Redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Zenici dr. Jasminm Halebić u intervjuu za IIN Preporod razgovarao je o bosanskohercegovačkoj ekonomiji i strateškom ekonomskom planiranju.
Između ostalog, istakao je kako posljednji podaci pokazuju da kupovna moć u našoj zemlji dostiže samo 42% prosjeka Evropske unije (EU), te da je potrebno uskladiti ciljeve poslodavaca, sindikata i vlada, što bi rezultiralo povećanjem plata radnika.
Također, upozorio je, niska cijena radne snage vodi migriranju i iseljavanju iz Bosne i Hercegovine.
Razgovarao: Elvedin Subašić
PREPOROD: Postoji li u našoj državi pouzdan sistem regulacije cijena na tržištu, jer građani više nisu sigurni šta je posljedica realnog poskupljenja shodno svjetskim ekonomskim kretanjima, a šta iskorištavanje aktuelne situacije?
HALEBIĆ: Jedan od izazova koji je relativno novijeg datuma u ekonomiji BiH je visoka inflacija. Može se naravno diskutovati o njenim uzrocima koji, uglavnom, nisu domaće naravi jer je riječ o globalnim poremećajima na tržištima energije, hrane, proizvodnih komponenti itd. Dijelom je riječ i o ponašanjima nekih tržišnih aktera. Nedavna istraživanja provedena u Hrvatskoj, naprimjer, pokazuju da korporativni profiti također stvaraju pritisak na inflaciju.
Pojednostavljeno, u prodajnoj cijeni roba i usluga mogu se naći i ugrađene neopravdano visoke marže. Stoga je savjet kupcima da prije donošenja odluke o kupovini neke robe ili usluge dobro provjere da li se na tržištu može pronaći zamjenski proizvod nekog drugog proizvođača, distributera ili kod nekog drugog trgovca, dakle supstitut, po nižim, povoljnijim cijenama. Na taj način će oni tržišni akteri koji pokušavaju loviti u mutnom ostati bez klijenata a kupci će time, makar dijelom, zaštiti svoj životni standard.
Što se tiče regulacije cijena u BiH, većina cijena nije predmet regulacije nego se formira na tržištu pod utjecajem ponude i potražnje. Manji broj dobara ima regulisane cijene, većinom su to cijene roba i usluga koje proizvode javna preduzeća: električna energija, prirodni gas, cijene komunalnih usluga itd. Ono za čim su posegnule vlade je bilo ograničenje marži koje naravno utječu na prodajne cijene.
Nismo još dobacili ni do polovice prosječne kupovne moći Evropske unije
PREPOROD: Shodno općim ekonomskim pokazateljima, rezultatima agencijskih statistika kako BiH i ovo društvo u ekonomskom smislu stoji u poređenju s državama u okruženju, ali i u Evropi?
HALEBIĆ: Takva poređenja i uvidi se trebaju izvoditi kako bi se na jedan objektivan način moglo sagledati i ocijeniti stanje. U tom smislu važno je znati da li se krećemo naprijed u razvojnom smislu i kojom brzinom. Ali je jednako bitno znati kakva je ta brzina kretanja u odnosu na druge zemlje jer su ljudi i domaćinstva skloni međusobnom kompariranju.
Prema tome, nije dovoljno samo znati da ekonomija BiH raste oko 2% godišnje u dugom roku, nego je potrebno pojasniti da li nas ta razvojna dinamika približava ili udaljava od evropskih i zemalja u okruženju. Posljednji podaci pokazuju da kupovna moć u BiH dostiže samo 42% prosjeka EU. Pojednostavljeno, nismo još dobacili ni do polovice prosječne kupovne moći EU. Uz višu stopu ekonomskog rasta prije ćemo dostići prosjek EU. To bi trebala biti stopa ekonomskog rasta ne manja od 5% godišnje.
PREPOROD: Stoga, kako biste ocijenili trenutno stanje u kojem se nalazi bosanskohercegovačka ekonomija?
HALEBIĆ: U dugom roku, unazad 25 godina, BiH je ostvarivala skromnu stopu ekonomskog rasta, oko 2% godišnje. Postojali su u tom razdoblju i periodi kada je ekonomija rasla i po većoj stopi kao što je npr. od 2015. do 2019. kada se stopa ekonomskog rasta povećala na 3%. Potom je izbila pandemija COVID-19 i situacija se drastično promijenila uz strmoglavi pad ekonomske aktivnosti u 2020. i oporavak u posljednje dvije godine.
Taj oporavak je od 2020. naovamo usložnjen zbog izbijanja inflacije, koja je poseban problem. U godinama prije 2020. najveći ekonomski izazov je bila visoka nezaposlenost. Sa te tri varijable: ekonomski rast, nezaposlenost i inflacija može se sažeto opisati stanje ekonomije u BiH: nedovoljan ekonomski rast, relativno visoka nezaposlenost i, u posljednje vrijeme, pojava inflacije. Općenito, ekonomski rast u BiH nije dostatan da bi ljudi u našoj zemlji osjetili poboljšanje životnog standarda u svojim vlastitim životima, u domaćinstvima i porodicama.
Taj nizak ekonomski rast ne generiše dovoljan broj radnih mjesta pa stoga postoji visoka nezaposlenost. Kada ekonomija raste po stopi od 2% u nekoj zemlji, onda je potrebno oko 35 godina da se udvostruči životni standard, dakle cijela jedna generacija ljudi. Nove generacije s pravom ne žele čekati toliko vremena. Iz jednog takvog uvida sasvim je jasno da je neophodno stvari mijenjati nabolje, dakle provoditi reforme, kako bi BiH uhvatila priključak s ostalim evropskim zemljama, dakle s okruženjem kojem objektivno geografski pripada i kojem teži u integracijskom smislu.
Niska cijena radne snage vodi migriranju i iseljavanju iz Bosne i Hercegovine
PREPOROD: Kada se u Bosni i Hercegovini sagledavaju ekonomske mogućnosti, u kojim oblastima su najveće prilike i šta je potrebno da se te prilike iskoriste?
HALEBIĆ: Svaka zemlja, naša pogotovo, ima vlastite mogućnosti i resurse koje može staviti u pogon za ekonomski razvoj. Pritom uvijek treba imati na umu šta se želi postići, šta je cilj? Naprimjer, u javnom prostoru se dugo vremena isticalo da je niska cijena radne snage jedna od prednosti ulaganja u BiH. Takav stav ne odražava interese svih ili najvećeg broja ljudi u našoj zemlji. Naprotiv, takav stav odslikava interese poslodavaca i eventualno vlade, poslodavci time dobivaju jeftinu radnu snagu, a vlada rješava problem nezaposlenosti.
Međutim, to nije optimalno rješenje za radnike, jer su oni i njihov rad loše vrednovani što povlači za sobom niske plaće iz kojih domaćinstva naprosto ne mogu priuštiti mnogo toga što označava pristojan život. Sasvim je jasno da niska cijena radne snage vodi migriranju i iseljavanju iz BiH. Ako se jednom takvom stavu odredi strateški značaj onda će i vlada i poslodavci nastojati da se niska cijena radne snage održi, jer to predstavlja ostvarenje “strateškog cilja.”
Takav strateški cilj je sasvim sigurno pogrešan jer vodi iseljavanju iz BiH u sredine u kojima su plate više nego u BiH, čemu svjedočimo u posljednje vrijeme. Bolji cilj bi bio, recimo, da BiH u strateškom smislu vidimo kao zemlju produktivnih i obrazovanih ljudi s kvalitetnim radnim vještinama. Zašto? Iz prostog razloga jer je u takvoj zemlji radna snaga bolje plaćena, ima više plaće. A za ostvarenje tog strateškog cilja se vlada onda mora potruditi da osigura uslove kvalitetnog obrazovanja, usklađenog s tržištem rada, programe dokvalifikacije, prekvalifikacije, različitih obuka za korištenje naprednih tehnologija itd. Svaka oblast naravno zahtijeva ozbiljan pristup i na vlastima je da se konsultuju sa stručnjacima kako bi osmislili načine na koje se može postići razvoj. Postoje različiti modeli o kojima se može detaljno razgovarati.
PREPOROD: Zašto je bitno ekonomska pitanja formulisati kroz strateške dokumente?
HALEBIĆ: Kada se jedna zemlja, npr. Bosna i Hercegovina, strateški opredijeli da želi imati produktivnu i obrazovanu radnu snagu i odredi viziju u kojoj su njeni ljudi obrazovani, imaju vrlo upotrebljive i tražene radne vještine i kvalifikacije i njihova karakteristika nije (samo) da su jeftini i da ne koštaju mnogo poslodavce, onda se kroz tu viziju prihvataju i ulaganja koja se trebaju poduzeti da se to postigne. Tada se ulaganje u obrazovanje i obučavanje, koje presudno utječe na izgradnju kvalifikacija i produktivnost radne snage, zapravo percipira prioritetom.
Prema tome, vizija jednog društva opredjeljuje njegove prioritete. Ako nam je strateški cilj imati jeftinu radnu snagu onda se ne treba čuditi što su nam škole i druge obrazovne ustanove bez potrebne opreme i kvalitetnih kadrova. Onda ne iznenađuje zašto u obrazovnim ustanovama, primjerice internet pristup i IT oprema, bez koje se ne može izvoditi kvalitetna nastava, još uvijek nisu osigurani. Podaci pokazuju da u više od 30% svih osnovnih i srednjih škola u BiH ne postoji pristup internetu. Vrijedi i obratno, ako smo radnu snagu, i ljude općenito, postavili u sam vrh strateških prioriteta onda osiguranje sredstava za provedbu tog cilja postaje sasvim opravdano.
Kupujmo domaće, ali i izvozimo domaće
PREPOROD: Možete li navesti još neke primjere u kojima je neophodno promijeniti strateško opredjeljenje?
HALEBIĆ: To mogu biti svi primjeri u kojima se pogoduje samo jednoj zainteresovanoj grupi ili posebnoj kategoriji, a ne najvećem mogućem broju ljudi u BiH. Sličan primjer neoptimalnog cilja je i kada vlastitu ekonomsku sudbinu naivno predajemo u ruke isključivo stranih investitora, za koje očekujemo, i to javno govorimo, da će doći i sagraditi tvornice u kojima će se otvoriti dobro plaćena radna mjesta. To se vrlo često može čuti u javnom prostoru.
Pojednostavljeno to izgleda ovako: BiH će privući strane investitore koji će uložiti svoj kapital u BiH i sve će krenuti nabolje. Otvorit će se radna mjesta s dobrim platama, mladi se neće iseljavati, stvorit će se perspektiva razvoja BiH itd. Na taj način amnestiramo sebe od odgovornosti jer ako se to, kojim slučajem, ne dogodi i dolazak stranih investitora izostane, onda je do stranih investitora a ne do nas – domaćih donosilaca odluka. A stranih investitora nema pa nema. Po privlačenju stranih investitora BiH je, nažalost, najmanje atraktivna zemlja na Zapadnom Balkanu. To našim ljudima treba kazati i zahtijevati da se promijeni imidž BiH kao jedne neuspješne zemlje u zemlju koja stvara povoljno poslovno okruženje. Osim toga, favoriziranjem stranih zapostavljamo domaće investitore, inovatore, poduzetnike, izvoznike itd. i obavezu da se i za njih uradi sve kako bi uložili svoj novac, vrijeme, znanje i vještine u domaću privredu.
Domaći poslovni ljudi, po mom mišljenju, također mogu i trebaju biti značajan generator ekonomskog razvoja u našoj zemlji. Postoji još jedan strateški cilj koji bi se također mogao modifikovati, a to je: kupujmo domaće. Bolji cilj od toga glasi: izvozimo domaće. Zašto? Ukoliko se ograničimo idejom kupujmo domaće i stvorimo takvo okruženje koje guši uvoz i izvoz to naravno neće proći neopaženo od strane naših vanjsko-trgovinskih partnera koji mogu posegnuti za sličnom kontra mjerom. Nadalje, ako su bh. privrednici upućeni samo na domaće tržište, bez perspektiva za izvoz, to postaje limit za razvoj privrede i za povećanje proizvodnje.
Ne trebamo zaboraviti da smo mi mala zemlja sa nejakim tržištem koje ne može biti jedini motor za razvoj preduzeća. Konačno, iskustva pokazuju da su se zemlje razvile onda kada su se okrenule izvozu, dok su one koje su se fokusirale samo na zaštitu domaće privrede, zapravo, stagnirale. Ovo naravno ne znači da se domaćim privrednicima ne treba pružati podrška za unapređenje njihovog poslovanja. Naprotiv, ta podrška se treba dopuniti njihovim osnaživanjem za izlazak na međunarodna izvozna tržišta.
Poslovanje u Federaciji i manjem entitetu
PREPOROD: Mnogi smatraju da je u manjem entitetu mnogo lakše pokrenuti i održavati firmu, čak i izgraditi, nego u Federaciji. Da li bi ovo moglo dovesti do toga da se privrednici iz Federacije počnu odlučuvati za premještanje svojih firmi u obližnje gradove koji su u manjem entitetu?
HALEBIĆ: Poslovno okruženje u FBiH nije lošije nego u RS. Prema posljednjim podacima o poslovanju privrednih društava za 2022. g. u FBiH je poslovalo više od 25.000 preduzeća od kojih je skoro 70%, dakle preko 17.000 privrednih društava ostvarilo dobit na kraju godine. Ukupna ostvarena dobit preduzeća u FBiH u 2022. g. je 3,9 milijarde KM i stalno je u porastu, znatno je veća od ostvarene dobiti čak i iz vremena prije pandemije, npr. 2019. g. kada je iznosila 2,4 milijarde KM. Prosječna dobit preduzeća koja su poslovala sa dobiti u 2022. g. iznosi oko 275.000 KM. Postoje naravno i preduzeća koja su ostvarila i manju i veću dobit od navedene.
To pokazuje da se u FBiH itekako isplati poslovati. Naravno, poslovno okruženje valja i dalje unapređivati i ne zapostavljati ni reforme koje se mogu i trebaju provesti na državnom nivou. Neke od njih godinama čekaju na provedbu a unapređuju poslovno okruženje za sva privredna društva, dakle u cijeloj BiH. To su: uvođenje elektronskog potpisa, reforma indirektnih poreza, ubrzavanje ulaganja u energetski sektor, anti-inflacioni programi, da spomenemo samo neke aktuelne teme.
Reforme koje se provode na nivou BiH najprije, štede resurse jer vrijede za cijelu zemlju i nije potrebno donositi dvostruke propise, potom omogućavaju poduzetnicima da realizuju svoju poslovnu ideju na isti način gdje god žele, po vlastitom odabiru, bio to jedan ili drugi entitet ili Brčko distrikt. Jedna od ključnih stvari je promijeniti percepciju kod donosilaca odluka, sa sadašnje: neka komšiji crkne krava, na percepciju ostvarimo zajednički prosperitet. Izgleda banalno, ali bi promjena percepcije mnoge druge stvari, koje su godinama u zastoju, pokrenula prema naprijed.
PREPOROD: Na kraju, zašto je tako teško postići dogovor o povećanju plata?
HALEBIĆ: Tržište rada je uređeno na entitetskom nivou. Stoga možemo govoriti o tržištima rada u FBiH i RS. Pokušat ću dati nekoliko opservacija za tržište rada u FBiH. Na njemu postoje tri grupe aktera: poslodavci, sindikati i vlada. Često te grupe nemaju usklađene ciljeve. Naprimjer: poslodavci žele profit iz ulaganja u privredu, sindikati žele visoke plaće za radnike koje zastupaju dok Vlada želi stabilne budžete i, razumljivo, obnoviti politički mandat na izborima. Ukoliko u razgovorima o visini minimalne plaće ili doprinosima na plaću svaka od ovih strana nastoji postići samo svoje interese onda se neće doći do optimalnog rješenja koje bi moglo zadovoljiti sve aktere.
Primjerice, ako poslodavci u prvi plan stave isključivo visinu profita onda će to pokušati ostvariti na račun radnika, jer se plate tada shvataju kao trošak koji isplaćuje poslodavac, ili na račun smanjenja benefita drugim kategorijama u društvu kao što su oni koji primaju socijalnu zaštitu, zdravstvenu zaštitu, javne usluge kao što su obrazovanje, zaštita okoliša, javna sigurnost itd.
Ukoliko, s druge strane, radnici imaju nerealne zahtjeve u pogledu visine svojih primanja, tako da zahtjevi za visinom plaća nisu usklađeni s njihovom produktivnošću na radnom mjestu, onda će poslodavci trpjeti gubitak konkurentnosti i biti potisnuti s tržišta pa će i postojeća preduzeća gubiti tržišnu utakmicu a nova se neće otvarati.
Ako, s treće strane, vlada nema dovoljno sluha za sugestije poslodavaca i radnika o tome da porezi i doprinosi na plate ne mogu biti previsoki, jer to prekomjerno opterećuje poslovanje preduzeća, to također može biti uzrokom smanjenja konkurentnosti i ugrožavanja tržišne pozicije preduzeća ili razlogom nepovećavanja plata radnicima pa i prelasku u sivu zonu poslovanja u kojoj radnici nisu uredno prijavljeni na penzijsko-invalidsko ili zdravstveno osiguranje, čime se narušavaju njihovi interesi i uskraćuju benefiti.
Koncept zajedničkog prosperiteta bi ovdje donio, najprije, unapređenje produktivnosti uz podršku i mjere vlade, zatim fer raspodjelu ostvarenog između radnika i poslodavaca. Naprosto, puno je lakše raspodijeliti kolač za stolom onda kada je on uvećan nego kada se i njegova postojeća veličina smanjuje.
(Preporod.info)
