U Bosni i Hercegovini nije problem kriminal napose, nego sistem koji je omogućio da kriminal prođe nekažnjeno.
Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica
Kriminal, korupcija, nepotizam, klijentelizam, trgovina utjecajem… i brojne afere koje su proizvod i u čijem središtu je neka od spomenutih nelegalnih radnji same po sebi ne predstavljaju problem koji bi trebao da zabrinjava. Sve to postoji i u društvima neusporedivo razvijenijim od našega, onim koje najčešće spominjemo u smislu „na šta je mogla i trebala da liči“ naša zemlja samo da je neko uradio nešto(?!), onim na koje se rado pozivamo kao na daleku utopijsku destinaciju puta demokratskog razvoja naše zemlje, pa čak i u onim u koje je kao u bolji život otišao neutvrđen broj mladih i ljudi u kreativno i produktivno najplodnijim godina, po svemu sudeći da se nikada ne vrate.
Laž izmišlja opake sne
I u tim zemljama se krade svuda i na svim razinama, ali postoji i policija za svaku razinu koja uklanja opasnost sa ulica i iz institucija i pravosuđe sanira štetu i posljedice, vrlo često bez obzira na to o kome se radi, džeparošu ili ministru. I u tim drugim zemljama postoje propusti vlasti da učini „šta treba – kad treba“, postoje objektivne i subjektivne okolnosti, mogućnost da se nešto uradi ili ne uradi, ali pored krivične postoji i moralna odgovornost dužnosnika i institucija ostavke iz bilo kojih razloga. I te zemlje se suočavaju sa lokalnim i globalnim problemima u rasponu od nezaposlenosti i socijalne ugroženosti preko ekonomskih kriza i poskupljenja do pandemije, ali pored savjetnika koji mogu biti nakupljeni „s ko'ca i konopca“ (iako nisu), postoje i ozbiljni stručnjaci koji se pitaju i konsultiraju i čija riječ vrijedi više nego ustavi, krivični i izborni zakoni zajedno, nekih drugih zemalja.
I u tim zemljama postoje ljudi koje moć privlači kao muhe, kojima ništa nije sveto, koji zloupotrebljavaju sve što se može zloupotrijebiti, koji bi ukrali „sve što nije za nebo svezano“… postoje ideolozi, nalogodavci, izvršioci-egzekutori, postoje „ljudi iz sjenke“ i ljudi u sjenci (i sjenke od ljudi), postoje poltroni, postoje utjecajni tajkuni, moćni političari, markantne političke ličnosti, jaki muškarci i jake žene, i doista jake žene iza naizgled jakih muškaraca, postoje krkani i gospoda i postoje seljačine u skupim odijelima… Svi oni, nema nikakve sumnje niti ikakvih ideala, pojedinačno ili kao manje-više organizirani i uvezani kružoci nastoje u radu za opće, javne, zajedničke interese naći prostor, neku nijansu sive zone u kojoj će i za sebe ostvariti materijalni interes, finansijsku dobit, osigurati svoju sadašnjost i budućnost svoga zlatnog potomstva. Nigdje doista, osim u raju, rijeke nisu od meda, mlijeka, čiste vode i vina koje ne opisa, i nigdje pa ni u raju euri ne rastu na drveću i treba ih samo pobrati ili pokupiti one koji o(t)padnu.
Naime, i u drugim zemljama postoje stranke i partije koje se bore za vlast; postoje osobni, stranački i lobistički interesi, ali postoji i nešto što je neupitno i protiv čega se ne ide i linija koja se ni po koju cijenu ne prelazi, a to su 1. država i državni interesi: porezi i unutarnja i izvanjska sigurnost i 2. ljudska prava. Postoji pozicija i opozicija koji po spomenuta tri osnova imaju isti stav, bez obzira na to koliko se ideološki i politički razilazili, odnosno postoji alternativa. I, postoji sistem koji se stara da niko – ni pojedinac, ni stranka, ni lobi – ne pređe tu liniju.
Izgubljene godine
Da dugu priču koju svi znamo napamet učinimo što je moguće kraćom, osnovna, temeljna i krunska razlika između „tih zemalja“ i „naše zemlje“ je u tome što je u tim zemljama kriminal u bilo kojem obliku devijacija unutar sistema, sa kojom se institucije države bore po sva tri poznata osnova (zakonodavna, izvršna i pravosudna), a u našem slučaju, kriminal je osnovna značajka ili karakteristika sistema kao takvog. Ili, drugim riječima, onim koje se pripisuju idejnom tvorcu Dejtonskog mirovnog sporazuma, bivšem pomoćniku državnog sekretara, pokojnom ambasadoru Richardu Holbrookeu: „Sve države imaju svoje mafije; samo u Bosni mafija ima svoju državu.“
Vjerovatno malo gdje – u lošim vijestima i dokumentarcima spominju se neke južnoameričke i neke afričke zemlje – granica, čvrsta i nepropusna linija između kriminala i sistema nije tanja, propusnija i nejasnija kao u Bosni i Hercegovini i, da ne bude zabune, onome što se, pomalo maglovito i iz (ne)poznatih razloga čak i u političkom diskursu naziva „regionom“. To je ono što se već pomalo lakonski, naziva sistemskom korupcijom bez udubljivanja šta to doista znači u stvarnom životu. A znači jasno da ne može jasnije, nije problem u kriminalu nego u nepostojanju sistemskih instrumenata, institucija na koje se obični čovjek, najugroženija kategorija u Bosni i Hercegovini, može obratiti i osloniti očekujući da će njegova prava biti objektivno, neutralno i beskompromisno zaštićena. Postoji sigurnost, postoji izvjesnost, postoji nada da će počinjeno kriminalno djelo, narušavanje javne i privatne sigurnosti ili učinjena nepravda biti istraženi, procesuirani i sankcionirani bez obzira na to je li riječ o „tri metra drva“ ili tri miliona eura.
Na obzorju se vide stare parole
Da zaključim: kriminal, korupcija, nepotizam, klijentelizam, trgovina utjecajem… koliko god da su problem napose, načelno ne bi bili da postoji sistem koji će se protiv ovih socijalnih devijacija neutralno i beskompromisno boriti, prekršioce (pro)goniti i kazniti, a nastalu štetu na najbolji način sanirati.
Naime, u Bosni i Hercegovini nije problem kriminal napose, nego sistem koji je omogućio da kriminal prođe nekažnjeno. Jedini način za ispravljanje te sistemske greške je ne ponavljati greške grešnih prethodnika, ne povlačiti iste poteze koji su njima donijeli korist, ali i armirano-betonirali anti-sistem, ne kadrovirati po načelu podobnosti nego stručnosti i sposobnosti jer… Sistem koji je uzrokovao stanje (ne)kontroliranog haosa u pravima, posvemašnje egzistencijalne neizvjesnosti i države na čekanju, treba mijenjati. A ne u njega se uklapati.
Politicki.ba
