Hajjamova sjena u trostruko zatvorenom krugu

“Utjeha noćnog neba”, Dževad Karahasan, Profil, 2014.

(PIŠE: Đorđe KRAJIŠNIK – Oslobođenje)

Crnjanski je svojevremeno u radijskim esejima na Radio Beogradu, snimljenim po povratku iz emigracije, govorio mnogo o književnim temama, kako onim već ostalim u istoriji (njegovoj itekako iskustveno bogatoj književnoj istoriji), tako i onim koje se tiču književne savremenosti njegove po povratku u domovinu. U širokom luku je autor zahvatao od Bogdana Popovića i njegovih smutnji, pa sve do Nikole Miloševića, sa novim pogledima i tumačenjima intelektualnih strana njegovog djela. Htijući tako, čini se, da objedini višedecenijsko svoje lutanje, te napravi nekakvu rekapitulaciju jednog literarnog i životnog puta. Naravno, Crnjanski ni u tim poznim godinama ništa ne radi slučajno, on se gotovo uvijek obračunava sa tendencijama koje su mu bile protivne, ali suptilno i ironijski progovarajući ono što je u svom londonskom životu godinama, možda, ćutao. Dotiče se u tom svom izlaganju Crnjanski neizostavno povodom svojih “Seoba” i istorije. Prije svega pitanja mogućnosti da se jedan roman označi kao istorijski.

On kaže da je prošlost jedna tamna provalija i da nema kontakta između prošlosti i sadašnjosti. “Seobe” za njega nominalno jesu istorijski roman, jer sadržaj je njihov prošlost. Pa kad je prošlost, kaže Crnjanski, mora biti i istorija u tom smislu. Jer autor jednog romana smještenog u prošlost mora znati kakvu dugmad imaju na kaputu njegovi akteri, kakvu svijeću ili lampu unose u sutonu u kuću, pa čak i kako se izražavaju. Samo sve to, poentira autor “Seoba”, ne znači da je to istorija, da je to istorijski roman. Zašto, međutim, Crnjanski ne smatra “Seobe” istorijskim romanom, u onom pogledu u kojem se kod nas uobičajilo, posebice danas, da se istoriografija i romanopisanje gotovo srastu, pa se književnost smatra nekom gotovo vjerodostojnom rekonstrukcijom istorije.

Književne vještine

Postoji tu prije svega, u pogledu tog srastanja, neka rekao bih mentalitetska zabuna, hendikep i nemogućnost da se razluči, u mišljenju ogrezlom u mitomaniju, šta je istorijska činjenica, dakle fakt, a šta je piščev rukopis, dakle fikcija. Treba li bolji dokaz za to od Andrića? Danas gotovo većina Andrićevih čitalaca njegovo djelo doživljava kao istorijski relevantan prikaz prošlosti. To sa jedne strane, za roman koji teži istinitosti, jeste veliki uspjeh. Ali gledano iz perspektive onih negativnih tendencija, nacionalističkih učitavanja i komešanja, to je za književnost pogubno. Ipak, ono najvrednije iz “Seoba” i iz Andrića jesu u tom univerzalnom momentu sposobnosti da autor bez obzira na vremenski kontekst svog djela, dosegne one civilizacijske tačke koje ga, na jedan način, čine bezvremenim prikazom civilizacije i čovjeka. Samo tako, u tom obliku upotrijebljena, istorija u književnosti ima smisla. Književno djelo sa svojim istorijski udaljenim kontekstom moralo bi svjedočiti o našoj stvarnosti. To je ono čemu teži Crnjanski, zato on odbija prihvatiti “Seobe” kao istorijski roman. One su, kako je on govorio, roman svakog muža koji odlazi u rat ostavljajući ženu, i roman svake žene koju muž ostavlja odlazeći u rat. Tu je istorija samo prostor u koji se priča može smjestiti.

Svaka je priča u konačnici smještena u prostor istorije, jer je i danas, i juče, i sutra, već prekosutra, istorija. Druga je sada stvar pitanje književne vještine samog pisca da ono što je uzeo kao istorijsku distancu za svoje djelo uspješno izvede u prostor vanistorijskog. Opasnosti su naravno, sa istorijom u književnosti, mnoge. Niko piscu ne garantuje shvaćenost ili odsustvo svake zloupotrebe, ali vještina igranja vatrom stoga jeste samo za vrhunske majstore. Istorija dakle kao prostor književnog djela sama za sebe ne govori ništa, tek ono što ispuni taj prostor, pokazuje šta nam istorijski kontekst iz kojeg djelo izvire znači ili svjedoči u sadašnjosti.

Roman Dževada Karahasana “Utjeha noćnog neba” – nastao kao drugi dio trilogije o velikom perzijskom matematičaru, astronomu i pjesniku Omaru Hajjamu, koju je ovaj autor započeo romanom “Sjeme smrti” – priča je o životnom razdoblju Hajjamovom koje ga dovodi na sami tron naukovanja u seldžučkom carstvu. Hajjam je kreirao novi kalendar, za koji veliki autoriteti carstva tvrde da je jedan od najpreciznijih ikad, te sada uživa veliko poštovanje kao vrhunski autoritet u nauci. Ono što je međutim Omaru Hajjamu donijelo to novo vrijeme, daleko je od mirnog života u kojem je priznati hakim trebao ubirati plodove svoga uspješnog rada. Novi kalendar kao da je bio prekretnica za nebrojane lomove koji će potresti carstvo, ali i iz temelja razoriti samog Hajjama. Karahasan pripovijeda veoma dojmljivu priču, iskidanu rukavcima i događajima koji se kao na filmskoj traci smjenjuju pred čitaocem.

Struktura romana se tu doima labavom, te na momente počinje ličiti na svojevrsno skiciranje za treći roman iz trilogije. Prije svega jer se može učiniti kako nema dubinskih poniranja u likove, te da se događaji letimično smjenjuju jedan drugim. Ipak, posrijedi nije nikakva letimičnost, jer Karahasan tim naizgled površinskim “kopom” postiže pripovjedački efekat koji svoje izvorište ima u stilskoj težnji ka drevnom obliku pričanja priče. I to, nesumnjivo je, uspješno provodi. Iz tog razloga “Utjeha noćnog neba”, bez obzira na to što jeste druga knjiga u trilogiji, stoji kao posve autonomna romaneskna cjelina.

Ono što je ipak najvrednije kada je ovaj roman u pitanju jeste način na koji Karahasan jednu viševjekovno udaljenu priču posve uspješno dovodi u vezu sa našom sadašnjom životnom zbiljom, tačnije sa aktuelnom stvarnošću našeg vremena. Omar Hajjam nakon kreiranja novog kalendara upada u procjepe koji više nemaju veze sa njegovom naukom. On se u romanu “Utjeha noćnog neba” pojavljuje kao sjena koja luta u trostruko zatvorenom krugu; razvučen između dva prijateljstva (onog sa velikim vezirom Nizamul-Mulkom i onog sa Hasanom Sabbahom), stiješnjen između sukoba dvije struje u carstvu (jedne koja je pod vodstvom sultana Malikšaha i druge koju predvodi sultanova žena Turkan Hatun) i skrhan porodičnom tragedijom najprije smrću kćerke, a potom i misterioznim umiranjem supruge Sujkane. Hajjam, dakle, u Karahasanovom romanu od naučnika na vrhuncu karijere postaje posve tragična ličnost povijesne stihije. A ta povijest neodoljivo podsjeća na današnju stvarnost prostora Bliskog istoka.

Bjesne ponovo ratovi, političke spletke dovode do masovnih ubistava, a Hasan Sabbah (nekoć miljenik i prijatelj) postaje samo oličenje zla. Epizoda sa Sabbahom, sa njegovom državom koja je replika paukove mreže, priča je koja vjerodostojno prikazuje izvorište terorizma. Veoma vješto povučene paralele, istorijski kontekstualizirane, ali snažno prisutne danas, svjedoče nam o sveprisutnosti rušilačkih nagona. O nezaustavljivoj potrebi da se svijet kreira po mjeri vlastitog ludila i sujete, bez obzira na to koliko žrtava to podrazumijevalo. Dakle, ovaj roman jeste priča o Omaru Hajjamu, ali je kroz nju ispričana jedna univerzalna sudbina (?) cijelog čovječanstva u raspadanju. Nismo li i mi danas upravo na tom tragu?

Ženski likovi

Karahasan je, dodajmo još i to, ispripovijedao dojmljiv roman, stilski veoma uspješan, prožet filozofskim raspravama o nekim od suštinskih tema postojanja i života. Pored toga, roman “Utjeha noćnog neba” ima i onih epizoda koje jesu ironijske, pa čak i humorne spram mnogih tendencija koje se smatraju nedodirljivim i svetim. Dovoljno je samo prisjetiti se svih onih momenata sa Abu Saidom, ili još bolje “intervencija” u život hakima Hajjama od njegove supruge Sujkane, da bismo vidjeli sa koliko se šarma pristupilo “razgradnji” smrtne ozbiljnosti života na seldžučkom dvoru. Uopšte, ženski likovi su u Karahasanovom romanu dati jako zanimljivo, osvježavajuće osjenčeni i iskarakterizirani. Kao neka protivtežnja vječito ratničkoj, muškoj ozbiljnosti.