Stvorio se vakuum da Rusija eksploatira regiju, pa je Moskva, bez previše finansijskog ili političkog kapitala, podržala antizapadnjački sentiment, posebno među Srbima
Piše: Christopher BENNETT
Kako u svom tekstu “Slabljenje Zapadnog Balkana” u magazinu NATO Review piše autor i nekadašnji direktor komunikacija, a jedno vrijeme i šef banjalučkog ureda OHR-a u BiH Christopher Bennett, euroatlantske relacije čitavom regionu jugoistočne Evrope mogu dati stabilnost i priliku da krene naprijed nakon jugoslovenskih ratova. Bennett piše kako se dugo činilo da je došlo do nekog napretka te daje hronološki pregled apliciranja Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije u članstvo NATO-a te njegovim programima Partnerstvo za mir i u Akcionom planu, uz napomenu da je proces euroatlantskih relacija uveliko dao doprinos podrški reformama i izgradnji stabilnosti u zemljama koje su se već pridružile Evropskoj uniji i NATO-u. No, programi su bili dizajnirani da pomognu u pridruživanju međunarodnim institucijama, a ne da se bave konfliktima. Kompleksnost i preplitanje ovih zemalja, uključujući i Albaniju i Kosovo, te naslijeđe rata i etničkog čišćenja pokazali su se izvan uobičajenih metoda koje su bile određene za njihovo rješavanje.
Evropska unija i SAD imale su veliku ulogu u razvoju događaja u jugoistočnoj Evropi u drugoj polovini 1990-ih te početkom milenijuma, no one su postepeno smanjile svoj upliv kako bi se fokusirale na druge konflikte u svijetu. Kako je EU postajala sve angažiranija vlastitim unutrašnjim problemima, kao što su dužnička kriza, sve veći priliv migranata i Brexit, pokušaj približavanja Zapadu je sve više blijedio te kao rezultat toga reformski procesi su stali, a autoritarne elite su dobile sve veću moć, pri čemu se iredentizam vratio na političku scenu.
Pored sve manjeg uticaja Zapada, Bennett piše kako se stvorio vakuum da Rusija eksploatira regiju, pa je tako Moskva, bez previše finansijskog ili političkog kapitala, podržala antizapadnjački sentiment, posebno među Srbima, kako bi osnažila istomišljeničke režime i dodatno potkopala šanse za euroatlantsku integraciju. Pri tome, Rusija je dodatno investirala u medije u Srbiji, konkretno u radio Russia Today i Sputnik News website – kako bi promovirala svoje svjetonazore te je investirala u energetski sektor u Srbiji i Republici Srpskoj. Konačno, kako piše Bennett, iskoristila je svoj uticaj u međunarodnim organizacijama i posebno u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija kako bi dala podršku Srbima, posebno svojom blokadom rezolucije o Srebrenici na 20. godišnjicu genocida. Uz strateške investicije u srpsku ekonomiju, uključujući kupovinu Gazprom Nefta za 400 miliona eura, 2016. je jeftino prodala Srbiji svojih šest aviona MiG-29, te još 30 T-72 tenkova i 30 BRDM vozila koji treba da budu isporučeni ove godine.
“Pristup Rusije je očigledno usmjeren ka tome da ograniči veze Srbije sa NATO-om te njegov uticaj u ovoj zemlji. Kao takav, ovaj je potez bio samo djelomično uspješan, jer je vojna saradnja NATO-a sa Srbijom zapravo mnogo veća nego što je to slučaj sa Rusijom iako lokalni mediji o tome manje izvještavaju”, piše Bennett. Podsjeća i na to da je zemlja u kojoj je prisutnost Rusije najveća, u smislu investicija, turizma i stanovništva, a to je Crna Gora, postala 29. članica Alijanse – u toku je ratifikacija sporazuma. Njen dugogodišnji lider Milo Đukanović je jasno iscrtao euroatlantski put za Podgoricu još od 2006. kada se Crna Gora odvojila od Srbije, pri čemu je i “optužila ruske nacionaliste da stoje iza navodnog pokušaja državnoga udara za vrijeme oktobarskih opštih izbora u Crnoj Gori”. S druge strane, pozicija Rusije u Bivšoj Jugoslavenskoj Republici Makedoniji je nešto drugačija od one u Crnoj Gori, posebno jer je Moskva sistematski podržala administraciju dugogodišnjeg makedonskog premijera Nikole Gruevskog, usprkos njegovoj umiješanosti u skandal sa prisluškivanjem te se protivila angažmanu Zapada i njegovoj sklonosti makedonskoj opoziciji.
“No, daleko najbliži saveznik Moskve u regiji je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nakon što se vratio na vlast u februaru 2006. godine, Dodik je tvrdoglavo promovisao svoju agendu koja je usmjerena ka tome da poveća maksimalno autonomiju Republike Srpske te da, po mogućnosti, dođe do nezavisnosti ovoga entiteta. U toku svega ovoga, Dodik, koji se nekada zalagao za Sjedinjene Američke Države, priklonio se Moskvi, uključujući i većinsku prodaju energetskog sektora ruskoj državnoj kompaniji Zarubezhneft 2007. godine”. Moskva mu je uzvratila, podsjeća Bennett, između ostalog, pozivima na zatvaranje Ureda visokoga predstavnika te suzdržanim glasom u Vijeću sigurnosti u novembru 2014. o produženju mandata EUFOR-a.
Do eskalacije je došlo kada je Dodik 9. januara organizirao proslavu Dana Republike Srpske, sve sa vojnom paradom, piše Bennett, usprotivivši se Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine i visokome predstavniku Valentinu Inzku, a sve zbog nelegalnog referenduma u septembru prošle godine, sedmicu prije lokalnih izbora.
Dva dana nakon proslave u RS-u, bivši kosovski premijer Ramuš Haradinaj je zadržan u Francuskoj na osnovu potjernice iz Srbije, da bi poslije Srbija zaustavila specijalni voz iz Beograda ka Mitrovici, jer su ga navodno specijalne snage iz Kosova imale namjeru napasti. Voz je izgrađen u Rusiji sa natpisima “Kosovo je Srbija” na 21 jeziku, a što je rezultiralo eksplozijom ratoborne retorike u regiji, podsjeća autor.
Usprkos ruskom angažmanu, Srbija je uspjela ne da se sukobi već da se angažuje u dijalogu sa Zapadom, pri čemu je i KFOR, koji ima oko 4.600 vojnika, ostao na Kosovu, a EUFOR u BiH ima 600 vojnika, te mandate da održe sigurnost i mir. Ipak, kako piše Bennett, sve napetija situacija mora se pažljivo pratiti, a potrebna je i veća pažnja diplomatije na regiju te razvijanje novih strategija.
No, moguće da je promjena već na pomolu. U Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji pregovarači iz EU i SAD-a su omogućili ugovor između političkih stranaka, što je dovelo do vanrednih izbora u decembru 2016. Novi sud na Kosovu i Ured specijalnog tužiteljstva sa jurisdikcijom nad zločinima protiv čovječnosti i ratnim zločinima počinjenim 1990-ih, počeo je sa radom 1. januara. Sjedinjene Američke Države su nametnule sankcije Miloradu Dodiku zbog opstrukcije Dejtonskog mirovnog sporazuma, 24. januara. EU je posredovala sastanak između premijera i predsjednika u dijalogu između Beograda i Prištine u pokušaju da izgrade njihovo samopouzdanje na evropskom putu te da utiču na normalizaciju odnosa između Srbije i Kosova. U slučaju da ovi potezi budu predstavljali značajnu promjenu, to će biti početak dugotrajnog procesa koji bi mogao da preokrene situaciju u regiji, završava Bennett.
Prevela i priredila: Ajla TERZIĆ
Oslobođenje
