Frano Prcela – Bogozaborav

Frano Prcela, O.P., ”Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve”, Synopsis (Zagreb-Sarajevo), 2014. (uvez: tvrdi, 204 str.)

 autograf.hr . AUTOR: DRAGO PILSEL

Izdavačka kuća Synopsis Zagreb – Sarajevo objavila je knjigu sabranih teoloških tekstova Frane Prcele, O.P. (Sinj, 1966.), pod nazivom “Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve” u novoj biblioteci “Znakovi vremenâ” koju uređujem, pa bi mi se moglo spočitnuti da govorimpro domo sua‘ (za sebe, u svoju korist), naime, da zloupotrebljavam rubriku, ali izvolite, nemam ništa protiv da me manipulatorom nazovete jer me nešto drugo motivira da pišem o knjizi dominikanca Frane Prcele. Nikako to da samog sebe promoviram, nego da kažem kako na Boga ne smijemo zaboraviti, odnosno da je o. Frano korektno prepoznao ”znak vremenâ” ili ”znakove vremenâ” i da je pošteno obrazložio naslov knjige ”Bogozaborav” (o dodatku ”Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve” nešto kasnije).

 

Nadovezujući se na tekst “Teološki govor danas”, autoru se učinilo primjerenim knjigu nasloviti upravo s “Bogozaborav”. “Nismo mi, nije Crkva zaboravila Boga. Naprotiv! O kojem je onda ‘bogozaboravu’ riječ? Premda možda u prvi mah zvuči kao igra riječi, radi se zapravo o dalekosežnoj tvrdnji: mi smo zaboravili da smo Boga zaboravili. Bogozaborav: nipošto zaborav iz tzv. dementnosti, nego je to plod indiferentnosti prema primarnom sadržaju, koji u ključnim, temeljnim životnim izazovima ostaje pred vratima naših razmišljanja i odlučivanja.

Prigodimični Bog postaje sporednim te u konačnici suvišnim. Da je tomu tako, razlog izgleda leži u činjenici da je Bog češće povod, a puno manje razlog pozivanja na Njegovo ime”, navodi o. Prcela.

 

Ako je čovjek ”slabo biće” koje se teško može staviti u etičke kodekse i koje ih poput nekih okova odbacuje djelujući mimo njih, onda se te slabosti prepoznaju na svim razinama. Ovdje želim upozoriti na ljudske slabosti, neriješene probleme, blijeda politička vodstva diljem svijeta i nedostatak skrbi za opće dobro u korist osobnih interesa. To je fundamentalni problem u odnosima Crkve i svjetovne vlasti, odnosno u adaptaciji Crkve životu sekularnog svijeta.

 

Naše novonastalo globalno društvo međusobne ovisnosti sa svojim zadivljujućim mogućnostima povezivanja ljudi širom planeta daje nam materijalni temelj nove etike. Ona bi trebala biti temelj novog ponašanja i odgovornosti u međusobnoj povezanosti u funkciji cjeline svijeta. No, unatoč tome, čovjek i dalje vozi po svome do možebitne provalije iz koje povratka nema. Ovdje nije riječ ni o kakvom pesimizmu, nego o viđenju onoga što je moguće vidjeti i što je tu pred nama!

 

Kod nas vlada diskurs ”sporenja o pravima”. Svi žele prava, nitko odgovornosti. Umjesto da to promijene potičući vjernike na dragovoljno prihvaćanje dužnosti u svrhu jačanja prava, religije ponavljaju taj diskurs. Politički govor kod nas je govor straha, podjela, prkosa, govor erosa bez ethosa i ratia.

 

Umjesto da naprave odmak od toga, dopuštaju da i religijski govor bude govor zbijanja vlastitih redova, govor zaštite svoga teritorija, govor zastrašivanja neprijatelja. Umjesto da društvu ponude nešto novo, odnosno nepatvorenu religijsku logiku: Trebamo učiniti prvi korak prema drugima čak i ako na njega ne bude odgovora! – i one robuju političkoj logici: Trebamo sačuvati svoje položaje!

I na ovu dijagnozu autor daje odgovor. Prcela, slutim, želi govoriti o zaboravljenom licu religije, onom koje bi trebalo podrazumijevati mirotvorstvo i nenasilje, borbu za socijalnu pravdu. Kod nas u biti ne funkcioniraju ni religija ni politika. Umjesto da ponudi konkretne programe i rezultate, politika poseže za religijom kao štakama koje će je sačuvati od racionalnog propitivanja na osnovi stupnja postignutog općeg dobra.

 

Religije umjesto da se odvaže na osobnu i slobodnu religijsku obnovu, koja jest rizična i dugotrajna, posežu za politikom (i to nacionalističkom!) kako bi kroz politiku unaprijed osigurale obnovu, zaboravljajući da je svaka religijska obnova, koja je povezana s društveno-političkim povlasticama, u biti uvijek kolektivistička, glumljena, iznuđena, te svoju lažnost skriva iza buke, arogancije, nametljivosti. Uzalud se želi iz nacionalne požnjeti religijska obnova! Mogli bismo reći: loša politika skriva se iza religije, a izopačena religija iza politike.

 

Vjerske zajednice su pozvane pokretati ili bar prednjačiti u procesima pomirenja, opraštanja, uspostave socijalne pravde i nitko od njih nema bolje predispozicije za to, na koncu i u smislu infrastrukture. Tim je tragičnije da one to ne čine. Izbjegavajući to  one bježe od svoje biti, a to se uvijek plaća frustriranošću i mahnitim ponašanjem.

 

Ako religija budu šutjela o ključnim životnim pitanjima – pomirenje, nenasilje, socijalna pravda… – onda će zapasti u banalan govor o tome tko što smije nositi, kako izgledati, s kim se družiti, kako će se listati neka knjiga, itd. Onda se zapadne u paradoks o kojem je progovorio papa Ivan XXIII.: ”U Crkvi se zgražalo zbog gole ženske ruke, a šutjelo se kad su se spaljivali goli Židovi”.

U uvodu knjige autor objašnjava zašto upravo taj naslov s kojim se, objavljujući nekoliko knjiga – i svojih i tuđih – namučio najviše do sada: zato jer se ova knjiga bavi temama kao što su poslanje intelektualca, teološki govor danas, identitet, praštanje i pomirenje. Odnosno: aktualizacija mučeničke prošlosti Katoličke crkve, njezin rad s iseljenicima te pitanje transparentnosti (autentičnosti) Crkve. Osobito među Hrvatima.

 

Sintagama ”znakovi vremenâ” je uvijek bila aktualna. U svakom trenutku ljudske povijesti, pa tako i danas, treba znati pročitati upravo njih, znakove vremenâ. Kako bismo mogli znati kako se postaviti u nekoj situaciji koja nas može zadesiti u današnjem svijetu, važno je razvijati tu sposobnost. Kako bi Crkva mogla izvršavati zadaću koja joj je povjerena, ona mora znati čitati znakove vremenâ i tumačiti ih u svjetlu evanđelja. Jedino tako može dati prave odgovore na čovjekova vječna pitanja o sadašnjem i budućem životu i njihovu odnosu.

 

Iz svega nam je jasno da moramo upoznati svijet u kojem živimo kako bismo znali u njemu živjeti i djelovati. Ta sintagma je za nas ono što je bila i za Drugi vatikanski koncil: budnost u svijetu kao preduvjet za prepoznavanje i tumačenje znakova Božje blizine i zauzetosti.

 

A sada nešto o dodatku u naslovu. Ova se knjiga, kroz sve tekstove, ali zaista kroz sve, bavi aktualnim izazovima Crkve. Budući da nije riječ o usputnim temama, nego o stupovima poslanja Crkve, Prcela u uvodu citira i papu Benedikta XVI. koji je u svojoj božićnoj propovijedi 2012. godine čak upozorio kako je i mir u svijetu ugrožen zbog bogozaborava, zaključivši: “Kad ugasne božansko svjetlo, gasi se i božansko dostojanstvo čovjeka”. S druge strane, piše autor, papa Franjo, još za vrijeme konklava, kritizira teološki narcizam i Crkvu koja se vrti oko sebe misleći da ima vlastito svjetlo. “Drugim riječima: vjerujemo mi u Boga, ali ne čeznemo za njim! Kad Bog prestane biti našom čežnjom, onda on za nas (p)ostaje deklarativnom matricom”, navodi o. Prcela.

Živi li Crkva možda u postteološkim vremenima zbog interne marginalizacije vjerskih, teoloških sadržaja?! I što bi zapravo u tom kontekstu moglo značiti postteološko vrijeme?

 

Želi u knjizi odstraniti sumnju da se time namjerava sugerirati kao da je nastupio nekakav sumrak teologije, odnosno da je teologija postala nešto nepoželjno. Jednako tako ne želi se reći da se danas o Bogu ne može više govoriti, da ne treba ili pak ne smije – kao da bi aktualni govor o Bogu podlijegao trendu. Čini se, piše autor, da je postteološko vrijeme nastupilo jer se o Bogu ne govori s teološkom životnošću i intelektualnom osjetljivošću, s vjerničkom dosljednošću i pastirskom poniznošću – jer je Bog više povod, a sve manje razlog teološkoga govora! Ne čudi stoga da se taj govor sve više svodi na kritiku današnjega vremena te na obredne i doktrinarne naputke o vjeri, unatoč tome što to jedva koga ”zažulja” (ili čak potakne na obraćenje); mi jednostavno nastavljamo dalje ”kao da je sve u redu”.

 

Ističe i znakovitost da kod nas trenutno postoji procvat teoloških učilišta, koja su postala integrativni dio sveučilišne zajednice. ”Broj teoloških fakulteta nije se pak povećao zbog renesanse teologije ili uopće zbog povećana zanimanja za teološki rad. Još jedan nonsens – nominalno povećanje teoloških institucija i broja studenata na teološkim učilištima po svemu sudeći prati zabrinjavajuća ‘apstinencija od teološkoga rada’! Institucionalno, izvana, teologiji se priznaje važnost, dočim se u svakodnevnome vjerskom životu – iznutra, dakle interno – minorizira prinos teologije.”

 

Te nastavlja: ”Ne uskraćuje se teologija javnom diskursu iz razloga institucionalno nametnute privatnosti vjere, kao što je to bilo nekoć u komunističkoj diktaturi, nego teološko promišljanje je izgleda napustilo pozornicu javnosti i živi uglavnom ‘za sebe’.

Tako religija, k tomu u narodu koji naglašava svoje katoličanstvo, živi bez značajnije teologije. A religioznost bez značajnijeg suputništva teologije jest neka vrsta light religije – religije radi dobrog osjećaja i smirivanja savjesti. Utemeljeno teološki interpretirati svekoliku stvarnost u Hrvatskoj kao da jest ili bavljenje teologije politikom (po shvaćanju dobrog dijela medija i političara) ili pak s druge strane gnjavljenje vjernika s nekim detaljnijim teološkim tumačenjima (misle mnogi unutar Crkve).”

 

”Živimo u postteološkim vremenima”, zaključuje, ”jer smo teologiji, doduše s pravom, opetovano našli dobro mjesto na sveučilištima, a ona sama glede svoga javnog prinosa (p)ostala je out-of-place. No, otvorenost današnjega čovjeka za transcendentno je puno veća negoli bi se to dalo zaključiti iz mnoge propovijedi ili teološkog osvrta.”

 

Ono zbog čega izdvajam ovu knjigu i smatram je važnom prikazati je što o. Frano Prcela zastupa tezu da bavljenje teologijom ne može biti ”bez posljedica”. Naime, uključivanje teologije u aktualan život hrvatskoga društva, piše, ”nije miješanje u tuđe kompetencije (pogotovu politike), nego miješanje u život koji se tiče svih.” To zasigurno implicira, smatra autor, ”bavljenje prljavim poslom” – u protivnome bi, dodaje, lakše bilo ostati u ”kulama teoloških sustava” negoli se prljati neatraktivnim istraživanjem maloga, skromnoga i ugroženog života.

 

U tom i takvu prinosu Prcela vidi veličina teologa i teologije. ”Jer, kakve koristi od stručnjaka za moralnu teologiju ili pak od specijalista za teologiju o Presvetom Trojstvu kada oni majci kojoj je automobil pregazio dijete ne uspijevaju ništa reći? Nikakve koristi nema ni od teologa koji bi do u detalje znali ispričati povijest Crkve ili briljantno govoriti o transcendentnome, a s druge strane ne mogu podnijeti da im se protuslovi.”

 

A teologija bi imala puno toga reći, jer ona treba tumačiti i paziti da se u svijetu ne ugasi svjetlo pologa kršćanske vjere koji nikada ne gubi na svojoj brizantnosti – i u tom poslu nema rezultata ispisanih na papiru, nego u srcima dirnutih ljudi, njihovih života; u protivnome je riječ o intelektualnom proganjanju vjernika. Zaključuje o. Prcela: ”Teologiji prostor nitko ne treba udijeliti, on je već tu – potrebno je samo izići u arenu života. Njezin nastup neće izazvati aplauz i odobravanje. Naprotiv, vrlo brzo će doći do protivljenja i osude.”

Kakav to ”rad teologa” prepoznajem u djelovanju Frane Prcele? Neću pretjerati ako, da bih opisao svoju zahvalnost o. Prceli, navedem riječi prof. dr. Jona Sobrina koji kaže da: a) se moramo utjeloviti u pravoj stvarnosti, u svijet žrtava i boriti se protiv tendencije, jako prisutne u našim crkvama, da napustimo povijest, da od nje pobjegnemo, manje ili više suptilno; b) moramo održavati nadu u budućnost bez obzira na križni put kakav nam se čini da je naša povijest; c) trebamo djelovati pravedno, a ne samo govoriti o mogućnostima Kraljevstva Božjeg; d) moramo prozivati ugnjetavače pravde i razbijati robovlasničke strukture, strukture grijeha; e) moramo se prepustiti Duhu Svetomu; f) moramo izgrađivati krotkosti našega duha, siromaštvo i bratstvo svega stvorenog i g) moramo ustrajati u hodu bez obzira na sve moguće prepreke (prema eseju ”Ciljevi kršćanina’’, u Jon Sobrino, ”La fe en Jesucristo – Ensayo desde las víctimas’’, Editorial Trotta, Madrid, 1999., str. 474 i 475).

 

U Prcelinoj knjizi, sasvim sigurno, nemamo posla s prigodnim i selektivnim kršćanstvom koje se osigurava isključivo kroz forme. Teologija mora nastojati obuhvatiti cijelu Kristovu crkvu i vezati se za evanđelje. On pokazuje da teologija mora imati odgovornost prema povijesti, ali mora biti i suvremena zato što vlastitima čini sve zahtjeve sadašnjice. Da teologija treba biti Kristocentrična, te da treba biti doktrinarna, ali i pastoralna jer se bavi istinom, ali i životom.

 

Autor knjige ”Bogozaborav” pokazuje da treba tražiti teoriju u koju je moguće vjerovati i praksu koju je moguće živjeti, kako dogmatsku, tako etičku, kako u smislu osobne duhovnosti, tako u pogledu obnove dotrajalih institucija, posve tražeći slobodu pojedinca i oslobođenje u crkvama. Gajiti treba, svjedoči o. Prcela, i to je najbolja preporuka da uzmete u ruke ovo djelo, najveću moguću toleranciju i tražiti jedinstvo kršćanskog i ljudskog.

 

Crtice o autoru:

 

Frano Prcela je osim u crkvenoj službi, vrlo aktivan i u spisateljskom poslu. Za vrijeme studija teologije u Bonnu,  suutemeljio je časopis “Izazov Istine”. Uređivao je  časopis “Kontakt” u Kölnu, a danas je član uredništva teološkog časopisa ‘‘Wort und Antwort“, te urednik znanstvenog niza “Kultura i religija u Europi” u Njemačkoj. Bio je dopisnik i komentator više časopisa i novina među kojima zagrebačkog Vjesnika, Trećeg programa Hrvatskog radija, Deutsche Welle i WDR iz Kölna. Autor i urednik  više knjiga među kojima:

– Dialog, Auf dem Weg zur Wahrheit und zum Glauben (FS Augustin Pavlović OP)

Dijalog. Na putu do istine i vjere (zbornik u čast Augustina Pavlovića OP)

Matthias-Grünewald-Verlag Mainz – Nakladni zavod Globus Zagreb, 1996.

– Sumnja kao krepost. Dijalog teologije i umjetnosti. Razgovor teologa Ivana Šaška i slikara Dimitrija Popovića. (Dominikanska naklada Istina, Nova obzorja 2), Zagreb, 2003. (skupa s Vesnom Kusin)

– Kad bismo bili dosljedni (Glas Koncila – Biblioteka Con-text, knjiga 1), Zagreb 2004. (dva izdanja)

– Katarina Maglica, Zašto redovnica? Razmišljanja o posvećenom životu u svjetlu dominikanske karizme (Glas Koncila, Biblioteka “Gorušičino zrno“ 12), Zagreb, 2007. (urednik, dva izdanja)

– Sto godina nije samo prošlost. Zbornika proslave 100. obljetnice Kongregacije sestara dominikanci svetih Anđela čuvara (Glas Koncila – Biblioteka Ljudi i događaji, knjiga 12), Zagreb, 2007 (skupa s Dolores Matić)

– Rando Paršić, O.P., Zabranjeno sjećanje. Korčula 2011. (urednik)

– Veličina skromnoga. Umjetničko stvaralaštvo Marka Bobaša, O.P.

Greatness of the Humble. Artistic Creation by Marko Bobaš, O.P.

Dominikanska naklada Istina, Posebna izdanja sv. 7. Zagreb, 2013.

– Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve. Synopsis, Zagreb, 2014.