Rumunija – grad Kluj
Samoća i snovi
Radostan na svojim nogama u Transilvaniji
jedan grad u svojoj košarici Svjetla: Kluj.
Mi smo se, ipak, navikli na ovo bivstvovanje,
koje se liječi u našoj samoći,
samoći mi dugujemo sve.
Ti tražiš jedan grad, a ja tražim jedan tok,
Ti tražiš Utrobu, a ja jedan San.
Biser iz školjke
Grad Kluj
– Živjeli, rekao sam voljno
i utihnuo sam svoja usta, koja su bazdila na vino
i uživao u zvukovima prepunim tame.
Kluj, Klausenburg,
najzrelije zrno iz Transilvanije.
1178,
Seljaci u seobama,
jedna pjesma kao knedla u grlu:
Prema istoku želimo mi putovati,
na istok želimo preseliti,
sve preko zelenih poljana,
tamo je bolje Vrijeme.
Ovdje je dobro biti s prijateljima,
svako sebe sanja kao nekada,
prvo sa zapregom, i saksonskim konjima,
danas u zagušljivosti motora na benzin.
Istorija, potvrđena u tako mnogo knjiga,
prokopava naporno jedno riječno korito u svježoj dolini,
na jednoj ogradi na mostu u večernjoj svjetlosti
pokazuju u žurbi oni svoje pravo lice.
Brdo sa vinovom lozom, preko kojeg mi jašemo
prikriveni glasovi Vremena,
Svirale koje su istesali Pastiri,
nas su mnogih laži oslobodile.
Vrijeme je otpočelo, jedna rijeka
predstavlja se i pripovijeda:
Ja sam mali Somes
razigran do velikih tokova:
Ponekad maštam ja o drugome imenu.
Baš kao i ti,
ti, čovjek, tečem ja, voda,
ti prema smrti, a ja prema moru,
vjerni redoslijedu, tako strogom,
naredbi oba porijekla, koja uvjetuju oba ušća.
Mi sami sebe poznajemo i stameno putujemo
Duž obale i kroz mnoge oblike,
Oznake su vidljive u večernjoj Svjetlosti,
jednom voljom je ispunjen kosmos.
Sa nježno lomljivim znakovima alfabeta
mi pamtimo naše porijeklo,
pozdravljamo mi ljiljane, kamen, i ribu,
koji nas više ne mogu prepoznati.
Mi smo se, ipak, navikli na ovo bivstvovanje,
koje se liječi u našoj samoći,
samoći mi dugujemo sve.
Ti tražiš jedan grad, a ja tražim jedan tok,
Ti tražiš Utrobu, a ja jedan San.
Prati me mirno sve do Kluja,
tamo gore lampe na prozorima,
stoji jedan stol spremljen,
i jedna je stolica još prazna.
Kaži mi, ko želiš biti
i kako ti još ponekad pjevaš,
govori iz srca tvoje majke.
Norok,
Sreća,
hoćemo li jedan drugome biti sluga?
Jedan vrlo visok prozor
Poslije.
Jesenja noć se poziva sama u kuću
i gleda u sobu:
desno u svome krevetu sanja moj sin,
njegova majka sa raspuštenom kosom
šapuće rumunske lijene glasove do deset.
Jedna kasna violina ispod u Sali za ručavanje
zavija bravurama jedne ševe,
bezvremeno se diže jedan lift kroz sobu.
Ja se ne osjećam prognanim.
Stoljećima prije jesenjeg časa kao što je ovaj
ja sam ovdje već
svoga konja privezao.
Autor: Karel Jonckheere
Prevod: Marko Raguž
Grad Kluj u Rumuniji
