GORAN MARKOVIĆ: Jedina ljevica u BiH je široki front aktivista, radnika i sindikalista!

ŽURNAL: Pobjeda Sirize u Grčkoj dobila je jako puno medijskog prostora. Najjače članice EU nisu sretne ovim izborom grčkog naroda dok ljevičari slave i najavljuju jačanje ljevice u Evropi. Koliko će Siriza zaista uspjeti u svojim namjerama u Grčkoj i EU?

MARKOVIĆ: Mislim da je značajno što je u Grčkoj pobijedila partija radikalne ljevice jer to je prvi put da se nešto slično događa u Evropi. Do sada su na izborima s vremena na vrijeme pobjeđivale socijaldemokratske partije, koje uostalom i nisu partije ljevice. Sada imamo prvi slučaj da je pobijedila partija kojoj i sam naziv kaže da je to radikalna ljevica. To je partija koja je po svom programu zapravo antisistemska, antikapitalistička i mislim da veći dio te partije čine aktivisti koji su ideološki posmatrano marksistički opredijeljeni i to je zaista početak možda jedne nove političke ere u cijeloj Evropi i zbog toga je to toliko značajno.

To je jedan od razloga zašto evropska birokratija i uopšte vladajuća klasa nije zadovoljna pobjedom Sirize. Nije zadovoljna zbog onoga što joj Siriza najavljuje da će da uradi. Ono što predstavlja program nove grčke Vlade jesu mjere koje bi se mogle nazvati minimalnim programom Sirize, jer Siriza je dobila 36 posto glasova. Naravno, to je vrlo veliki procenat. Tome treba dodati nekih šest posto koje je dobila Komunistička partija Grčke, tako da zapravo u ovom trenutku u grčkom Parlamentu dvije antikapitalističke partije imaju apsolutnu većinu, mada nisu u koaliciji.

Siriza u ovom trenutku naravno ne može da sprovede svoj takozvani maksimalni program. Ne može da sprovede u cjelosti program socijalističkog preobražaja Grčke jer nisu takvi odnosi ni unutar Grčke niti Evropske unije ali čak i ono što se naziva njenim minimalnim programom jesu mjere koje su prilično radikalne za Evropu.

Želim podsjetiti da je vlada Sirize odlučila da obustavi nekoliko privatizacija – luke Pirej i Solun i Elektroprivrede. Privatizacija je nešto što u posljednjih 30 godina sve vlade u Evropi sprovode. Ovo je sada prva vlada koja je rekla ne privatizaciji.

Druga stvar, Sirizina vlada je odlučila da uvede sistem progresivnog oporezivanja što znači da će vladajuća klasa i svi oni koji su imućni morati da podnese teret krize na svojim plećima što je odstupanje svega što je do sada viđeno u Evropi.

Treća stvar, oni su odlučili da promijene radno zakonodavstvo tako da značajno pojačaju poziciju sindikata u odnosu na kapital što je treća mjera potpuno neuobičajna za Evropu. Govorimo o suštinskim mjerama.

Četvrta stvar koja je vrlo važna jeste da su oni rekli da jedan dio duga neće plaćati. Naravno, oni nisu mogli da ostanu pri onoj mjeri koju su predlagali 2012. godine, da dug u cjelosti bude jednostavno otpisan jer odnos snaga u Evropi nije takav. Čak i ono što su rekli da nekih 30 do 50 posto duga neće htjeti da plate je ogromna stvar. Rekli su da jedan dio duga koji će morati da se vrati neće biti na teret budžeta i budžetskih korisnika nego iz realnog sektora. Oni traže moratorijum da se taj dug ne otplaćuje jedan vremenski period kako bi ekonomija mogla da se oporavi.

Zanimljivo je da su kao prvu mjeru predvidjeli povećanje plate na 751 evro što uopšte nije simbolična mjera imajući u vidu da jedan dio Grka živi u siromaštvu. Čak je i Nacionalna komora trgovine podržala tu mjeru jer ako su minimalne plate veće onda se povećava kupovna moć stanovništva, raste potražnja i samim tim se ekonomija podstiče.

Program Sirize nije skup lijepih želja i skup populističkih mjera nego vrlo kompleksan program koji znači da preduzimanje jednog broja mjera u početku ima domino efekat, jer jedna mjera povlači druge mjere a sve trebaju da ima za cilj da se smanje socijalne razlike i ekonomija ojača… Na kraju krajeva tako će grčka ekonomija vratiti taj dio duga koji treba da bude vraćen.

Nema nikakve sumnje da ovih prvih sedmica imamo odmjeravanje snaga između grčke vlade s jedne strane i evropskih predstavnika sa druge. Vidjeli ste da je grčki ministar finansija Varufakis (Yanis Varoufakis op.a.), imao sa predstavnikom evrogrupe vrlo zanimljive pregovore gdje je pokazao vrlo dostajanstven pristup tim pregovorima i gdje je otprilike rekao da pritisci neće uroditi plodom.

Ostaje da se vidi u kom pravcu će to da se razvija. Do sada je grčka Vlada potpuno odlučna u tome. Mi možemo da banaliziramo i pratimo razvoj događaja ali nemamo razloga da budemo nepovjerljivi jer oni do sada nisu pokazali neke znakove popuštanja.

Njima je potpuno jasno da su pritjerani uz zid i da ne samo grčka Vlada nego i društvo i ekonomija nemaju kud. Oni jednostavno moraju da presijeku i poduzmu radikalne mjere. Računaju na to da iako postoje prijetnje istupanja iz evrozone to se vrlo vjerovatno neće dogoditi jer to ne odgovara Njemačkoj i drugim velikim zemljama. To bi stvorilo ekonomske probleme u tim zemljama, tako da još uvijek imamo odmjeravanje snaga.

Evropska unija želi da vidi koliko je grčka Vlada spremna da izdrži do kraja u onome što govori i planira da uradi. Grčka Vlada je do sada poduzela veliki broj progresivnih mjera i na ekonomskom i socijalnom planu i to je nešto što je prvi put viđeno u Evropi u posljednjih nekoliko decenija.

PAMETNI KOMPROMISI

ŽURNAL:Postoji problem definisanja Sirize, miješanja pojmova. Kako vi definišete Sirizu?

MARKOVIĆ: Siriza je nastala iz komunističke tradicije, kao partija postoji od 2013. godine. Prije 2013. godine Siriza je postojala kao koalicija 15-ak partija i organizacija. Među tim partijama koje su činile koaliciju i koje su se 2013. ujedinile u jednu partiju je bilo organizacija koje su se ideološki razlikovale. Vodeća među njima je bila partija Sinapismoz nastala iz te evrokomunističke tradicije. Tu je bilo i nekih radikalnijih organizacija poput Komunističke organizacije Grčke i nekih drugih.

Ono što je za Sirizu zanimljivo je da nju čine različite struje, platforme koje imaju različite ideološke orjentacije i to je recimo taj jedan novi pristup, nisu ideološki monolitni ali mislim da većinu tih struja i aktivista čine ljudi koji imaju marksističku, antikapitalističku orjentaciju. To jeste jedna revolucionarna partija, ne zato što nasiljem mijenja sistem nego zato što želi da kapitalizam u nekoj perspektivi bude zamijenjen socijalizmom.

To nije nikakav ruski model niti su oni za izgradnju društva po uzoru na Sovjetski savez ali oni jesu marksistička, socijalistička partija.

Ljudi mogu da miješaju Siziru sa nekim partijama kod nas jer se kod nas obično pod ljevicom misli na socijaldemokratsku partiju što nema nikakve veze sa istinom. Siriza ni po svom programu ni po ideologiji nema nikakve veze sa socijaldemokratskom partijom ni sličnim partijama. To je jedna partija koja je potpuno opredijeljena protiv postojećeg sistema.

Ono što je za Siziru važno jeste da je ona u prethodnih desetak godina koliko postoji, prvo kao koalicija a poslije kao partija, bila jako prisutna i u sindikatima i u socijalnim pokretima, vrlo aktivna u grčkom socijalnom forumu, pokretnu Occupy, sindikatima i studnetskim pokretima. U tih desetak godina uspjela je da stekne vrlo jake pozicije i ova njena izborna pobjeda je posljedica toga što u socijalnoj bazi ima vrlo dobre temelje.

ŽURNAL: Cipras je već morao napraviti kompromise u vanjskoj politici zbog koaliranja. Koliko kompromisa će Siriza morati još napraviti i koliko će je ti kompromisi udaljiti od stvarne reforme ekonomije?

MARKOVIĆ: Treba znati da se Ciprasova Vlada nalazi u neprijateljskom okruženju. U ostalim evropskim državama imate partije i vlade koje su potpuno suprotstavljene Sirizi i njenoj Vladi. Među evropskim vladama oni nemaju saveznike, imaju ih u nekim uticajnim partijama poput španskog Podemosa i irskog Šin Fena (Sinn Féin), ali to nisu vladajuće partije.

Unutar same Grčke postoje vrlo moćni protivnici počev od ostalih partija, krupnog kapitala i tako dalje. Cipras mora o tome da vodi računa. Uostalom, činjenica da je Siriza ušla u koaliciju sa Partijom nezavisnih Grka je kompromis ali to je bio nužan kompromis jer je Vlada morala da bude formirana a Sirizi su falila dva mandata da bi imala apsolutnu većinu u Parlamentu. U samom programu Vlade neće biti puno kompromisa iz jednostavnog razloga – ona je ponudila program koji realno može da bude ostvaren. Siriza je prije nekoliko godina govorila o nacionalizaciji banaka.

ŽURNAL: Je li to uopšte moguće unutar Evropske unije?

MARKOVIĆ: Siriza je to istakla kao svoj dugoročni strateški cilj. Kada su nastupali u kampanji za ove izbore oni su malo ublažili taj stav smatrajući da bi to bila dalekosežna mjera koja bi mogla da bude ostvarena i ona nije isključena. Sve zavisi od toga kakvu ulogu bude igrao privatni bankarski sektor u Grčkoj. Ako privatni kapital odluči da sabotira napore Ciprasove Vlade, a to je vrlo moguće, onda će Vlada biti primorana da izvrši nacionalizaciju banaka. U ovom trenutku ne želi da ide sa tako radikalnim korakom zbog toga što smatra da treba činiti manje ali sigurnije korake da bi svoj program mogla da prilagodi društvenoj stvarnosti.

Jako dobro su shvatili šta je krajnji cilj i kako bi oni željeli da vide grčko društvo sa onim što u ovom trenutku mogu da ostvare. Oni su na izborima osvojili 36 posto glasova i o tome moraju da vode računa.

ŽURNAL: Isti dan kada je Cipras postao premijer vrijednost grčkih banaka je jako pala što je strašan udar.

MARKOVIĆ: Da, to je reakcija krupnog kapitala na pobjedu jedne istinski ljevičarske stranke. Ne treba zaboraviti da grčki dug zaista jeste ogroman ali 86 posto tog duga ide na reanimaciju privatnog bankarskog sektora. Nije problem u tome da su Grci lijeni i da mnogo troši javni sektor jer samo 14 posto duga ide na servisiranje javnog sektora. Nama se servira jedna potpuno izokrenuta slika. Privatni kapital, posebno privatni bankarski kapital, je većim dijelom kriv za stanje u kojem se Grčka nalazi.

ŽURNAL: Već se primijeti svojevrsno stvaranja brenda od Sirize širom Evrope u kojoj su odjednom svi Siriza. Kako to komentarišete?

MARKOVIĆ: Kao potrebu za alternativom, ona ponovo postaje popularna. Ona je poželjna odavno samo što nije bila popularna. Prije samo dvije godine, ako ste za sebe tvrdili da ste marksista ili komunista ili lijevi socijalista, smatrali su vas u najboljem slučaju čudakom a možda ste mogli da izgubite i posao. Sada to postaje popularno. Sa druge strane postoji realna potreba za tim.

Posljednjih nekoliko godina, nezavisno od ovoga što se desilo u Grčkoj, imate pojavu novih organizacija koje su slične Sirizi. To je nešto što se spontano dešava. Imate partiju Podemos koja je nastala iz društvenih pokreta, nezavisno od Sirize. Imate Udruženu ljevicu u Sloveniji koja je na posljednjim parlamentarnim izborima osvojila šest mandata što je za Sloveniju priličan uspjeh.

Imate relativno mladu organizaciju u Hrvatskoj, Radnička fronta, koja još nije učestvovala u izborima jer nije bilo prilike za to. To je nešto što se dešava u državi za državom. Oni se jedni na druge ugledaju. Siriza svima služi kao model ali nije Siriza ta koja je proizvela te organizacije. One nastaju iz sličnih društvenih uslova i razloga.

Pobjeda Sirize je dovela do silnog jačanja samopouzdanja u tim organizacijama.

SIRIZA U BOSNI I HERCEGOVINI

ŽURNAL: Govorili smo o kompromisima,  SDP u BiH svojim kompromisima i koaliranjem sa strankama suprotnih uvjerenja uz kršenje većine obećanja propustio je šansu da poveže i ojača ljevicu u BiH. Kolika je šteta i koliko će vremena trebati da ljevica povrati povjerenje?

MARKOVIĆ: Mislim da SDP nije pravio kompromise. Sa stanovišta onih koji vjeruju da je SDP ljevica oni su pravili neke neprihvatljive kompromise. Budući da ja smatram da SDP nije ljevičarska stranka, mislim da su se oni koalirajući i sa SDA i sa HSP-om i sa SBB-om, zapravo nalazili u svom prirodnom okruženju. Zato smatram da nisu pravili kompromise jer njima u prirodi nije da mijenjaju bilo šta u sistemu nego da upravljaju sistemom a oni mogu upravljati sistemom u koaliciji sa bilo kojom strankom.

Ja u njihovoj koaliciji sa SDA ne vidim ništa neprirodno jer smatram da su obje stranke nacionalističke i kapitalističke. SDP sam sebe definiše kao stranku lijevog centra. Oni će za sebe reći da su stranka ljevice u vrijeme izborne kampanje ali u svom programu oni kažu mi smo stranka lijevog centra. Sami su se odrekli da budu ljevica osim onda kada im treba da bi privukli birače.

ŽURNAL: Kompromise i koaliranja nastavio je i Željko Komšić sa svojim DF-om nakon što je napustio SDP…

MARKOVIĆ: Zato što se Demokratska fronta ideološki ne razlikuje od SDP-a. Očigledno da je njegovo napuštanje SDP-a bilo više taktičke nego strateške prirode. On nije imao drugačiju viziju vođenja politike. On vodi politiku na isti način na koji su je vodili Lagumdžija i Nikšić. To je potpuno isti tip političara.

ŽURNAL: Postoji li onda ljevica u BiH, kako je vi vidite, sa kojim problemima se susreće?

MARKOVIĆ: Ljevice u BiH ima ali nije toliko vidljiva. Ljevica je okupljena oko časopisa, različitih udruženja građana, sindikalnih aktivista, ne mislim na sindikalne vođe nego ljude u bazi. Sada je potrebno da se ti ljudi međusobno povežu. Mi smo imali u prošlosti pokušaja sa formiranjem raznih komunističkih i radničkih partija. Ti pokušaji nisu uspjeli jer je očito bilo prerano za takvo što. Ono što ja uočavam u toku nekoliko posljednjih godina je da tu ljevicu sve više čine mladi i obrazovani ljudi.

Ne zadovoljavaju se time da sjede u kafanama i raspravljaju da li je Karl Marks u ovome pogriješio ili nije pogriješio nego pokušavaju uhvatiti vezu sa radnicima u pojedinim preduzećima i da se sada pokušava napraviti, uslovno govoreći, jedna vrsta socijalnog pokreta. To kod nas u BiH ide teže nego u nekim susjednim zemljama zbog razloga svima poznatim – rata, nacionalizma, na kraju krajeva mi nemamo ni tu kulturu ni tradiciju poput Hrvatske i Slovenije – ali mislim da postoje neki temelji koji bi u dogledno vrijeme mogli dati opipljive rezultate.

ŽURNAL: Primjer Sirize pokazuje kako se pokret odnosno stranka grade odozdo kroz male zajednice i pomoć ljudima, kroz sindikate i udruženja. Vidite li Vi danas u BiH nastajanje jednog takvog pokreta, možda iz plenuma, i koliko će vremena trebati da se on osnaži i dobije šansu na izborima?

MARKOVIĆ: Sama ideja plenuma je dokaz prisustva ljevice. Plenum je jedna izvorno ljevičarska ideja, i to radikalno ljevičarska ideja. To je ideja koju je kod nas, uslovno govoreći, lansirao neko. Nju su lansirali ljudi koju su učestvovali ili znali za iskustva hrvatskih i srpskih plenuma. Opet taj regionalni, da kažemo jugoslovenski, model djelovanja. Plenume nije izmislio niko ni u Sarajevu ni bilo gdje drugo. Oni su se kao ideja prelili iz susjednih republika.

Neki od ljudi koji su učestvovali u plenumima su odlučili da iskoriste ta poznanstva koja su nastala, tu energiju i te ideje i da stvore neku vrstu socijalnog pokreta koji bi trajao. Koji bi bio trajna posljedica, rezultat tih plenuma. Upravo sada je u toku povezivanje različitih aktivista i pojedinaca, sindikata, ljudi koji su potpuno novi u ljevičarskim pokretima i onih koji su godinama unazad učestvovali ili u političkih partijama ili udruženjima. To je na samom početku ali je pobjeda Sirize utjecala i na naše ljevičare u BiH.

Jedan od najvećih razloga zašto plenumi nisu uspjeli jeste što nije bilo nikoga ko bi ih predvodio. Oni mogu da budu pokrenuti spontano ali ne mogu da traju mjesecima spontano.

ŽURNAL: Razgovaramo prije subote 7. februara, godišnjice protesta u BiH. Iako je prošla godina dana od protesta i plenuma još uvijek se iz njih nije izrodio pokret koji bi ih artikulisao. Zašto mislite da je tako?

MARKOVIĆ: Mislim da ljudi koji su učestvovali u plenumima se jako razlikuju, prije svega ideološki. Problem je da u tome da ne mogu zajedno da definišu jedan politički program.

Razlikuju se po svojim dosadašnjim aktivističkih iskustvima – jedni su bili u partijama, drugi u nevladinom sektoru. Tu je bilo ljudi koji su do sada učestvovali u društvenom angažmanu kroz svoje lokalne organizacije. Tu postoji neka vrsta sebičnosti i želje da ono što su do sada izgradili ljubomorno čuvaju za sebe. Naravno da u takvoj situaciji ljudi nisu u mogućnosti da se uključe u organizaciju koja bi postojala na širem planu.

Nema jasne vizije šta se želi postići. To se vidjelo već za vrijeme plenuma gdje plenumi nisu bili u stanju da formulišu konkretne zahtjeve. Ne možete vi ići sa zahtjevom da vlada padne. Čak i kada bi taj zahtjev bio ispunjen postavlja se pitanje šta poslije. Formirat ćemo ekspertsku vladu pa da Svetlana Cenić bude ministrica u Tuzli. To je potpuna besmislica.

Nije bilo konkretnih zahtjeva jer ljudi nisu znali šta žele. Oni su željeli poštenu vladu ali nisu znali šta to znači. Pogotovo nisu znali kako da postignu to što su u nekoj magli znali šta je njihov konačni cilj.

LJUDI SE VIŠE NE MOGU OKUPITI OKO PAROLA

ŽURNAL: Zahtjevi radnika koji su na ulicama gotovo su isti kao i kod grčkih radnika dok su protestovali – socijalna pravda, veća kontrola tržišta, revizije privatizacije i zaustavljanje prodaje državnih resursa za male iznose… Ipak, nijedna stranka istinski ne zastupa ove stavove… Je li stvaranje pokreta odnosno stranke jedina mogućnost i šta treba uraditi da se do toga dođe?

MARKOVIĆ: U ljevičarskom pokretu ima ljudi koji bi predstavljali kritičnu masu da pokrenu tu ideju stvaranja ili partije ili pokreta. Mislim da je za partiju prerano ali vrijeme je za pokret iz kojeg bi se vremenom mogla napraviti partija.

Treba ići na stvaranje jedne organizacije na nivou države koji bi u sebe ulio sve male aktivističke grupe. Treba formulisati jasan i detaljan program, bez parola. Oko parola više ne možete da okupite ljude.

Zahtjevi trebaju biti ekonomski i socijalni bez ovih o ukidanju kantona i entiteta jer ako se uđe u tu priču onda će se samo pomoći nacionalistima. Potrebno je precizirati način djelovanja. Usmjeravanje na izbore je sigurna propast. To je najgore što se može uraditi. U izbornoj borbi u ovom trenutku se ne može uspjeti. Izborni poraz obeshrabri ljude.

Potrebno je povezati mnoštvo ljudi koji se na terenu bore gdje postoje borbe koje nama nisu tako vidljive. Radnici štrajkuju u mnogim preduzećima, za mnoge i ne znamo. Sa njima se treba povezivati i stvarati širi front. Na taj način se stvara prava snaga. Ostaviti izbore potpuno po strani, fokusirati se na sindikate i druge interesne organizacije, fokusirati se na ljude u bazi koji se zajedno bore i nisu korumpirani.

ŽURNAL: Je li Radnička fronta u Hrvatskoj dobar primjer?

MARKOVIĆ: Jeste. Oni imaju jasno definisan program i znaju šta hoće. Da li će ostvariti ciljeve to ćemo vidjeti ali oni znaju šta hoće i šta nude svima. Oni su uspjeli da ostvare spoj mladih ljudi, intelektualaca i radnika. Imali su nedavno sindikalnu konferenciju što pokazuje da nisu izolovani od društvenih kretanja nego su prisutni u bazi.

U svoj sastav su uključili radikalne ljevičare koji se u nekim stvarima i razlikuju ali nisu oni truli ljevičari koji su spremni da koaliraju sa SDP-om i HDZ-om nego su spremni da neke stvari radikalno mijenjaju.

ŽURNAL: Kada već govorimo o sindikatima u BiH, gotovo svi sindikati su izgubili ugled kod radnika, smatra se da su pod kontrolom stranaka i ne uspijevaju niti žele izvesti radnike na ulice, osim manjih sindikata u Tuzli. Na koji način radnici mogu vratiti odlučivanje u sindikatima?

MARKOVIĆ: Nema nikakve sumnje da je sindikalna birokratija veliki problem. Sindikati su onakvi kakvi su radnici. Ne možemo mi da za sve okrivimo isključivo sindikalne vođe, mada oni jesu najveći krivci jer imaju moć u sindikatima. Ako se sindikalna birokratija ponaša na način koji ste opisali, a ja se s tim slažem, onda je to zato što prosto unutar sidnikata mogu tako da se ponašaju.

Sindikalno članstvo ne samo da nije aktivno nego i ne pokazuje želju za aktivnošću. Problem je najprije u vođstvu ali i bazi. Naši sindikati nisu pod kontrolom partija. Pojedini sindikalni lideri jesu u dosluhu sa partijskim vođama, služe njihovim interesima i od toga imaju vrlo opipljive koristi. Kao cjelina, sindikati nisu pod kontrolom sindikata.

Moguće je unutar sindikata pronaći ljude koji su spremni da se bore. Takvih ljudi ima ali ne mogu da dođu do izražaja. Najbolje se identifikuju kada se organizuju štrajkovi i protesti, vidite koliko neko vrijedi i za šta se zalaže. Potrebno je stvoriti mrežu između tih sindikalnih aktivista koji nisu korumpirani i plašljivi. To je moguće.

Kada hoće, sindikati imaju mogućnost da okupe veći broj ljudi. Mi smo u Banjoj Luci imali krajem 2012. godine blizu 10.000 radnika. To je bio za naše prilike veliki protest. To je pokazatelj da su radnici spremni da protestuju.

PROTESTI SU JEDINO RJEŠENJE

ŽURNAL: U BiH se čak i protesti pokušavaju privatizovati što odbija jedan dio ljudi da izađu na ulice. Fahrudin Radončić se pokušava iz uloge opozicije nametnuti kao vođa protesta u BiH, otvoreno poziva ljude na ulice. Trebaju li ljudi koji izlaze na ulice otvoreno da se ograde od ove podrške i na koji način to mogu uraditi?

MARKOVIĆ: Mogu da se odupru tome na način da, čak i ako je pokret u početku spontan, da postoji neko ko njime upravlja. Ako imate rukovodstvo nekog protesta onda niko ne može da prisvoji taj pokret. Može da pokuša, kao što to radi Radončić govoreći o tome da su to ljudi koji su na njegov poziv izašli na ulice ali ako taj pokret iz spontane faze preraste u barem poluorganizovanu fazu onda ćete imati grupu ljudi koja će moći da se predstavi kao vođe pokreta i moći će da predstave šta se njime želi postići. To je ono što je nedostajalo prošle godine.

Kada imate organizovane proteste i pokret onda on vodi računa o tome da ga niko ne kompromituje bilo paljenjem zgrada bilo izjavama koje su neodgovarajuće i neistinite.

ŽURNAL: Da li smo došli do trenutka kada su protesti u BiH jedino rješenje?

MARKOVIĆ: Kod nas važi dogma da se stvari rješavaju u institucijama. Kako stvari stoje ta dogma je potpuno neosnovana. U institucijama se ništa ne rješava i neće se rješavati, mislim u pozitivnom smislu. Stvari se u institucijama mogu rješavati u korist građana samo pod jednim uslovom – ako u institucijama imate relevantnu opoziciju – ali je ona nedovoljna ako nemate pritisak masa sa ulica. Mi nemamo ni moćne sindikate, studentske i druge organizacije. Na parlamentarce nema ko da vrši pritisak i zato se oni ponašaju neodgovorno. Ne plaše se naroda.

Štrajkovi i protesti su jedino rješenje.

ŽURNAL: Često pitanje koje se ovih dana postavlja jeste šta nakon eventualnog uspjeha protesta u promjeni vlasti jer je jasno da se sa postojećim strankama ne može razgovarati. Ljudi se boje praznog prostora nakon protesta.

MARKOVIĆ: Ja mislim da je to pogrešan pristup. On se pokazao prošle godine kada se istakao zahtjev za ekspertskim vladama. Vi ne možete formirati ekspertsku vladu bez podrške parlamenta a tamo sjede političke partije.

Nije realno da dođe do potpune smjene vlasti a to nije ni potrebno. Nama je potrebno da socijalni pokret formuliše svoj program i da ga dostavi postojećim vladama. Taj socijalni pokret treba da bude sposoban da van parlamenta vrši pritisak na parlamentarce da oni te mjere usvoje i sprovode. U tom slučaju nemate vakuum. Na vlasti ostaju oni koji su do tada bili na vlasti. Naravno, oni ne bi htjeli da provode te mjere ali bi morali zbog tog pritiska sa ulice. To je jedino što bi moglo da se desi.

Mi u ovom trenutku ne vidimo nikoga ko bi stvarao taj pritisak ali stvaranje socijalnog pokreta je proces. Mi ne možemo razmišljati na ovaj način. Mi smo se 20 godina bavili samo ustavnim promjenama, postojanjem entiteta i kantona, i sada kada smo došli u jednu katastrofalnu situaciju željeli bismo da se stvari odjednom promijene. To ne može. Da smo prije 20 godina počeli razmišljati o ovim stvarima do sada bismo imali jedan socijalni pokret. Ne možemo odjednom da ga stvorimo. Bit će potrebno vremena.

ŽURNAL: Vladajuće stranke očito nemaju namjeru razgovarati sa ljudima na ulici – policija dobija novu opremu a vidimo i usvajanje zakona koji će kazniti i one koje se bune na društvenim mrežama – šta očekujete da će se desiti u toku 2015. godine u BiH?

MARKOVIĆ: Vlast ne želi da razgovara zato što ne mora. U 2015. godini ne očekujem ništa posebno. Vlast će se formirati kao i do sada. Bit će dosta zastoja, sukobljavanja, formiranja i pucanja koalicija.

Ostali procesi poput protestovanja i štrajkova će se manje više odvijati kao što su se i do sada odvijali. Ne očekujem da će 7. februara ili poslije 7. februara doći do reprize jer su ljudi razočarani onim što se desilo prošle godine i rezultatima tih događaja. Ne žele da učestvuju u nečemu što nije dobro osmišljeno i u čiji pozitivan ishod oni ne vjeruju. Ovo tavorenje će se nastaviti i u ovoj godini.

(zurnal.info)