Balkanska moralizacija povijesti neminovno vodi do mitologizacije, što znači da se ona sve više odvodi od povijesne srži u sfere nacionalnog mita, koji na ovim prostorima često dovodi do sukoba
Već sam u tekstu „Kako pišemo povijest“, koji je također prenio portal Prometej, dijelom govorio o razlikama između stvaranja, dakle, pisanja i konzumiranja povijesti. Prvo valja primijetiti da svako ko stvara povijest, istu i konzumira. No, sa druge strane dolazi do toga da je konzumiranje povijesti dosta šire; mnogo više je onih koji ju samo čitaju i koji se za nju zanimaju od onih koji ju stvarno i pišu. Šta u biti znači stvarati povijest? Terminološka zbrka ukazuje na manjak razumijevanja, stoga je bitno naglasiti da ovdje prije svega mislim na profesionalno istraživanje i pisanje povijesti.
Obično su nacionalne povijesti dominantne teme na određenim prostorima. Tako se, već ustaljenim pravilnostima pisanja povijesti, podrazumijeva da se nacionalne povijesti najpodrobnije istražuju na svojim matičnim prostorima. Dalo bi se raspravljati o ovome, naročito kada govorimo o egiptologiji, asiriologiji i sličnim granama povijesti. No, ako uzmemo da se barem na našim prostorima i u Europi nacionalna povijesti najpodrobnije istražuje na matičnim prostorima, onda dolazimo do toga da se povijest, takoreći, uvezuje u jedan nadnacionalni narativ, u jednu povijest svijeta koja se sastoji od nacionalnih povijesti i koja ih svojim okvirom natkriva. Međutim, šira konzumacija povijesti svedena je na nekoliko uskogrudnih interpretacija koje dominiraju u narodnom baratanju poviješću. Tako se povijest prije svega koristi u svrhu razgraničavanja. Nacionalne povijesti, a uz njih i svjetska povijest koju valja smatrati konstrukcijom koja natkriljuje ove manje, nacionalne komponente, najprije služe stvaranju identiteta. Identitet se, međutim, pogotovo na našim prostorima, ne izgrađuje isključivo na temeljima naših, nacionalnih povijesti, već se razlike u povijesnim narativima koriste kao faktor razgraničavanja nacionalnih skupina. Ovo je očigledno iz našeg svakodnevnog javnog diskursa. Rasprave u javnom mnijenju se uvijek kreću istim, ustaljenim stazama u kojima se povijest drugoga pokušava diskreditirati vlastitom poviješću. Ovakva nakana ima krajnju namjeru da se vlastiti identitet konstruira i opravda povijesnim manjkavostima drugih, dakle, narušavanjem njihovih identiteta. Kao i obično, najprije želim govoriti o našim prostorima. Bibo, kojeg sam već spominjao u prethodnom tekstu, iznio je nekoliko zanimljivih opaski koje bi se dale primijeniti na povijesni diskurs na našim prostorima:
„'Smrt nacije’ ili ‘potpuno uništenje nacije’ prazno odzvanja u ušima Zapadnjaka; Zapadnjaci mogu zamisliti istrebljenje, podčinjavanje, prilagodbu, no, političko ‘uništenje’ koje dolazi preko noći je za njih prosto bombastično govorkanje, no to je opipljiva realnost za nacije istočne Europe. Ovdje ne postoji potreba da se nacija istrijebi ili protjera kako bi joj nametnuli osjećaj ugroženosti; dovoljno je njeno postojanje dovesti pod znak pitanja dovoljno agresivnom retorikom.“ [1]
*
Politički mentalitet Balkana zbog ovoga zaista jeste u jednom stanju egzistencijalne anksioznosti. Povijest je naša agresivna retorika. Žarišta naših nacionalnih povijesti su izuzetno popularna i u javnom, neprofesionalnom diskursu. Srednji vijek i Drugi svjetski rat ovdje dominiraju, no, i ovi periodi se interpretiraju kao sporedni putevi koji neminovno ulaze u argumentaciju sukoba devedesetih. Spomenuta moralizacija povijesti je nezaobilazna u javnom diskursu, ona se, dakako, uvlači i u profesionalne povijesne radove, no, prije svega dominira u narodnom shvatanju povijesnih zbivanja. Da je Historia magistra vitae se ponavlja i na studiju i u javnosti, no, Ciceronova opaska koja služi u odbranu retorskog shvatanja povijesti i njene moralizacije se i danas upravo tako shvata. Retorski. Koliko god simpatizirao antička shvatanja povijesti, ne želim da se ona održe u profesionalnom pisanju povijesti. Ovo shvatanje samo treba biti nadahnuće, ništa drugo.
Kakogod bilo, balkanska moralizacija povijesti neminovno vodi do mitologizacije, što znači da se ona sve više odvodi od povijesne srži u sfere nacionalnog mita, koji na ovim prostorima često dovodi do sukoba. Ako bi čovjek postavio pitanje da li doista postoji povijesna istina, u trendu „post-truth“ argumenata, samo bi došao do neminovnog zaključka da povijesna istina mora postojati, jer bi u svakom drugom slučaju negirao realnost prošlosti, dakle, tvrdio bi da različiti povijesni narativi mogu imati istu težinu o opisivanju jedne realne zbilje koja se odigrala u prošlosti. To je besmisleno. S druge strane, osuda javnog, neprofesionalnog diskursa o povijesti, koji jeste rezultat neprofesionalne konzumacije povijesti, nije zbog ovih aduta i štetan. Ovaj diskurs je prirodni rezultat stvaranja povijesti, jer se ništa ne bi pisalo ni objavljivalo da ne postoji zainteresiranost šireg opsega. Ova neprofesionalnost se ne treba shvatiti kao manjkavost per se, već samo kao atribut koji ju treba razlikovati od profesionalnih povjesničara. Kakvu bismo povijest imali kada bismo pokušali napisati opću povijest srednjeg vijeka, ili Drugog svjetskog rata, udruživši dominantne povjesničare iz BiH, Srbije i Hrvatske? Sama zamisao ovakvog projekta i nemogućnosti konsenzusa oko ovih povijesnih žarišta dovoljno govori koliko profesionalna produkcija povijesti ne zaostaje u svojoj manjkavosti za javnim, neprofesionalnim povijesnim diskursom koji se najviše odvija na forumima i portalima. Ovakve, spomenute povijesti su doista i pisane, primjerice u socijalističkoj Jugoslaviji (Istorija naroda Jugoslavije), no one su bile moguće samo zato što su, prije svega, diktirane sistemom u kojem su nastajale, u cilju jednog homogenog viđenja povijesti koji je odgovarao dominantnoj ideologiji. Dakle, politički, ideološki okvir je bio nezaobilazan kako bi se pod njega uvrstili povijesni narativi. Danas kada na našim prostorima više ne postoji dominantni ideološki okvir koji bi nacionalne povijesti podjarmljivao sebi i krojio ih po svojim viđenjima, dolazi do neminovnosti koja se ogleda u različitim povijesnim viđenjima. Različitosti nisu manjkavost i problem, no, naročito na našim prostorima postaju žarištima nerazumijevanja, jer se svaka različitost ističe nad srodnostima. Rasijavanje jugoslavenskog povijesnoideološkog narativa donijelo je nove mogućnosti u sferama povijesnih istraživanja, mogućnosti koje nisu postojale prije zbog navedenih ograničenja. No, ovaj proces je doveo i do novih manjkavosti. Smanjio je realni, objektivni povijesni kapacitet, jer su istraživanja koja su obuhvatala cijeli prostor Jugoslavije zasigurno dovodila do potpunije slike povijesnog razvoja, no, potaknulo je i nezaustavljivo širenje mitologizacije i moralizacije nacionalnih povijesti. Tako nastaje ono što Tarik Haverić naziva divljom naukom.
Postoji li mogućnost da se konzumiranje povijesti promijeni, tačnije, da se štetnosti koje povijesni diskurs pokazuje danas na našim prostorima isprave samom konzumacijom povijesti? Postoji, no, jedini način da se ovo postigne jeste da profesionalni povjesničari prestanu sa moraliziranje i mitologiziranjem povijesti, da svoja istraživanja usredotoče na dokučivanje povijesne istine i da stoga svojom produkcijom povijesti dovedu do manjka mitologizirane i moralizirane povijesti per se. Kada se povjesničari počnu ponašati kao povjesničari, tada će i javni diskurs o povijesti postati ozbiljniji i manje opterećen onim što danas vidimo u našoj svakodnevnoj zbilji.
Autor: Edi Bokun, edibokun.wordpress.com
[1] István Bibó, The art of Peacemaking (Political essays), Yale University Press 2015, 150.
Prometej.ba
