U JAMI ORASI, POGINULO JE 128 RUDARA 07.06.65.
Nažalost, taj događaj je gurnut u drugi plan, poginuli rudari i njihov tužni jubilej je zasjenjen političkim iftarom stranaka na vlasti i nekolicine privatnika koji su danas itekako moćni materijalno i finansijski. A ja dobro znam da je kod većine njih inicijalni kapital dao upravo Rudnik, što u nekretninama, što u poslovima koje su za njega radili.
Piše: Fuad Breščić
Sedmog juna 1965. godine
Velika rudarska nesreća, poginulo 128 rudara u jami Orasi
Sjećam se, kao da je jučer bilo, ja trinaestogodišnjak u kaputiću i francuskom kapom na glavi, idem pješke iz Bjelavića, na nogama kratke gumene čizmice, preko Hrasna pa preko Bora izlazim na cestu za Dobuje i Kakanj. Nisam sam, ide i ostali narod, staro i mlado, a svi tužni do bola. Sad već svi znamo, javio je radio, poginulo je 128 rudara, kao što je bio i moj babo a on je radio u Ričici, kao što je skoro svaki drugi stanovnik imao rudara u porodici ovog grada Kaknja koji je i nastao tu gdje se kopao crni ugalj. Ugalj nam je svima bio sve, i sreća i nesreća, i radost i tuga. Rijeke ljudi, žena, djece, hrle ka Osnovnoj školi Ivo Lola Ribar na samom ulazu čim pređeš ona dva mosta, putnički ili željeznički, zavisi kojim je manje gužva, saobraćaja nema.
Do tada nisam često dolazio u grad, pješke prvi puta u životu, ne možeš danas zalutati, samo idi za drugima, svi idu na isto mjesto tuge i žalosti. Dva tri dana je trajala agonija nakon jauka sirena i trke kamiona što prevoze rudare iz Haljinića i Ričice dok konačno nisu svi poginuli iznešeni napolje. Još uvijek nevjerica, prolazim u mimohodu pored dva ili tri reda sanduka, ne sjećam se tačno, a na svakom zeleno-crna rudarska zastava. One što su na jarbolima su na pola koplja, a svi koje vidim plaču, plačem i ja mada niko moj nije poginuo. Rudarska glazba svira tužne posmrtne melodije, sa brda odjekuju plotuni, govorancije visokih zvaničnika i ubrzo kolone kamiona, traktora i ko zna sve kakvih prevoznih sredstava odlaze uglavnom na sela gdje živi većina rudara, njihova duša će konačno naći smiraj. Čujem, obećanja o brizi za sve porodice, za školovanje djece, donacije za obnovu rudarskih jama, površinske eksploatacije tada nije bilo. Kažu na radiju, naš Drug Tito je prekinuo službeni put u Maleziju, čini mi se, i vraća se kući hitno. Osim njega, na ispraćaju su svi političari za koje sam čuo.
Danas, kada sam nakon provedenih blizu 37 godina radnog staža skoro istjeran iz Rudnika koga sam volio više nego sve ostalo zajedno, hoću da napišem moj osvrt na sve što se događalo tada, ali da kažem i još ponešto, svidjelo se to nekima ili ne. Dosta knjiga sam pročitao, dosta i napisao tekstova o toj vječitoj kakanjskoj temi, koja se izgleda pomalo gubi iz vida ili makar svjesno tiska u zaborav.
U to vrijeme pored kopanja uglja, bio je problem i njegov plasman, daš zdravlje i snagu, iskopaš ga i onda ga niko neće, kažu nije dovoljno dobar, slaba mu kalorija. Pojavila se nafta na svjetskom tržištu, jeftina, a kvalitetnija, ne treba je kopati. Barel je bio po cijeni od 3 dolara i odmah ugalj ide u drugi plan. Nastupa teška borba za opstanak, smanjuju se plate prvo, a onda nema ni nabavke potrebne opreme, naročito one iz uvoza. Česti štrajkovi brzo ruše disciplinu u jamama naročito, a tu opasnost uvijek vreba, podmukli metan jedva čeka takvo stanje da eksplodira i razori sve. I uvijek je za nesreću kriv čovjek, onaj koji je halalio život ulazeći desetinama kilometara pod zemlju, on je taj koji mora pogriješiti, a uzrok je veoma dubok i kompleksan.
U Rudniku Kakanj desile su tri velike katastrofe, dvije u Staroj jami: 1916 godine poginulo je 19 rudara, a 1934. godine čak njih 127. Ova zadnja, sedmog juna je najteža i odnijela je 128 života. Mnoštvo podataka se moglo naći u dokumentima, knjigama i zapisnicima koji su uglavnom uništeni tokom zadnjeg nesretnog rata, kvarom vodovodnih i instalacija grijanja, a većina zaposlenih je bila u borbama ko zna sve gdje. Ono što se spasilo ugrađeno je u zadnju publikaciju 2002. godine i u njoj se kaže da ona nije konačna, da treba i dalje istraživati i dopunjavati, samo ja vidim da za to više interesa nema, nažalost. Sve tri nesreće su nastale eksplozijom metana, baš kao i ova zadnja u Orasima. Dakle, eksplodirao je metan koji se akumulirao u reviru Karaula i nekontrolisano krenuo u proizvodni dio jame, revir Čifići, prema dva uskopna radilišta na pripremanju kapaciteta, broj 206 i 207 gdje je, usljed neispravnih elektro uređaja došlo do stvaranja varnice koja je prouzročila eksploziju podmuklog plina. Tako kažu nalazi inspekcija, stručnih vještaka i suda. Propusta je bilo mnogo, na sudu su se branili svi i mnogi su oslobođeni krivice. Ali rudara više nema, kaže narod, crna zemlja ih je prekrila. Ubrzo poslije nesreće jama Orasi je i zatvorena, a danas se taj ugalj kopa površinskim putem bez opasnosti. Onda je bio nerentabilan, a danas je dobar i kvalitetan, kako se vrijeme mijenja.
Tada je nastao muk u cijeloj Jugoslaviji, BiH, u Kaknju posebno, jer, nestala je velika mlada populacija, po strukturi starosti najviše onih od 30 do 40 godina, njih 51, od 20 do 30 godina njih 38, čak pet onih ispod 20 godina, a onih preko 50 godina samo 6. Dakako, treba reći da je njih 28 poginulo u godinama između 40 i 50.
Po kvalifikacionoj strukturi to je bilo ovako: NK radnici 50, kopači 30, pomoćni kopači 28, lagumaši (palioci mina) 7, bravara 7, električara 6 i nadzornika 5. Cijela jedna smjena, a preživjelo ih je 46 čiju starosnu strukturu ne mogu utvrditi jer nema podataka. Danas nema puno živih koji su izbjegli smrt u katastrofi, a ja poznajem trojicu: Šemsudina Smolu, Ešefa i Isu Husagića!
Iza poginulih rudara ostalo je 421 dijete, 119 supruga, a 148 roditelja je ostalo bez sinova. Sva djeca su izvedena na put školovanjem i zapošljavanjem, supruge i roditelji su dobili materijalno obeštećenje u skladu sa mogućnostima. Cijela Jugoslavija je pomogla da se to ostvari. O porodicama i djeci naročito brinuo se formirani Fond „Sedmi juni“ koji i danas vodi brigu o ostalim poginulim rudarima. Nažalost i njih je poveliki broj, čak 117, a iza njih je ostalo 287 djece. Predstavnici Fonda uz svaku godišnjicu obilaze štićenike uz odgovarajuće poklone, opet u skladu sa mogućnostima. Na čelu tog Fonda je rukovodilac, dijete poginulog rudara Stare jame 1970. godine Fikret Kobilica. On je jedno od četvero djece koji su ostali iza oca Osmana. Prema Pravilniku Fonda svaki rudar koji pogine na poslu, njegova porodica ima pravo na učlanjenje i brigu do punoljetstva, ali u posljednje vrijeme porodice radije pribjegavaju isplati finansijskog obeštećenja čime propuštaju mogućnost staranja za djecu od strane Rudnika.
Iz velikog broja djece koja su rasla bez oca, veliki broj njih je opravdao povjerenje cijele društvene zajednice, ma šta se pod nju podrazumijevalo, a navešću s razlogom nekoliko istaknutih pojedinaca, stručnjaka i uglednih građana koji su manje više poznati svim Kakanjcima i onima koji nisu više tu. To su Haris Edhema Neimarlija, dipl.ing.el., Omerhodžić Fahrudin, dipl.ing.maš.,Donata Lapajne, ljekar, priznati oftalmolog, Fikret Škaljo, doktor medicine, Tomo Hrgota umjetnik i akademski slikar, Fahrudin Buza dipl.ing. šumarstva i drugi.
Predviđeno kao i svake godine na ovaj dan, polaganje vijenaca na Spomenik isklesan od mermera i u njega uklesana imena poginulih, svako na svoj način će odati počast, a rudarska glazba odsvirati prigodne tužne melodije. Inicijativa da se prestane sa „zavjetom“ ovih generacija je opravdano propala, jer dokle god se u jamama kopa ugalj treba na to podsjećati sve one koji žive od rada rudara i rudnika, a to je gotovo cijeli Kakanj. Ta teška opomena je zasigurno učinila više na povećanju budnosti i opreza u jamama nego sve drugo što se preduzimalo na tom planu. Nažalost, taj događaj je gurnut u drugi plan, poginuli rudari i njihov tužni jubilej je zasjenjen političkim iftarom stranaka na vlasti i nekolicine privatnika koji su danas itekako moćni materijalno i finansijski. A ja dobro znam da je kod većine njih inicijalni kapital dao upravo Rudnik, što u nekretninama, što u poslovima koje su za njega radili. Ako se htjelo dati dovoljno pijeteta njima, kao paradigmi onih koji su stvorili ovaj grad i sve što u njemu vrijedi, osim časnih izuzetaka, onda su bar pozivnice na iftar trebali dobiti upravo članovi porodica poginulih rudara, bez obzira na njihovu političku pripadnost i orijentaciju. A nisam siguran da je odabran pravi termin za iftar, bilo je još mnogo drugih datuma za skupljanje glasova nedovoljno osviještenog naroda.
Profil na društvenoj mreži FB: Fuad Breščić
