Franco Berardi Bifo: Pitanje solidarnosti uvijek je presudno u svakom procesu društvene promjene

‘Njemački radnik ne želi plaćati račune grčkog ribara’, ponavljaju fanatici ekonomskog fundamentalizma, huškajući međusobno radnike i dovodeći Europu do ruba građanskoga rata.

Entitet ‘Europa’ začet je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata kao projekt kojim se trebalo prevladati moderni nacionalizam i stvoriti ne-identitarnu uniju utemeljenu na principima humanizma, prosvjetiteljstva, i društvene pravde. Što je preostalo od tog izvornog projekta, nakon nedavnog financijskog kolapsa koji je protutnjao američkim gospodarstvom i ugrozio Eurozonu? Od samog početka Europske unije, ustavni oblik europskog entiteta bio je slabo definiran te su stoga mjesto ustava zauzeli ekonomski ciljevi napretka i monetaristička financijska ograničenja. U devedesetima, Ugovor iz Maastrichta označio je prijelomni trenutak ovoga procesa. Njime se dopustila konstitucionalizacija vladavine monetarizma i njegovih ekonomskih implikacija: smanjenja socijalne potrošnje, rezanja troškova rada te porasta konkurentnosti i produktivnosti. Učinci stroge primjene pravila iz Maastrichta postali su jasni 2010.: financijska je kriza, preplavljujući Grčku i Irsku i ugrožavajući druge zemlje, razotkrila proturječja između težnji prema gospodarskom rastu, društvenoj stabilnosti i monetarističkoj rigidnosti. U ovakvoj situaciji, pravila iz Maastrichta pokazala su se opasnima, a cjelokupna koncepcija EU, utemeljena na centralnosti ekonomskoga natjecanja, razotkrila je svoju krhkost.

Ako se mislimo natjecati s gospodarstvima u nastajanju gdje su troškovi rada niži od onih u Europi, moramo smanjivati europske plaće. Kako bi se natjecali s gospodarstvima u kojima radni dan ne prestaje, a uvjeti rada su neregulirani – uz slabu sigurnost na radu, štetne smjene, i manjak sigurnosti zaposlenja – i u Europi također moramo ukinuti granice radnog tjedna, učiniti prekovremeni rad obveznim i odreći se sigurnosti na radu. Na taj način evolucija kapitalizma ne zahtijeva samo ukidanje principa koji potiču iz socijalizma, već i opoziv tradicije prosvjetiteljstva i humanističkog nasljeđa, sve do, i uključujući, ukidanje demokracije, ukoliko ta riječ uopće išta više znači.

Je li to Europa kakvu želimo? Je li ovo slika Europe s kojom se ona sama odlučila pomiriti? Očito, ovdje se ne bavimo principima, već odnosima moći. U posljednjih nekoliko godina, financijska klasa, trenutno dominantna zajednica u svjetskoj ekonomskoj vladi, koristila je globalizaciju tehničkih ovlasti ne bi li znatnije uvećala bogatstvo koje završava u džepu manjine kao profit i financijska renta. Radnička klasa i polimorfni kognitivni radnici nisu se uspjeli oduprijeti napadu koji je pratio globalizaciju. Ovakva neravnomjerna distribucija bogatstva u sukobu je s mogućnošću daljnjeg razvoja kapitalizma: smanjenje globalne nadnice će sigurno prouzročiti smanjenje u potražnji. Rezultat će biti osiromašenje koje društvo čini slabijim i agresivnijim te deflacija zbog koje će postati nemoguće ponovno pokrenuti rast.

Financijska moć i kapitalistički nihilizam

Vodeća klasa Europe ne doima se sposobnom razmišljati o budućnosti. U panici, prestrašeni vlastitom nemoći, pokušavaju obnoviti i ojačati mjere koje su već prethodno podbacile.

Ovakav europski kolaps razotkriva agoniju kapitalizma. Nema više fleksibilnosti sustava; nema više marži. Ako je na društvu ostala otplata duga banaka, potražnja se mora smanjiti, a ukoliko se potražnja smanji, rast neće uslijediti.

U današnje vrijeme teško je prepoznati konzistentan projekt u mahnitim potezima vladajuće klase. Kultura ‘Bez budućnosti’ obuzela je kapitalistički um. Podrijetlo ovog kapitalističkog nihilizma može se pronaći u učincima deteritorijalizacije koja je inherentna globalnom financijskom kapitalizmu. Odnos između kapitala i društva izmješten je utoliko što ekonomska moć više nije utemeljena u vlasništvu nad fizičkim stvarima. Buržoazija je mrtva, a nova financijska klasa egzistira virtualno: fragmentirana, disperzirana, bezlična.

Buržoazija koja je kontrolirala ekonomsku pozornicu moderne Europe bila je klasa snažno povezana uz teritorij. Vezana uz materijalnu imovinu, nije mogla preživjeti bez odnosa s teritorijem i zajednicom. Financijska klasa koja je preuzela vodstvo europskog političkog stroja nema veze ni s teritorijem niti s materijalnom proizvodnjom. Njezina moć i bogatstvo temelje se na savršenoj apstrakciji digitalnih financija. Ova digitalno-financijska hiper-apstrakcija uništava živuće tijelo planeta i društveno tijelo zajednice radnikâ.

Može li ovo potrajati? Europski direktorat koji se pojavio nakon grčke krize potvrdio je, bez konzultiranja javnoga mnijenja, svoj monopol na odlučivanje u vezi gospodarstava različitih zemalja koje su se 2011. približavale nemogućnosti otplate duga. Parlamenti su efektivno lišeni ovlasti, a demokracija u EU zamijenjena je poslovnim direktorom na čelu s velikim bankama. Može li ECB-MMF-EU direktorat nametnuti sistem automatizama koji osigurava pokornost članica EU s procesom smanjenja plaća u javnom sektoru, otpuštanjem trećine svih nastavnika, i tako dalje? Ovakav poredak stvari ne može trajati vječno jer je finalni kolaps Unije točka u kojoj dolazimo do spirale kakvu smo već mogli vidjeti tijekom grčke agonije – dug-deflacija-recesija-još duga.

Društvo je prekasno reagiralo, njegova kolektivna inteligencija lišena je društvenog tijela, a sâmo društveno tijelo potpuno je podjarmljeno i u depresiji. Na kraju 2010., val prosvjeda i nereda zapljusnuo je škole i sveučilišta. Sada je taj val posvuda. No, čini se kako prosvjedi, demonstracije i neredi nisu u stanju potaknuti promjenu politike Unije.

Pokušajmo razumjeti zašto je tome tako te iznaći novu metodologiju djelovanja, kao i novu političku strategiju pokreta.

Pokret za reaktivaciju društvenog tijela

Prosvjedni pokret bujao je tijekom protekle godine. Od Londona do Rima, od Atene do New Yorka, a da i ne spominjemo sjevernoafričke prekarne radnike koji su bili dio nedavnog prevrata koji je (nabolje ili nagore) promijenio arapski svijet, ovaj si je pokret za metu uzeo financijsku moć, pokušavajući se suprotstaviti učincima financijskog napada na društvo. Problem je u tome što mirne demonstracije i prosvjedi nisu bili u stanju promijeniti agendu Europske centralne banke, jer su nacionalni parlamenti europskih zemalja taoci pravila iz Maastrichta, financijskih automatizama koji funkcioniraju kao materijalni ustav Unije. Mirni prosvjedi učinkoviti su u demokratskim okvirima, no demokracije nema kad tehno-financijski automatizmi zauzmu mjesto političkoga odlučivanja.

Nasilje mjestimice izbija. Četiri bijesne noći u engleskim predgrađima, kao i nasilne pobune u Rimu i Ateni, pokazale su kako društveni prosvjedi mogu postati agresivni. No, nasilje, također, nije sposobno promijeniti tijek stvari. Spaljivanje banke potpuno je beskorisno, budući da financijska moć nije u fizičkim zgradama, nego u apstraktnim vezama između brojeva, algoritama i informacija. Stoga, ukoliko tražimo oblike djelovanja pomoću kojih ćemo se uspješno suprotstaviti trenutnom obliku moći, moramo početi sa sviješću kako je kognitivni rad glavna produktivna snaga koja stvara tehno-lingvističke automatizme koji omogućuju financijske spekulacije. Slijedeći primjer Wikileaksa, moramo organizirati dugotrajniji proces rastavljanja i prerade tehno-lingvističkih automatona koji nas sve porobljuju.

Suočena s financijskim napadom, društvena subjektivnost doima se slabom i fragmentiranom. Trideset godina prekarizacije rada, kao i kompeticije, ugrozili su samo tkivo društvene solidarnosti i oslabile psihičku sposobnost dijeljenja vremena, dobara i daha. Virtualizacija društvene komunikacije razjela je suosjećanje među ljudskim tijelima.

Pitanje solidarnosti uvijek je bilo presudno u svakom procesu borbe, i društvene promjene. Autonomija se temelji na mogućnosti dijeljenja svakodnevnog života i prepoznavanja da je ono što je dobro za jednoga dobro i za drugoga, a ono što je loše, loše je, i za jednoga, i za drugoga. Teško je izgraditi solidarnost ako se rad pretvorio u disperziranost rekombinantnih čestica vremena, a proces subjektivacije sukladno tome postao fragmentaran, ne-empatičan i krhak. Solidarnost nema veze s altruističkim samoporicanjem. U materijalističkim terminima, solidarnost se ne tiče tebe; tiče se mene. Kao i ljubav, ne radi se o altruizmu, radi se o užitku dijeljenja tuđeg zraka i prostora. Ljubav je sposobnost da uživam u sebi zahvaljujući tvojoj prisutnosti, zahvaljujući tvojim očima. Naime, to je solidarnost. Budući da se solidarnost temelji na teritorijalnoj blizini društvenih tijela, ne možete izgraditi solidarnost između djelića vremena.

Mislim da engleske nerede, talijanske pobune i španjolsku acampadu ne bi smjeli promatrati kao konzekventne oblike revolucije, budući da nisu u stanju zaista udariti u središte moći. Valja ih shvatiti kao oblik psiho-afektivne re-aktivacije društvenog tijela. Moramo ih promatrati kao pokušaj aktivacije živog odnosa između društvenog tijela i općeg intelekta. Tek kad se opći intelekt uspije povezati s društvenim tijelom, bit ćemo u stanju započeti proces prave autonomizacije od stiska financijskog kapitalizma.

Pravo na insolventnost

Novi koncept izranja iz magle trenutne situacije: pravo na insolventnost. Nećemo vratiti dug.

Europske zemlje bile su primorane prihvatiti ucjenu dugom, ali ljudi odbacuju koncept vraćanja duga koji nisu preuzeli. Antropolog David Graeber, u svojoj knjizi Debt: the First 5000 Years (Melville House, 2011.), i filozof Maurizio Lazzarato, u La fabrique de l’homme endetté (Amsterdam, 2011.), započeli su zanimljivo razmatranje o kulturnim izvorima ideje duga, i psihičkim implikacijama osjećaja krivnje koji ideja duga nosi u sebi. Mladi anglo-talijanski mislilac Federico Campagna u svojem eseju Recurring Dreams – The Red Heart of Fascism u opsjednutosti dugom pronalazi analogiju između post-versajskih kongresnih godina i sadašnjice: ‘Prošloga puta, trebala su mu desetljeća da se rodi. Prvo je tu bio rat, a onda, kad je završio, tu je bio dug, i sve vezano uz njega. Bilo je to vrijeme industrijalizacije, vrijeme modernosti, i sve je stizalo omasovljeno. Masovno osiromašenje, masovna nezaposlenost, hiper-inflacija, hiper-populizam. Nacije su pucale pod teretom onoga što su marksisti nazivali ‘kontradikcijama’, dok su se kapitalisti držali za rubove svojih cilindara, očekujući da će im nebo pasti na glavu. A kad je palo, skočili su za njim, na desetke, sa svojih nebodera i uredskih četvrti. Zrak je postao električan, trgovi su se napunili, stabla su se pretvorila u barjake i palice. Bio je to period između rata, i u dubini društvenog tijela, nacizam je još uvijek bio skriven, u tekućem stanju, i razvijao se, tiho kao fetus. Ovoga puta, sve se događalo skoro na identičan način kao i prošloga puta, ali pomalo asinkrono, kao što biva sa snovima koji se ponavljaju. Balans moći u svijetu ponovno se premješta. Stari imperij melankolično tone, i nove sile nasrću u utrci prema vrhu. Kao i prije, njihovi atletski krici su snažni krici modernosti. Rast! Rast! Rast! Njihove vojske su moćne, njihovi zubi sjajni, njihove nade ubilačke i čiste. Stare sile gledaju ih u strahu, slušajući njihove nerazumljive jezike poput starih ljudi koji slušaju mladenačku glazbu.’

Teret duga opsjeda europsku imaginaciju budućnosti, a Unija, koja je nekoć bila obećanje boljitka i mira pretvara se u svojevrsnu ucjenu i prijetnju.

Kao odgovor, pokret je pokrenuo slogan: Nećemo vratiti dug. U ovom trenutku te riječi obmanjuju, jer ustvari već vraćamo dug: obrazovni sustav već je de-financiran i privatiziran, poslovi se ukidaju, i tako dalje. No, te riječi namijenjene su promjeni društvenog shvaćanja duga, stvaranju svijesti o njegovoj arbitrarnosti i moralnoj nelegitimnosti.

Pravo na insolventnost pojavljuje se kao nova ključna riječ i novi koncept napunjen filozofskim implikacijama. Koncept insolventnosti implicira ne samo odbijanje vraćanja financijskoga duga, već i, na suptilan način, odbijanje podvrgavanja živog potencijala društvenih snaga formalnoj dominaciji ekonomskoga kodeksa.

Povrat prava na insolventnost podrazumijeva radikalno propitivanje odnosa između kapitalističke forme (Gestalt) i konkretnih produktivnih potencijala društvenih snaga, posebice potencijala općega intelekta. Kapitalistička forma nije samo set ekonomskih pravila i funkcija; ona je također i internalizacija određenog seta ograničenja, psihičkog automatizma, pravila kojima se treba udovoljiti.

 

Pokušajte na trenutak zamisliti da je cijela financijska semiotizacija europskog života nestala. Pokušajte zamisliti da odjednom prestanemo organizirati dnevni život u uvjetima novca i duga. Ništa ne bi bilo drukčije po pitanju konkretnih korisnih potencijala društva, sadržaja našeg znanja, naših vještina i sposobnosti da proizvodimo. Trebali bismo zamisliti (i sukladno tome, organizirati) oslobođenje živog potencijala općeg intelekta od kapitalističkog Gestalta – kojemu je namjena, prije svega, psihički automatizam koji upravlja dnevnim životom.

Insolventnost znači nepriznavanje ekonomskog kodeksa kapitalizma kao transliteracije stvarnog života, kao semiotizacije društvenog potencijala i bogatstva. Konkretna upotrebljiva produktivna sposobnost društvenoga tijela prisiljena je prihvatiti oskudicu u zamjenu ni za što. Konkretna moć produktivnog rada podvrgnuta je neproduktivnom i štoviše destruktivnom zadatku refinanciranja propalog financijskog sustava. Kada bismo mogli paradoksalno ukinuti svaki trag financijske semiotizacije, ništa se ne bi promijenilo u društvenome aparatu, ništa u intelektualnoj sposobnosti da se zamisli i djeluje. Komunizam se ne treba dozivati iz utrobe budućnosti; on je već tu, u našem biću, u imanentnom životu općeg znanja.

No, trenutna situacija je paradoksalna – istovremeno uzbudljiva i očajna. Kapitalizam nikada nije bio toliko blizu konačnog kolapsa, no društvena solidarnost nikada nije bila toliko daleko od našega svakodnevnog iskustva. Moramo krenuti od ovoga paradoksa kako bismo izgradili post-politički i post-revolucionarni proces oslobođenja mogućega iz postojećega.

S engleskog preveo Martin Beroš, subversivefestival.com

tačno.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close