Faruk Hadžić
Negdje oko prvog maja ove godine pisao sam tekst o minimalnim platama i pokušao objasniti zbog čega su minimalne plate upravo to – minimalne. Od tada, ništa se posebno nije promijenilo kada je u pitanju problematika minimalnih plata u Bosni i Hercegovini, osim činjenice da su cijene namirnica podivljale i što je zabrinjavajuće, poskupljenjima nije kraj.
Pitanje visine minimalne plate nije baš tako jednostavno kako se na prvu može činiti. Iako će se teško naći osoba u državi koja će reći da sadašnja minimalna plata u FBiH ne treba biti povećana sa sadašnjih oko 406 maraka, malo toga se u praksi radi. U praksi minimalna plata znači da poslodavac, kada zaposli nekog radnika, ne može mu, bez obzira kakvu ima stručnu spremu, dati platu ispod minimalno zagarantovanog iznosa, u ovom slučaju minimalne satnice od 2,31 KM, koja kada se preračuna na mjesečnom nivou, bude nešto više preko 400 maraka. U ovoj priči nema nevinih, svako je na određeni način odgovoran za ovu situaciju zbog čega se radnički standard nije na vrijeme unapređivao.
Prije desetak godina, kada je ponuda radne snage bila značajna, imali smo i visok nivo nezaposlenih radnika, mnogi poslodavci su postavljali uslov tipa „ako nećeš raditi za ovu platu, ima ih stotinu takvih poput tebe, koji će rado prihvatiti ovaj posao“. Uslovljavanjem radnika, koji su plašeći se za svoju budućnost prihvatali bilo kakve plate, samo da imaju posao. Vlast je trljala ruke, smanjivali su postepeno broj nezaposlenih radnika, kroz niže plaćena radna mjesta, zadržavajući visok nivo poreskog opterećenja na rad. Poreske inspekcije su dobile instrukcije da se obračunaju sa radom na crno, čime su dodatno porasli poreski prihodi. Malo pojašnjenje vezano za rad na crno. Kada radnik nije prijavljen, ali ima posao, novac dobija na ruke. Poslodavac za njega ne uplaćuje doprinose za PIO i zdravstvo. Ako ga pod pritiskom inspekcije prijavi, onda ga taj radnik više košta. Na primjer, recimo da je radnik dobijao na ruke 600 maraka platu i da nije bio prijavljen. Ako ga sada gazda mora prijaviti, on bi gazdu koštao sada 1.014 maraka. Umjesto toga, gazda radnika prijavljuje na minimalac, plaća mu 420 maraka platu (umjesto 600), tako da se sada iz te radnikove plata uplaćuju doprinosi državi. Gazda na taj iznos dodaje oko 100 KM i radnik ga malo više košta nego prije. Od svih, radnik izvlači najdeblji kraj jer se iz njegove plate dio prebacuje državi. Država se „hvali“ povećanjem zaposlenosti, a ustvari, taj radnik radi isto kao i prije, samo za manju platu. Umjesto povećanja standarda radnika, na sceni imamo dovođenje u lošiji položaj zbog visokih opterećanja na rad. Državu samo zanima onaj dio koji njoj dolazi i nema nikakvog interesa da se stanje popravi. Pritisnuta stalnim i rastućim izdacima i povećanjem izdataka za penzije, interes ne postoji da se doprinosi smanje i omogući bolji standard radnika.
Međutim, situacija se krenula mijenjati posljednji pet ili šest godina. Nizak standard radnika u privredi i otvorenost tržišta Evropske unije za prijem radnika, dovelo je do masovnog iseljavanja, u prvoj fazi radnika u potrazi za poslom, a nakon toga i cijelih porodica. Danas mnogi ne idu samo da rade u Evropsku uniju, već idu i da žive. Poslodavci su preko noći dovedeni u situaciju da ne mogu više radnicima govoriti istu priču „ako nećeš ti, ima neko drugi“, već su sada radnici ti koji kažu „ako mi ne daš tu i tu platu, odoh u Njemačku ili Sloveniju“. Mislite da nije baš tako? Zapitajte se da li je danas jednostavno naći električara, vodoinstalatera ili molera? Kada ih i nađete, koliko će vam naplatiti za malu popravku?
Začarani trougao nespremnosti države da smanji poreze na rad, poslodavaca koji su krenuli sa povećanjem plata i radnika koji imaju sada alternativu, skupo nas već sada košta. Krenut ću prvo od poslodavaca. Imamo tri vrste poslodavaca u Bosni i Hercegovini. Prva grupa su oni koji mogu povećati plate, ali ne žele. Druga grupa su oni koji žele i povećavaju plate. Treća grupa su oni koji bi željeli da povećaju plate, ali ne mogu. U prvoj grupi se uglavnom nalaze poslodavci koji ostvaruju značajnu računovodstvenu dobit i gdje još uvijek ima značajan broj niskokvalifikovanih radnika na evidenciji službi za zapošljavanje. Oni nemaju bilo kakav interes da povećaj plate, jer su plate za njih trošak. Druga skupina je svjesna kretanja na tržištu i povećavaju plate radnicima, što im povećava troškove poslovanja, ali u razgovoru sa njima, kažu mi da im je bolje imati i veće troškove, pa možda kratkoročno biti u minusu, nego da puste da radnik ode zbog plate u drugu državu. Treća skupina radnika je slična drugoj, ali jednostavno nemaju mogućnosti da povećavaju značajnije plate radnika zbog visokih poreza i niske produktivnosti sektora u kojem se nalaze.
Kada je u pitanju država, ili bolje donosioci odluka, mogu slobodno reći da oni sijeku granu na kojoj sjede. Zadržavajući bezobrazno visoko poresko opterećenje na plate, samo tjeraju u zatvaranje male ili ne toliko produktivne firme. Umjesto smanjenja poreza, gdje bi to smanjenje išlo na povećanje plata radnika i produženje života firmi, bira se zadržavanje istog statusa. Stotinu puta sam se lično uvjerio u razgovoru sa osobama koje se pitaju za ovu problematiku, da ne razumiju ni užu, a ni širu sliku. Ali to je njihov problem, nije nas – onih koji upozoravamo i predlažemo rješenja.
Bez obzira na sve, često čujemo da minimalna plata treba biti 1.000 maraka. Apsolutno se slažem, čak bi trebala biti i veća, ali je trenutno nemoguća i neizvodiva. Najveći problem je što se razgovori i zagovaranja vezano za minimalnu platu vode na osnovu neto, a ne bruto plate. Neko će reći kakve to veze ima, ali postoji ogromna razlika. Svaki radnik zaradi svoju bruto platu, a ne neto. Ono što dobije na račun je neto plata, a poslodavac je taj koji za radnika državi uplati doprinose. Zamislite sljedeću situaciju da radnik koji ima neto platu od 600 maraka (1.000 bruto), dobije svoju cijelu platu od 1.000 maraka na račun, ali da je on obavezan otići u banku i odmah od tog iznosa platiti državi 400 maraka raznih poreza. Složit će te se da bi tada svako od nas potpuno drugačije gledao na platu, ali i ono što plaća državi.
Pitanje minimalne plate treba biti vezano za proces smanjivanja poreza na rad. Najbolje da objasnim na sljedećem primjeru. Pri sadašnjoj minimalnoj neto plati od oko 420 maraka, bruto plata iznosi oko 700 maraka. Ukoliko bi se pri trenutnim stopama oporezivanja minimalna neto plata povećala na 1.000 maraka, trošak poslodavcu bi bio povećan na 1.726 KM ili 146%. Da li je ovo realno? Neki bi poslodavci mogli podnijeti taj izdatak, neki ipak ne. Sektori poput tekstila, obuće, kože i obuće imaju tako nisku produktivnost, gdje jedan radnik u prosjeku, u bruto iznosu može zaraditi svoj poslodavcu oko 14.000 maraka godišnje. Definisanje minimalne plate za sve sektore u istom omjeru bi jednostavno dovelo do otkaza za desetke hiljada radnika. Radnik ne bi mogao zaraditi poslodavcu čak ni za svoju platu.
Rješenje postoji i godinama ga zagovaram. Još 2017. godine, nekako u ovo vrijeme, izašao sam sa prijedlogom da minimalna neto plata bude 750 KM, dok bi bruto plata bila 1.000 KM. Pri sadašnjoj bruto plati od 1.000 KM, radnik na račun dobije 600 maraka. U ovom prijedlogu, sve plate bi se definisale u bruto iznosu, ali bi donosioci odluka trebali smanjiti poreze na 25% ovog iznosa. Time radnik dobija više na račun, poslodavac produktivnijeg radnika, a država jaču i stabilniju ekonomiju. Međutim, ništa od toga nije urađeno.
Minimalne plate se mogu značajnije povećati samo ako se smanji dio koji država uzima od onoga što radnik zaradi. U sektorima poput tekstila, odjeće, kože i obuće, po meni država ne bi trebala baš ništa uzimati, tu bi bruto plata bila jednaka neto plati. Tako bi pokušali zadržati radnike, povećati produktivnost, potrošnju i bolju naplatu PDV-a. Sa porastom produktivnosti, možemo računati i na veće povećanje minimalne plate. Pitanje nije uopšte, da li treba povećati minimalnu platu. Apsolutno treba! Pitanje je kako to izvesti. Jedno od rješenja jeste kompromisno povećanje minimalne plate na nivo od 750 maraka, na koju bi se plaćali doprinosi od 250 KM ili 1.000 bruto. Drugo rješenje je uvođenje sektorske minimalne plate, ali u ovoj priči, kako sada stvari stoje, doprinosi ostaju isti. Ja sam prije za prvo rješenje. Najveći kočničar je naravno država koja treba napraviti napokon taj prvi korak i smanjiti poreze i definisati veću minimalnu platu, pogotovo sada kada cijene hrane svakodnevno rastu. Današnja realna minimalna plata je ustvari manja nego prije godinu dana zbog inflacije koja ju je „pojela“.
Izostanak dijaloga i spremnosti da se vidi problem u kojem se nalazi većina radnika, može se opisati naslovom ovog teksta – Radnički minimalac će na kraju biti kao studentski džeparac.
Nomad.ba
