Genocid u nama

Genocid. Riječ koja se u posljednje vrijeme toliko često upotrebljava u političkom, kao i javnom diskursu. Riječ koja podjednako na svim nivoima različitosti lica i dijaloga gotovo bez izostanka izaziva žustre polemike. Riječ o kojoj svako ima (preizražen) stav. Riječ koja donosi presudu. Vrlo tešku. Riječ koja obiluje emocionalnim nabojem. Do te mjere da za nju čini se nije ni potrebno ikakvo znanje. Čini se svi znamo šta znači ta riječ. Genocid. Biće da se ona može čak i intuitivno spoznati. Najzad, to je Riječ kojom bi svaki vodeći političar bivših država koje su međusobno ratovale na ovim prostorima, htio presuditi suprotnoj strani

Đulija Aćimović – Buka

„Moramo ponovno uspostaviti spremnost za razmišljanje, što podrazumijeva da se ne opijamo osjećajima ponosa, očaja, srdžbe, prkosa, osvete, prijezira, već da te osjećaje „stavimo na led“ i vidimo šta je zaista posrijedi.“

Karl Jaspers, Pitanje krivnje

Genocid. Riječ koja se u posljednje vrijeme toliko često upotrebljava u političkom, kao i javnom diskursu. Riječ koja podjednako na svim nivoima različitosti lica i dijaloga gotovo bez izostanka izaziva žustre polemike. Riječ o kojoj svako ima (preizražen) stav. Riječ koja donosi presudu. Vrlo tešku. Riječ koja obiluje emocionalnim nabojem. Do te mjere da za nju čini se nije ni potrebno ikakvo znanje. Čini se svi znamo šta znači ta riječ. Genocid. Biće da se ona može čak i intuitivno spoznati. Najzad, to je Riječ kojom bi svaki vodeći političar bivših država koje su međusobno ratovale na ovim prostorima, htio presuditi suprotnoj strani:

(F)BiH 20.03.1993. podnosi tužbu protiv Jugoslavije Međunarodnom sudu pravde za zločin genocida. Sud 26. 02. 2007. presuđuje da Srbija nije odgovorna za genocid počinjen na teritoriji BiH. Deklaracijom o Srebrenici, odgovornim za genocid se nalaze oružane snage Republike Srpske. Istu deklaraciju 30. 03. 2010. usvaja Narodna skupština Republike Srbije.

31. 05. 2007. na Četvrtoj međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu razmotrena je Deklaracija u kojoj se Savjetu ministara BiH, te se vladama Srbije i Republike Srpske predlaže da podnesu zahtjev Međunarodnom sudu pravde protiv Hrvatske za zločin genocida u Jasenovcu.  Međunarodna komisija za utvrđivanje istine o Jasenovcu usvojila je 23. 05. 2011. prijedlog Deklaracije o genocidu NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima u Drugom svjetskom ratu. Potom je, na Petoj međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu, zatraženo da Hrvatska prihvati istorijsku odgovornost za isti.

02. 07. 1999. Hrvatska tuži Jugoslaviju Međunarodnom sudu pravde za zločine genocida, na koju, više od deceniju kasnije, Srbija ulaže protivtužbu. Danas, obje ove zemlje razmišljaju o međusobnom povlačenju ovih tužbi, a vremena imaju sve do februara 2014. kada je zakazano prvo ročište.

Dakle, uobičajeni opšti stav bi glasio da genocid označava radnju kojom se nastoji da se djelom, ili u cjelosti, uništi neka etnička, nacionalna, rasna ili vjerska grupa, odnosno njen  identitet.

Ali, kakav je opšteprihvaćeni stav ljudi? Imaju li pojedinci i pojedinke SVOJ stav uopšte, ili je to stav političara?? Je li nam žao nevinih žrtava ili smo ponosni što smo pokazali kako se ratuje? Je li nam žao bar nesvjesnih beba, djece, omladine  koja nisu kriva što su se rodila sa drugačijim imenom i prezimenom, koja nisu mogla imati stav o bilo kojem Drugom, a kamo nacionalnom? Mislite da je Vladimir star 21 dan ili možda Namir, star 3 godine, znao nešto o tome?

Svakodnevni dijalozi u svim formama i oblicima prepuni su odbrane „svojih“, a bez ijedne suze za nevinim koji nije „naš“. Nepriznavanja vlastitih, a preuveličavanja tuđih zločina. Kakvo je to društvo u kojem je ideologija iznad života ? Koliko još generacija ovo društvo planira zadojiti, govoreći im da su bolji samo zato što su „drugačiji“? Drugačiji po čemu? Ideologiji? Meni to prije liči na robovanje. Ko meni može da kaže koga ja trebam da volim ili mrzim? Ko meni može da kaže da li ja treba da saosjećam i sa kojim žrtvama, ili ne? Samo u duboko bolešću zaraženom društvu empatija može da bude kažnjena. Empatija se ne odnosi samo na ono političko. Saosjećati s ljudima koji su, na bilo koji način, sa bilo koje strane, ugroženi ne smije biti društveno neprihvaćeno djelo. Obrazovni, kulturni i svaki drugi oblik javnog života ne bi trebao gušiti ili izazivati nelagodu u nama zbog toga. Smatram da je licemjerno govoriti o djeci u Africi, „hraniti“ ih jednim facebook klikom i glumiti filantropa, a pri tom okretati glavu od djece u susjedstvu samo zato što je to društveno ili ideološki poželjnije. Vidjeli bismo koliko bi taj trend potrajao kada bi se ta afrička djeca nastanila na ovim prostorima…

Mogu da razumijem izostanak osjećaja krivice kod pojedinaca za (ne)djela koja su počinjena u prošlosti. Razloga za to ima odviše: neki nisu bili ni rođeni, neki ih nisu bili potpuno svjesni, neki odviše subjektivni. Ali živjeti danas, podržavati i nastavljati jedan takav sistem u kojem se pridaje važnost isključivo nacionalnom koje je pro-izvelo sve prethodne strahote jeste ono što je genocidno.

I da. Za neke, vjerovatno najvažnija informacija u cijelom tekstu: ne, za ovo mišljenje, stav i tekst nije me niko platio.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close