina lažnog novca već u iznosu od 34 miliona dolara.

Mnogi ističu činjenicu da je problem “Agrokomerca” bio u tome koliko je mjenica izdavao, a ne da ih je izdavao! To je, vjerojatno, činjenica.

Ali, ako je Fikret Abdić odgovarao za 400 milijuna zašto niko nikad nije odgovarao za 100 ili 50 ili 10 ili 5 miliona dolara? Kako to da Abdićevo suđenje nije iskorišteno kao razlog, povod i zamajac ako se zaista htjelo raščistiti sa finansiranjem zasnovanim na mjenicama bez pokrića? Valjda je svaka krađa zločin dok količina ukradenog definira dužinu i vrstu kazne!?

Čudno je da je samo suđenje bilo otvoreno za tadašnju javnost, a novinari su bili posve slobodni da izvještavaju. Istina, to je rukovodstvo SR BiH možda moglo i spriječiti ali samo u SR BiH, drugima nije moglo ništa. Istovremeno, paralelno su počele i odvijale se i medijske priče o vikendicama u Neumu. Drugim riječima, dok su mediji van BiH obilato pisali i o aferi “Agrokomerc” i poslije  o vikendicama u Neumu,  drugi su mediji u drugim republikama SFRJ šutili o vikendicama i vilama svojih političara po Jadranu, Zlatiboru, i slično.

A jako je dobro poznato da su u SR Srbiji pogotovu, a odmah zatim i u SR Hrvatskoj, mediji bili posve kontrolisani od strane vlasti to je potpuno logično zaključiti da su, na neki način, mediji dobili “mig” da pišu o aferama u SR BiH ali ne i o aferama u svojim republikama.

A predsjedavajući Predsjedništva SFRJ  (1988-1989) Raif Dizdarević je 29.10.1999 u bh magazinu DANI, rekao slijedeće: “Afera je nastala u Bosni. Nju su koristili izvan Bosne i to su je koristili da zadaju ili vrate udarce Bosni i Hercegovini oni koji nisu prihvatali Bosnu i Hercegovinu kao nekog faktora u odnosima u federaciji jednakog njima i nisu prihvatali ono za šta se iz Bosne zalagalo kad je riječ o odnosima u federaciji. Teško je neka velikosrpska ili velikohrvatska tendencija prihvatala da Bosna bude samostalan i ravnopravan faktor, jer su oni smatrali da imaju u BiH, da tako kažem, svoj narod. Hamdija je iz Cazina, afera je nikla u Kladuši, Cazinskoj krajini. Normalno je, ljudski je, da svi mi koji smo bili u rukovodstvu BiH vodimo računa o tome da i naš kraj bude razvijen. Cazin je tada bio još uvijek jedna od najnerazvijenih opština u BiH. Normalno je da su se i Hamdija i Hakija brinuli o tome da se i tamo nešto dogodi i da vjerovatno nisu bili do kraja kritični prema nekim stvarima koje su se događale. Hamdija o mnogim stvarima koje je radio Fikret Abdić nije ni znao. Stvorena je jedna atmosfera u kojoj nam je sam Hamdija rekao: “Ljudi, ja mislim da treba da podnesem ostavku, da rasteretim situaciju i da rasteretim Bosnu od pritiska kom je izložena povodom afere.”

Da li je, dakle,  afera “Agrokomerc” značila u stvari i faktički početak ostvarenja ratnih planova u SFRJ?

Ova afera, Agrokomerc, sasvim sigurno je najpoznatija afera, ali imamo niz drugih afera koje su se u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka nizale jedna na drugu.

Afera Moševac, u Afera Neum, Afera Fočatrans, Afera Kecmanović, Afera Kreditno-investiciona banka Tuzla, afera Unico-filteri, afera o navodnom iseljavanju Srba iz Bratunca i Srebrenice.

Sve ove afere su sasvim sigurno bile dio jednog šireg mozaika, šire slike,  dirigovane iz nekog jakog centra moći, a tadašnji akteri na terenu nisu znali da su samo dijelić jedne daleko šire slike koju je moglo da vidi samo nekoliko ljudi, od kojih je jedan bio i Slobodan Milošević.

Kao moguća imena koja su bila kreator svih ovih afera mogu se naslutiti:

Nikola Ljubičić (savezni sekretar za narodnu odbranu od 1967-1982, predsjednik Predsjedništva SR Srbije od 1982-1984, član Predsjedništva SFRJ od 1984-1989),

Branko Mamula (savezni sekretar za narodnu odbranu od 1982-1988),

Veljko Kadijević (savezni sekretar za odbranu 1988-1992),

Petar Gračanin (predsjednik Predsjedništva SR Srbije 1987-1989, savezni ministar unutrašnjih poslova SFRJ 1989-1991),

Dobrica Ćosić (akademik SANU),

Borisav Jović (potpredsjednik Predsjedništva SFRJ 1989-1990 i predsjednik Predsjedništva SFRJ 1990-1991).

I naravno, capo tutti capi Slobodan Milošević, koji možda to i nije bio na samom početku, ali se definitivno kosovskom izjavom: “niko ne smije da vas bije” iskristalisao kao vođa svih Srba u Jugoslaviji i “rasejanju”.

Ne treba zaboravti da je Nikola Ljubičić možda i vodeća figura tog doba, koja je organizovala da dođe na vlast Slobodan Milošević, misli se na vrijeme kada je Milošević uspio da makne svog političkog pokrovitelja Ivana Stambolića.

Jesu li gore nabrojani, a naročito generali Ljubičić, Mamula, Kadijević, Gračanin,  tražeći novog lidera Jugoslavije, novog Tita, pomogli da se Slobodan Milošević domogne trona i moći poslije kojeg ga nisu mogli više kontrolisati i nije bilo moguće povratka na staro?

Za kraj, svjedoci smo da konačnim silaskom sa javne i političke  scene Slobodana Miloševića: “cessante causa cessat effectus. – Prestankom uzroka, prestaje i posljedica”.

Ali, cijena je bila preskupa.

HARIS S. – www.magazinplus.eu