Utopljenici kao umjetničko djelo: gdje je nestala savjest EU?
AUTOR: DAMIR GRUBIŠA
Gdje je nestala savjest Europe pred tragedijom migranata, utopljenika u Sredozemlju? Može li se probuditi ta uspavana savjest?
Simbolički, to će buđenje biti prikazano na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu, prestižnoj (i preskupoj) smotri svjetske umjetnosti. U Veneciju je, tako, dotegljen brod – simbol, trup prastare drvene ribarske brodice koja je doživjela brodolom pred Sicilijom i u smrt odvukla 800 žrtava. Trup broda je izvučen s dna, a njegov tragičan teret – žene, djeca i muškarci – završili su na stolovima prosekture.
I tu su nastale one ganutljive priče koje su nagnale talijanske umjetnike da ovaj relikt, ovu poderotinu uzmu kao predložak za svoju umjetničku i humanu poruku. Doktorica Cristina Cattaneo vodila je ekipu forenzičara koji su nastojali utvrditi identitet svake od osam stotina žrtava izgubljen u anonimnosti migrantske sudbine.
Nije mogla sakriti tugu pričajući o jedinim dokumentima koje su našli kod dva dječaka: jedan je bio iskaznica neke biblioteke negdje u Africi, drugi je bio školska svjedodžba ušivena u postavu vjetrovke; taj je slučaj obišao svjetske medije. Treći je slučaj također paradigmatičan: jedan je od dječaka – utopljenika sa sobom ponio grudu svoje zemlje, negdje u Africi, u plastičnoj vrećici, također ušivenoj u postavu.
Sve će to biti izloženo u Veneciji, u koju se sjatila elita svjetske umjetnosti, gdje je i hrvatska ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek otvorila hrvatski paviljon. Tko zna hoće li tu svjetsku elitu ovaj čin konceptualne umjetnosti, izlaganje ove tragične olupine, dirnuti i potaknuti na razmišljanje?
Na Sredozemlju, na kojem više nema pomorske solidarnosti, a obalske zemlje su odustale od pomaganja unesrećenima na moru, samo ove godine utopila se jedna od tri osobe koje su potražile spas u Europi. Novi alarm s takvom porukom šalje UNHCR, koji evidentira 422 utopljenika samo u ova prva četiri mjeseca 2019.
Okrutna politika zemalja EU koja je prekinula sve operacije pomaganja ostvaruje svoje ciljeve fizičkom eliminacijom migranata u brodolomima, a nevladine organizacije su spriječene vojnim i policijskim mjerama – od zapljene brodova do hapšenja aktivista zbog ”poticanja ilegalnih migracija”, kako je to provedeno direktivama talijanskog Ministarstva unutarnjih poslova, na čijem čelu je Matteo Salvini, politički vođa Lige s ambicijom europskog suverenističkog lidera.
Talijanski ministar, jaki čovjek ovog ”režima” kako ga nazivaju opozicionari, cinično upućuje migrante da se vrate u libijske luke odakle su isplovili. Ali libijske obalne straže više nema – mnogi su pokušali satelitskim telefonima i drugim sredstvima doći do komande libijske obalske straže, ali se oni, gle čuda, uopće ne javljaju!
A dok se u Libiji razbuktava građanski rat, tko se može usuditi da proglasi libijske luke ”sigurnim utočištem”? U medijima kolaju stravične priče iz libijskih koncentracijskih logora u kojima su smještene izbjeglice koje se spremaju na ukrcavanje za Europu, žrtve krijumčara koji zarađuju na toj ljudskoj bijedi, ucjenjivača i silovatelja, nasilnika svih boja koji teroriziraju logoraše, koji su spremni čak i to podnijeti ako im se ukaže minimalna perspektiva bijega iz pakla.
Svoj apel je poslao talijanskoj i svjetskoj javnosti i jedan od najangažiranijih intelektualaca u vrijeme kada se intelektualci okreću propitivanju smisla Europe pred europske parlamentarne izbore. Roberto Saviano, pisac slavne ”Gomore”, romana o napuljskoj Camorri, poslao je svoj apel knjigom ”Na moru ne postoje taksiji”.
Reakcija je to na riječi drugog potpredsjednika talijanske vlade Luigija di Maija, populista i demagoga koji sa Salvinijem vodi Italiju u neizvjesnu budućnost, a koji je izjavio: ”Tko plaća ove taksije na Mediteranu? I zašto to čini?”
Naravno, Di Maio je pritom mislio baš na nevladine organizacije koje pomažu unesrećenima i odazivaju se pozivima za pomoć, sugerirajući postojanje svjetske zavjere protiv Europe.
Ali na otvorenom moru nema taksija, nema nikoga koga se može pozvati u pomoć. I takav slogan, koji se vrti u javnosti, ide ruku pod ruku s drugim sloganima koje lansira rasistička i ksenofobična Liga Mattea Salvinija: ”Talijani prije svega” i ”Obranimo naše granice”.
U budućnosti, kaže Saviano u svojoj knjizi, istraživači će, nalazeći na hiljade i hiljade ljudskih kostura i brodskih olupina, pomisliti da su se ovdje vodili krvavi ratovi na moru.
No sudbina ovih migranata 21. stoljeća neodoljivo podsjeća na jedan historijski deja vu: ovih dana je u Rijeci, na Međunarodnom festivalu malih scena, prikazana i drama ”Putovanje izgubljenih” bečkog teatra Theater in der Josefstadt, redatelja Janusza Kice, koja prikazuje tragičnu sudbinu broda ”St. Louis”, koji 1939. isplovljava iz Hamburga s tovarom od 900 Židova koji traže spas iz nacističke Njemačke.
Brod luta od luke do luke, da bi se na kraju vratio u Hamburg jer nitko, od Kube, preko Kanade, sve do SAD-a, neće te migrante.
Austrijski glumci se u posljednjoj sceni, nakon prikaza ljudskih drama putnika tog ukletog broda, samoubojstava iz očaja, pojavljuju na sceni s narančastim pojasevima za spavanje, baš kao na mnogim fotografijama spašenih migranata iz 21. stoljeća, stisnuti jedan uz drugoga, ali ovoga puta, na sceni, u nijemoj poruci tragedije ovoga stoljeća i ovih Europljana koji brzo zaboravljaju.
Impresivna predstava, koju je selektor festivala Bojan Munjin uspio dovesti u Rijeku, na prvo međunarodno gostovanje nakon četrdeset izvedenih predstava u samom Beču, za osvježenje povijesne memorije o holokaustu i odgovornosti svih onih koji su oči zatvarali pred nadolazećom tragedijom. Povijest se, izgleda, i ovoga puta, kao i mnogo puta dosad, u ovom globalnom kaosu ponavlja kao farsa.
autograf.hr
