Gdje su granice umjetničke slobode?

Zabrana nastupa francuskom komičaru Dieudonneu u Francuskoj je izazvala lavinu reakcija. Njemu se prebacuje antisemitizam. Koliko daleko može ići sloboda umjetnosti u Europi?

DW.DE

Satira smije sve, smatrao je Kurt Tucholsky 1919. godine. Za ovog književnika oštrog pera je to tada, u poređenju sa današnjim vremenom, još bilo lako reći. Pitanja o tome da li se na satiričan način smije promatrati holocaust i zločini nacionalsocijalista tada se nisu postavljala. Skoro stoljeće kasnije u Njemačkoj se vode bezbrojne diskusije o tome smiju li komediografi, karikaturisti ili filmski radnici ismijavati Hitlera. Odgovor najčešće glasi – da. O umjetničkim djelima, koja su Hitlera prikazivala kao jadnu komičnu figuru se doduše mnogo diskutiralo, ali ona nisu bila zabranjena.

Komičar Dieudonne M’bala M’bala

No tek nedavno se dogodio sudski proces, o kojem se mnogo diskutira. Riječ je o procesu protiv Jonathana Meesea koji je u jednom perfomansu upotrijebio Hitlerov pozdrav. Meese je oslobođen optužbi. Sud je donio presudu da je on Hitlerov pozdrav upotrijebio u “području smijeha”. Otuda je sloboda umjetnosti stavljena iznad jednog drugog njemačkog zakona kojim se zabranjuje upotreba nacionalsocijalističkih obilježja. No prošle srijede (8.1.) je sud jednom drugom slučaju presudio drugačije. Riječ je o slučaju umjetnika Guentera Wangerina. On je na demonstracijama protiv politike štednje, koju provodi EU, nosio plakat na kojem je bila njemačka kancelarka Angela Merkel obučena u nacističku uniformu. I on se pozivao na umjetničku slobodu, ali bez uspjeha. On stoga mora platiti 3.000 eura.

Ismijavanje holokausta

No ono o čemu se sada diskutira u Francuskoj ima drugu dimenziju. Komičar Dieudonne je proteklih godina već više puta bio osuđivan na novčanu kaznu zbog antisemtiskih ispada. Suma u međuvremenu iznosi 65.000 eura. Njegovim fanovima to pak ne smeta. Naprotiv. Jedna gesta, koju on propagira, koja se na francuskom zove “quenelle”, a predstavlja jednu vrstu modificiranog Hitlerovog pozdrava, malo po malo je postala popularna. Na koncu je Dieudonne zbijao šale na račun jednog jevrejskog novinara rekavši mu da kada ga vidi onda mu padaju na pamet samo gasne komore nacionalsocijalista. Publika se pri tome previjala od smijeha.

U pjesmi pod nazivom “Shoananas” Dieudonne je ismijavao holokaust. On se voli predstavljati kao humorist – ipak je li sve, što se dešava na sceni, automatski umjetnost?

Ne, smatra vrhovni francuski Upravni sud. Na zahtjev ministra unutarnjih poslova Manuela Vallsa sud je djelovao u posljednjem trenutku i zabranio Dieudonneov šou u Nantesu. Još dva termina, u Toursu i Orleansu, su u međuvremenu otkazana. No to je dodatno raspirilo diskusiju o tome da li je to bila smislena odluka ili kontraproduktivna. Nedobijaju li antisemiti tek ovom odlukom kultni status?

“Nema umjetnosti bez odgovornosti”

Presudom suda je debata o Dieudonneu stigla i u Njemačku. “Vjerujem da je odluka ispravna. I ja bih isto odlučio”, kaže Klaus Staeck, predsjednik berlinske Akademije za umjetnost, pravnik i poznati umjetnik koji u svom radu rado koristi sredstva satire. Skoro niko ne zna bolje od njega koliko je važna umjetnička sloboda. No on ipak sablažnjava djelujući sa pacifističke, ekološke i ljevičarke pozicije. Protiv njega je pokrenuto više od 40 sudskih postupaka, ali on je pobijedio u svim. No on ipak smatra da sloboda umjetnosti ima granice: “Vjerujem da ne postoji satira i umjetnost bez odgovornosti. To je moje osnovno opredjeljenje.”

Plakat Klausa Staecka

Rafael Seligmann, njemačko-izraelski književnik, koji je za slobodu riječi, pa i prema navodnoj “jevrejskoj” poziciji, kaže da nije sretan kada je riječ o presudi Dieudonneu. On je zagovornik otvorene komunikacije: “Ali moramo se ponekad odlučiti za manje od dva zla”, kaže on. On smatra da se antisemitima, huškačima, državnim neprijateljima smije i može pokazati crveni karton.

Mučenik slobode mišljenja?

U Francuskoj o tome postoje drugačija mišljenja. Tako je bivši ministar kulture Jacques Lang već saopćio da ovaj postpupak smatra pravno problematičnim: “Da bi se van snage stavila sloboda riječi potrebni su pravi razlozi.” A ljevičarski dnevni list Liberation je komentirao: “Odluka, koju Dieudonneovi obožavatelji smatraju cenzurom, nosi sa sobom rizik da od jednog katastrofalnog komičara postane mučenik slobode mišljenja.”

“Od kada je neko ko na bilo koji način huška protiv jedne grupe mučenik”, pita se s druge strane Klaus Staeck. “To je potpuna zloupotreba ovog pojma.”

Diskusija nije okončana ni u Francuskoj ni u Njemačkoj. Da li će spektakularna zabrana, koja je Dieudonnea napravila poznatijim nego i jedna ranija presuda, sada dovesti do vala simpatija desničara prema njemu u Njemačkoj? Rafael Seligman ne strahuje od toga: “Mi u Njemačkoj nemamo Nacionalni front (desnoekstremistička stranka u Francuskoj – prim. aut.). Mi imamo stabilne demokratske odnose, za razliku od Italije, Francuske, skandinavskih zemalja ili pak istočne Europe. Uvijek će biti tih nepopravljivih nacista, ali ja smatram da demokratija ima obavezu podići ruku i reći ne.”

Autorice: Aya Bach / Zorica Ilić

Odgovorni urednik: Svetozar Savić