Možda sva ta mentalna zbrka zaista proističe iz nedostatka političke kulture i liberalne tradicije. Ali, dokle će ovim narodima istorija biti kriva za sve njihove frustracije, a da oni sami drijemaju
Dok pišem ovu kolumnu, bliži se kraj još jedne godine. Mogao sam za ovu priliku, uz minimalne izmjene, prepisati bilo koju od svojih kolumni posvećenih situaciji u Bosni i Hercegovini od, recimo, prije desetak godina i ponuditi je čitaocima i teško da bi tu podvalu iko primijetio. Međutim, ni “krađa” vlastitog teksta nije poštena rabota, svejedno što se stvari u ovoj zemlji mijenjaju tako da, manje-više, ostanu iste. Kad smo već kod toga, najtačniji, a istovremeno i najsažetiji opis aktuelne situacije dao je jedan srpski poslanik, delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Riječ je o Ognjenu Tadiću, nekadašnjem radikalu, a posljednjih deset godina članu SDS-a, koji je prije šest mjeseci, gostujući na TV N1, rekao: “Ovakva zatucana i opljačkana BiH, zatucana i opljačkana Republika Srpska, zatucana i opljačkana Federacija BiH su najbolji podanici za ekstremističke i podaničke politike.” Advokat po struci, Tadić se od gotovo svih državnih parlamentaraca izdvaja svojom kulturom govora, staložen je i odmjeren, premda je i on često na liniji onih stavova koji za političko Sarajevo nisu prihvatljivi. Tako je, recimo, govoreći o problemima bošnjačke djece i njihovih roditelja u RS-u, kojima se osporava pravo na bosanski jezik, u istoj emisiji kazao: “Ta djeca su kao vojnici gurnuta u sukob s Republikom Srpskom. Zašto je ovo svaki dan tema? Zato što kad nestane mržnje, treba je ponovo proizvesti.” Kao da etničkim čišćenjem i ubijanjem desetkovani Bošnjaci koji žive u tom entitetu nemaju drugog posla osim “proizvođenja mržnje” i kao da njihova djeca nemaju pravo na vlastiti jezik.
Ali ovo “zatucani i opljačkani”, to je do te mjere rečeno sažeto i tačno da je svaki opširniji opis naše sudbine naprosto suvišan. Tadić sigurno nije učestvovao u toj pljački, a koliko je poznato ni u udarničkom zatucavanju vlastitog naroda, jer inače ne bi mogao javno izreći takvu dijagnozu. Što se tiče političkog i vjerskog “zatucavanja naroda”, pomenuta dijagnoza predstavlja tešku i preciznu optužbu političkih i vjerskih elita, a sigurno i većine medija. Čvrsto uvezani, oni održavaju stanje etničkih i vjerskih tenzija, a time i sistem koji nužno dovodi na vlast ljude kakve upravo imamo u svim institucijama, podmećući ih biračima kao njihov vlastiti izbor. S druge strane, velika tema zvana pljačka jedva da je od strane pravosuđa načeta. Ovu zemlju nisu opljačkali nikakvi gangsteri sa fantomkama na licu pa da ih je nemoguće identificirati, nego su to učinile vladajuće srpske, hrvatske i bošnjačke garniture, korumpirane počev od najnižih nivoa vlasti. Neki ljudi su u politici već dvadeset i više godina, za to vrijeme su materijalno osigurali i svoje praunuke, neki drugi traju mandat ili dva, dovoljno da nešto ušićare nezakonito, a svi zajedno ostaju nekažnjeni. Razlog je koliko banalan, toliko i deprimirajući – naše pravosuđe obilježeno je etiketom najkorumpiranije institucije cjelokupnog sistema! Kad državni ministar sigurnosti Dragan Mektić javno obznani kako je “evidentno da u Bosni i Hercegovini postoji pravosudna mafija, jer je dobar dio ljudi na važnim mjestima u pravosudnim institucijama umiješan u koruptivne afere organizovanog kriminala i korupcije”, onda je to kraj svake priče o pravnoj državi. Ne obožavam advokate, i među njima ima onih kojima je mjesto u paklu, ali kad jedan od najpoznatijih sarajevskih odvjetnika Nikica Gržić, novi čelnik Advokatske komore FBiH, izjavi kako “bh. pravosuđem upravlja nevidljiva ruka koju ne možete dohvatiti”, onda od vladavine zakona nema ništa. “Kako neki sudija ili tužilac može biti nezavisan”, pita se Gržić, “ako mu je pola familije u jednoj stranci? Šta je on? Ne može biti neodvojivi dio toga.”
Dugogodišnja vladavina nacionalističkog trijumvirata, modela koji se primjenjuje na svim nivoima vlasti, učinila je državu krajnje neefikasnom, razorila lični i društveni moral, a poredak vrijednosti koji važi u demokratskom svijetu zamijenila njegovim suprotnostima. Zato se Bosna i Hercegovina stalno vrti u začaranom krugu nacionalističke politike i šovinizma, što isključuje svaku mogućnost da postanemo moderno društvo. U ovoj zemlji je gotovo sve suprotno od standarda koji vladaju u Evropi i koje naše političke elite doživljavaju kao frustrirajući pritisak, a ne kao putokaz prema kapiji Evropske unije. Kakvi su to lideri i kakvi su to, prije svega, ljudi koji već sedam godina odbijaju da provedu presudu Suda u Strasbourgu u predmetu Sejdić – Finci? Kako je uopšte moguće provesti reforme sa liderima koji ne osjećaju potrebu, niti žele da reformišu vlastite stranke u pravcu njihove demokratizacije i raskida sa recidivima politike vođene devedesetih godina? Umjesto toga, imamo graktanje o srpskim referendumima, bošnjačku opsjednutost pitanjima koja su populistički privlačna, ali su kontraproduktivna i hrvatsko insistiranje na teoriji o neravnopravnom položaju Hrvata kojim će sljedbenici neprežaljene Herceg-Bosne biti nezadovoljni sve dok Mostar i Stolac ne steknu status “hrvatskih gradova”. Sve te politike su u suštini antibosanske, bilo da su plod namjere ili političkog diletantizma. Prema mišljenju nekih uglednih intelektualaca, sva ta mentalna zbrka proističe iz nedostatka političke kulture i liberalne tradicije. Ali, dokle će ovim narodima istorija biti kriva za sve njihove frustracije, a da oni sami drijemaju u prošlosti, uspavani starim i novim mitovima?
I gdje smo sada? Na sarajevske žalopojke kako međunarodna zajednica igra blijedu ulogu u Bosni i Hercegovini, tadašnji visoki predstavnik Peddy Ashdown je u svom stilu uzvratio: “Ne možete očekivati da mi više volimo Bosnu od vas”. Prošla je od tada cijela decenija, a američki diplomata Jonathan Moore, šef misije OSCE-a u BiH, otišao je nekoliko koraka dalje. Govoreći nedavno na Krugu 99, Moore je, kako navodi izvještač Oslobođenja, rekao je: “Nema mnogo Bosanaca koji gaje patriotizam prema Bosni i Hercegovini.”
Kome onda da čestitam Novu godinu?!
Gojko Berić
Oslobođenje
