Salmedin Mesihović: Akademija

I upravo u tome leži sva opasnost osnivanja i treće, javne akademije nauka i umjetnosti u BiH, jer se time „potreba“ tripartitnog određenja (bolje reći trojne podjele) Bosne i Hercegovine i na (nažalost) oficijelni način jasno podvlaći. Time treći entitet više ne postaje samo želja pojedinaca ili stranaka, nego je dobio i određene javne, zakonske temelje na osnovi kojih se može izgrađivati. Obična je „šarena laža“ da osnivanje javne akademije znanosti i umjetnosti u Mostaru ima neke druge ciljeve i intencije i podsjeća na priču koju su funkcioneri SDSa u toku 1991. god. poturali kako je osnivanje autonomnih regija na tlu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ustvari činjeno iz ekonomskih razloga. Naravno, nešto kasnije je iz tih raznoraznih autonomnih regija i SAOa proizašla Republika Srpska.

Piše: Salmedin Mesihović
tacno.net

Dok se na crnomorskim i ukrajinskim stepama otvara proces novoga geopolitičkog prestukturiranja, na našoj BH mikrosceni se odvija nesmiljena međustranačka borba. Naravno takvim stanjem i preusmjerenošću pažnje se neko nastoji i vrlo mudro okoristiti kako bi za svoje zamisli stvorio bolje preduvjete i pozicije u okolnostima očekivanog novoga preustroja i prekompozicije odnosa u Bosni i Hercegovini. U tom kontekstu je potrebno promatrati i odluku koju je 6. III. 2014. god. na prijedlog svoga ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta većinom glasova (protiv su bili ministri za privredu, financije, pravosuđa – uprave i lokalne samouprave) donijela Vlada Hercegovačko – Neretvanskog kantona o osnivanju javne Akademije za znanosti i umjetnost sa sjedištem u Mostaru.

Donesena odluka je vrlo ozbiljna stvar. Pošto su je donijele javne institucije, u konkretnom slučaju kantonalna vlada, riječ je o izrazu volje koji se direktno odnosi na javno – političku strukturiranost Bosne i Hercegovine. Akademije nauka/znanosti i umjetnosti, koje osnivaju javne državne institucije (tj. vlade ili skupštine/parlamenti/sabori), su uvijek bile temeljno obilježje suvereniteta određene zajednice. Osnivanje Akademije nauka i umjetnosti BiH (u prvo vrijeme se zvala Naučno društvo BiH) kao javne, državne institucije je predstavljalo važnu etapu u izgradnji moderne državnosti BiH u decenijama nakon II. sv. rata. Svaka republika (kasnije i pokrajina) u FNRJ/SFRJ je imala svoju javnu akademiju nauka/znanosti i umjetnosti. Nisu postojale dvije ili tri ANU u jednoj od republika i pokrajina, kao što ne postoji nigdje u svijetu dvije ili više javnih akademija nauka/znanosti i umjetnosti (kojima je osnivač država). Kod nas je RS (tj. njena vlada) prvo po svome formiranju i zaokruživanju osnovala svoju javnu ANU sa sjedištem u Banja Luci. A sa donošenjem navedene odluke Vlade HNKa, Bosna i Hercegovina je dobila još jednu javnu, oficijelno utemeljenu i priznatu akademiju znanosti i umjetnosti i to sa sjedištem u Mostaru. I upravo u tome leži sva opasnost osnivanja i treće, javne akademije nauka i umjetnosti u BiH, jer se time „potreba“ tripartitnog određenja (bolje reći trojne podjele) Bosne i Hercegovine i na (nažalost) oficijelni način jasno podvlaći. Time treći entitet više ne postaje samo želja pojedinaca ili stranaka, nego je dobio i određene javne, zakonske temelje na osnovi kojih se može izgrađivati. Obična je „šarena laža“ da osnivanje javne akademije znanosti i umjetnosti u Mostaru ima neke druge ciljeve i intencije i podsjeća na priču koju su funkcioneri SDSa u toku 1991. god. poturali kako je osnivanje autonomnih regija na tlu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ustvari činjeno iz ekonomskih razloga. Naravno, nešto kasnije je iz tih raznoraznih autonomnih regija i SAOa proizašla Republika Srpska.

Nažalost, činjenica je da ovo što se desilo na sjednici Vlade HNK od 6. III. 2014. god. nije izazvalo nikakvu pažnju javnosti niti reakciju javnih institucija. Jedini koji su reagirali i koji su se javno tome usprotivili i pokazali čemu ova odluka stvarno vodi su bili ministri iz iste Vlade koji su glasali protiv i Ministarstvo obrazovanje i nauke Vlade Federacije BiH.

Najbolje bi bilo da postoji jedna zvanična, oficijelna, javna i državna Akademija nauka/znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine, koja bi vukla svoj kontinuitet iz ANU iz vremena socijalisticke republike, naravno sa svojim (i formalno i faktički) autonomnim podružnicama/ograncima i u Banja Luci, i u Mostaru i u Tuzli i u Bijeljini i u Trebinju i u Zenici…itd…. Naravno ovo bi podrazumijevalo totalnu reformu sadašnje Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine koje bi u sebe morala apsorbirati i druge dvije javne akademije nauka/znanosti i umjetnosti u BiH.

Osnivanje javne i zasebne Akademije za znanost i umjetnost u Mostaru se od njenih zastupnika i podržavalaca pokušava opravdati i postojanjem Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Zato je potrebno ukazati na određene činjenice. BANU zamišljena kao nacional-romantičarska institucija u stilu XIX. st. je zbog svoje arhaičnosti od svoga samoga osnivanja bila obični pobačaj od kojega osim puno priče i velike „galame“ nije bilo nikakve konstruktivne učinkovitosti. BANU nije javna i oficijelna institucija, niti ju je osnovala neka državna institucija ili državna služba. BANU je čisto privatna stvar grupe pojedinaca, a formalni osnivač je privatna fondacija, bez obzira što su njeni lideri preko njenog osnivanja neupješno pretendirali i na eksponiranje i angažiranje u javnim poslovima. Po sadašnjim zakonima niko ne može nekome uskratiti neke privatne angažmane, pa ni osnivanje privatnih akademija nauka/znanosti i umjetnosti u formi fondacija ili udruženja građana. Sa osnivanjem oficijelnih javnih akademija nauka/znanosti i umjetnosti i to od strane državnih organa (vlade i skupštine) stvari i načelno i praktično stoje sasvim drugačije. Tu se ustvari ogledaju smjernice općedržavne politike i određeni pravci političkog razvijanja situacije, pa i želja određenih lidera, stranaka i interesnih skupina za preustrojem Bosne i Hercegovine po njihovim željama ili čak raspadom i ukidanjem iste države. Ipak i na ovom primjeru pokušaja „opravdavanja“ formiranja Akademije znanosti i umjetnosti u Mostaru jasno se može primijetiti i kako samoproklamirani eksponenti ekstremnog bošnjačkog nacionalizma ustvari često neodgovorno navlače „vodu na mlin“ antiBH snagama i prilično otežavaju poziciju proBH snaga. A ti vrli borci za „bošnjaštvo“ bi vrlo dobro trebali da znaju da je najgora solucija za Bošnjake upravo podjela Bosne i Hercegovine i njihovo zaziđivanje u neku vrstu rezervata od samo 24 % teritorije BiH, gdje je privreda namjerno opljačkana i uništena, a stanovništvo do samoga dna osiromašeno i općekulturolški i obrazovno unazađeno.

Aurelius Victor