ČETIRI NIVOA SARADNJE
Na inicijativu vlada Njemačke i Francuske grupa stručnjaka kreirala je dokument u kojem se predlaže usvajanje novih mehanizama odlučivanja u EU, novi pristup proširenju EU, i osnivanje dodatnih formata saradnje evropskih zemalja, koji ne bi podrazumijevali samo članstvo u EU.
Izvještaj ističe potrebu za reformom procesa donošenja odluka unutar Vijeća Evropske unije. Prije sljedećeg proširenja mora se promijeniti način odlučivanja, tako da za donošenje odluka bude dovoljna kvalificirana većina (QMV), a ne kao do sada konsenzus svih članica.
“Da bi se QMV učinio prihvatljivijim, daju se tri dodatne preporuke: stvaranje ‘mreže zaštite suvereniteta’ koja omogućava državama članicama da izraze svoje vitalne nacionalne interese u odlukama donesenim putem QMV-a”, navodi se.
U izvještaju se navodi da nisu sve zemlje voljne ili sposobne pridružiti se EU u bliskoj budućnosti, a da čak i neke trenutne članice mogu preferirati labavije oblike integracije. Iz tog razloga oni preporučuju evropske integracije na četiri različita nivoa, svaki s različitom ravnotežom prava i obaveza.
“Diferencijacija bi mogla dovesti do četiri nivoa europske integracije, sastavljenih od unutrašnjeg kruga (duboka integracija u oblastima poput eurozone i Schengenskog sporazuma), same EU, većeg kruga Asocijativnih članova, koji uključuje sudjelovanje na jedinstvenom tržištu i pridržavanje zajedničkih principa, te konačno Europske političke zajednice (EPZ), kao vanjskog nivoa za političku suradnju bez obaveze pridržavanja zakonima EU”, stoji u izvještaju.
Četiri nivoa
Prvi nivo saradnje evropskih zemalja kroz dublje integracije predstavlja članstvo u Eurozoni i Schengenu, koju je prema prijedlogu moguće produbljivati kroz zajedničke klimatske, energetske i poreske politike.
Drugi unutrašnji nivo jeste članstvo u Evropskoj uniji u kojoj su se sve trenutne i buduće članice obavezne pridržavati se Lisabonskog sporazuma.
Kao treći nivo integracije i prvi vanjski nivo predstavlja asocijativno članstvo koje bi moglo omogućiti pojednostavljenu saradnju sa zemljama Evropskog ekonomskog prostora (EEA), Švicarskom i Velikom Britanijom.
“Asocijativni članovi ne bi bili obavezani na daljnju integraciju, niti bi sudjelovali u dubljoj političkoj integraciji u drugim područjima politike kao što su pravosuđe i unutrašnji poslovi ili europsko državljanstvo”, stoji u izvještaju.
Osnovni zahtjev bio bi posvećenost zajedničkim principima i vrijednostima EU, uključujući demokratiju i vladavinu prava.
“Glavno područje sudjelovanja bilo bi jedinstveno tržište. Institucionalno, asocijativni članovi ne bi bili zastupljeni u Europskom parlamentu ili Komisiji, ali bi imali pravo na sudjelovanje bez prava glasa u Vijeću i bila bi im ponuđena asocijativna članstva u relevantnim agencijama EU-a. Podliježu nadležnosti Suda Europske unije. Asocijativni članovi bi plaćali doprinose u budžetu EU, ali na nižem nivou (npr. za zajedničke institucionalne troškove), s manjim koristima (npr. bez pristupa sredstvima kohezije i poljoprivrednim fondovima)”, navodi se.
Posljednji nivo predstavlja Evropska politička zajednica (EPZ) koja je osnovana u oktobru prošle godine na inicijativu predsjednika Francuske.
“Drugi vanjski nivo ne bi uključivao bilo koji oblik integracije s obvezujućim zakonima EU-a ili specifičnim zahtjevima za vladavinom prava i ne bi omogućavao pristup jedinstvenom tržištu. Umjesto toga, fokusirao bi se na saradnju u područjima politike od međusobnog značaja, kao što su sigurnost, energija, okolišna politika i klimatska politika itd”, navodi se.
Smatraju da bi se već uspostavljeni okvir mogao nadograditi kako bi pružio bolju strukturu za saradnju.
“EPZ bi se morao razviti iz svog trenutnog opuštenog oblika u aranžman s jačim institucionalnim vezama koje bi omogućile Komisiji da igra veću koordinirajuću ulogu i EU budžetu da mobilizuje neka sredstva. Ekonomski odnosi unutar EPZ-a mogli bi biti uređeni sporazumima o slobodnoj trgovini, a u određenim područjima politike, kao što su energija ili odbrana, mješoviti sporazum mogao bi pružiti jači pravni i institucionalni okvir za koordinaciju politike, vrlo sličan Energetskoj uniji. Trebalo bi postojati minimalna zajednička osnova za sve sudionike, uključujući članstvo u Vijeću Europe i usvajanje Europske konvencije o ljudskim pravima”, piše u dokumentu.
U dva vanjska nivoa EU, postupak pristupanja bio bi različit od onog za EU, jer članstvo u njima može biti trajno.
“Članstvo u EPZ-u može biti korak prema članstvu u EU, ali nije preduvjet, budući da bi uključivalo i zemlje s južne obale Mediterana, koje bi mogle dobiti status gosta ili čak trajnog gosta. Zemlje bi se pridružile jednom od ta dva vanjska nivoa iz vlastite političke volje, ili zato što se povlače iz EU-a ili zato što nemaju namjeru pridružiti mu se u prvom redu. Potrebni će biti pažljivi pregovori kako bi se pronašla prava ravnoteža između labavijeg oblika integracije i institucionalnog sudjelovanja, uz zadržavanje najvećih koristi za punopravne članice EU-a”, navodi se.
Vremenski okvir za proširenje
U izvještaju se ističe da će sljedeće proširenje biti drugačije od prethodnih, ne samo zbog geostrateških izazova koji su dodali Ukrajinu i Moldaviju grupi kandidata za EU.
“Proces pristupanja je revidiran s ciljem da bude ‘više predvidiv, vjerodostojan (na temelju objektivnih kriterija i rigorozne pozitivne i negativne uvjetovanosti, i reverzibilnosti), dinamičniji i podložan snažnijem političkom usmjeravanju’. Pregovori su sada restrukturirani u šest klastera umjesto 35 pojedinačnih poglavlja, a kandidatske zemlje mogu postupno uključivati u pojedine politike i programe EU-a”, navodi se.
Kako bi se povratila vjerodostojnost EU autori predlažu da treba postaviti cilj za proširenje do 2030. godine, a kandidatske zemlje bi trebale raditi na ispunjavanju kriterija za pristupanje EU na najranijem mogućem datumu ulaska.
“Ova međusobna obveza povećala bi povjerenje u proces pristupanja koji je oslabljen nedostatkom predanosti i napretka u proteklih nekoliko godina. Jasno je da nema besplatnog ulaska u EU i da je vremenski okvir objektivan, a ne fiksni datum. Nova politička vodstva nakon evropskih izbora 2024. godine trebala bi se potpuno obavezati na ovaj cilj i na proces reformi potrebnih za njegovo ostvarivanje. Zajednički samit s političkim vodstvom svih kandidatskih zemalja također bi mogao doprinijeti obnovljenom osjećaju dinamike”, smatraju autori.
Naglašavaju da nije jasno hoće li doći do drugog velikog proširenja, s mnogim kandidatima koji će se pridružiti kroz zajedničko pristupanje bloka zemalja (“en bloc”) ili samostalno (“regate”) s različitim datumima pristupanja za različite kandidate.
“Obje opcije imaju svoje prednosti i nedostatke. Opcija ‘en bloc’ očekuje da kandidatske zemlje jedna drugu motivišu i podržavaju proces reformi. Međutim, to se sukobljava s pristupom utemeljenim na zaslugama koji čini svakog kandidata liderom vlastitog pristupa. To znači da ili napredniji moraju čekati one koji kaskaju, ili da oni određuju brzinu pristupanja, što implicira prijem zemalja koje još nisu spremne za pridruživanje”, stoji u izvještaju.
Klix
