To je priča o snažnoj ženi, rođenoj u uglednoj porodici, koja je izabrala teži put i stvarala Bosnu i Hercegovinu. O ženi koja je život dala za revoluciju – za otpor fašizmu i osnaživanje žena u tadašnjem patrhijarhalnom sistemu.
Bi četrnaesti april 1907. godine, kada Ćamila skupi posljednje atome snage i kriknu: „Aaaah“. Graška znoja slila se niz njeno čelo, pravo u oko, upereno među raširene noge. Babica prereza pupčanu vrpcu i reče: „Ćamila, djevojčica je“.
Vahida je zaplakala prvi put. Babica je spusti u majčino naručje. Dok je kiša neumoljivo udarala u prozorsko okno, Ćamila je u ekstazi ponavljala: „Vahida, jedinstvena moja, neuporediva“.
Trideset šest godina kasnije, u aprilu, metak je prošao kroz Vahidino srce.
Beskompromisna partizanka
Banjalučanka, partizanka Vahida Maglajlić nije dočekala 37. rođendan. Poginula je 1943. godine u selu kod Bosanskog Novog dok je izvlačila ranjenike iznenadnog njemačkog napada. Komunistička partija Jugoslavije izgubila je svoju članicu, partizani su izgubili hrabru drugaricu, žene revolucionarku koja nije pristajala na potlačenost, a porodica energičnu, beskompromisnu kćerku i sestru.
„Orden narodnog heroja“, drugo najviše vojno odlikovanje u Jugoslaviji, dodijeljen je Vahidi Maglajlić 1951. godine za izuzetna herojska djela i hrabrost. Time je Vahida postala jedina muslimanka, narodna heroina Titove države. Jedna od devet žena narodnih heroina iz Bosne i Hercegovine.
Bila je jedna od prvih žena koje su učestvovale u akcijama radničkog pokreta i imenovana je za predsjednicu „Ženskog pokreta“. Komunističkoj partiji Jugoslavije pridružila se u maju 1941. godine. Dok je prikupljala hranu, lijekove, odjeću i oružje za borce, prekrivena zarom obilazila je grad i širila ideju – energično, beskompromisno, spretno, snalažljivo, kakva je i sama bila.
Ostalo je uplamćeno kako je vunom prekrivala municiju koju je slala partizanima, kako je organizirala žene da pletu i sakupljaju odjeću, i kako je i sama neumorno noću parala bosanske ćilime i od njih plela džempere, šalove i čarape partizanima. Njen rođak, Teufik Maglajlić, ispričao je da je umotavala sanitetski materijal kao novorođenče i nosila ga do svoje kuće i do partizanskih bolnica.
Svojom ličnošću i ugledom, utjecala je na banjalučke muslimane da pristupe partizanima i uskoro je postala ključna ličnost pokreta otopra. Kuća njenog oca, kadije, postala je centralno mjesto za skrivanje revolucionara. Zapažena, uhapšena je u oktobru, odvedena u zatvor „Crna kuća“, gdje je mučena dva mjeseca. Ostala je najsigurnija partizanska veza u Banjaluci i nije odala imena saradnika Narodnooslobodilačkog pokreta. U zatvoru je uspjela došapnuti partizanu Saši: „Ako, Saša, prije izadješ, reci svima da se ne boje, jer neću nikog otkriti. Neka i dalje slobodno rade“.
Njena šutnja rezultirala je odlukom da bude poslana na Prijeki sud u Zagreb, kada s Danicom Marić skače kroz prozor i bježi. Drugovi partizani prebacuju je na oslobođenu teritoriju na planini Čemernici gdje obje stupaju u partizanski odred. Vahida nastavlja gdje je stala – ali sada širi svoj utjecaj na žene. Drži konferencije i zborove, osnažuje žene Kozare, Grmeča i Cazinske krajine i radi na osnivanju Antifašističkog fronta žena u Podgrmeču.
Na Prvoj konferenciji Antifašističkog fronta žena Jugoslavije, 1942. godine upoznala je Tita i izabrana je u članstvo Centralnog odbora. Djelovala je u Canzinskoj krajini kada je 1943. godine započela Četvrta neprijateljska ofanziva, a Vahida biva upućena u Bosanski Novi gdje je zadesio iznenadni njemački napad. Njen lik ostao je upamćen u kratkoj bundi od pliša i smeđim pantalonama s pištoljem i po kultnim izjavama:
„Ti misliš, kadinice, da si samo ti živa“, rekla je na majčinu kritiku kada je pokupila sve brašno iz kuće. „Šta ćeš, moja Ramiza, smrt je jedna“, rekla je s osmijehom u šumama i gorama, kada se na čuđenje saborkinje spremala da krene u borbu. A onda kada je književnik Sekender Kulenović pitao kako je uspjela dovesti Cazinke na konferenciju, rekla je: „Meni izgleda da je bilo lako, a njih pitaj kako su one uspjele. Možda je bilo i suza“.
Inspiracija ženama
Vahida Maglajlić svoju borbu počela je mnogo prije Drugog svjetskog rata. Rođena u uglednoj porodici, kćerka kadije, predsjednika šerijatskog suda, pobunila se protiv ženske potlačenosti. Po završetku Ženske stručne škole u Banjaluci njen otac Muhamed nije dozvolio da nastavi školovanje u Zagrebu, što je izazvalo veliki revolt. Prva je skinula zar i odrezala kosu u znak protesta ponižavanja ženama i propagirala je pismenost kao alat emancipacije muslimanki.
Iako nije nastavila školovanje u porodici, imala je saveznike. Njena majka Ćamila bila je polusestra Ševale Zildžić – Iblizović, predvodnice u osiguranju visokog obrazovanja ženama, i podržavala je Vahidu u njenim aktivnostima. Brat Ekrem, zagrebački student i član Narodnooslobodilačkog pokreta u Zagrebu, Vahidu je privukao radničkom pokretu, a cijela porodica učestovala je u borbi protiv fašizma. Otac je osudio ustaške progone i poslan je u logor „Stara Gradiška“, gdje je ubijen i njen brat Dževad. Njena braća Munib i Nedžib poginuli su u partizanskim borbama, a u borbi protiv fašizma učestvovali su i braća Osman i Alija. Njen brat Šefket bio je narodni heroj, a njena sestra Muniba bila je udata za Fadila Šehića, također narodnog heroja.
Vahida se nikada nije udala, a oni koji su je poznavali kažu da, iako je voljela Hidajeta i imala naočite prosce, to nije bilo moguće jer se „udala za revoluciju“. O Vahidi su za života govorili i brat Ekrem i njegova supruga, koji su živjeli u Zagebu:
„Kada sam poslije dužeg boravka u Zagrebu došao u roditeljsku kuću, osjetio sam revoluciju u načinu života. Čim sam ušao, primijetio sam sto s onoliko tanjira koliko je ukućana. Bio sam iznenađen i upitao ko je nagovorio oca da se iz kuće izbaci sofra. Bila je to Vahida. Vršila je također pritisak na oca sve dotle dok se nije pomirio da ona izlazi bez zara. Bila je nemilosrdna prema patrijarhalnim navikama“, rekao je Ekrem, a njegova je supruga ispričala da je Vahida prodala biser i naušnice i kupila im sve što im je bilo potrebno kada je vidjela kako žive „bijedno, studentskim životom“. Od tada im je svakog mjeseca slala paket, a rekla je i kako bi njoj nešto lijepo sašila.
Vahidin brat Nezim ispričao je da nakon što je Vahida skratila kosu, to uradile i mlađe seste i tetke, koje su kasnije išle na „Gajretove“ zabave gdje nisu „zaostajale u plesu i pjesmi“. A brat Osman pamtio ju je kao „šeficu“ u velikoj kući Maglajlića, „uvijek u pokretu, nikad besposlenu i umornu“. Osmanu je Vahida u zatvor donosila časopis „Mirjam“ u kome je precrtavanjem riječi i dodavanjem slova donosila informacije iz grada.
Cijela porodica hrabro i junački dala je život za slobodu, ali je Vahidin lik i danas inspiracija ženama u borbi za svoja prava. Njena hrabrost inspirirala je Palestinca El-Helou Mohameda da napravi brošuru s njenim likom koja služi kao primjer ženama Palestinskog oslobodilačkog pokreta.
U centru Banjaluke, u parku nalazi se Vahidina i Šefketova bista, a u Sarajevu Ulica Žikice Jovanovića Španca preimenovana je u Ulicu Vahide Maglajlić. TV-Sarajevo snimilo je dokumentarni film „Magloviti putevi sudbine“, a Sarajevski je otvoreni centar Centralnoj banci BiH predložio da se njeno lice nađe na novčanicama. Za vrijeme Jugoslavije štampane su razglednice s njenim likom, a pjesma Duška Trifunovića koja počinje ovako: „Mogla si biti kaduna mlada / koju gospodin prosi / bez muških briga i bez jada / što tvoje vrijeme nosi“, opjevala je zašto priču o Vahidi trebamo pamtiti.
Ostaje da se pitamo: zašto dvije škole nazvane po Vahidi Maglajlić više ne nose njeno ime? Zašto je nekadašnja ulica do zapuštenog Partizanskog spomen-groblja u Podbrđu preimenovana 1992. godine? Zašto je njena rodna kuća srušena, a Maglajlića sokak preimenovan?
Odgovore možemo, ali i ne moramo saznati. Na nama je da se trudimo sačuvati lik Vahide Maglajlić od zaborava, da budemo inspirirani njenom snagom i idealima, da ne posustanemo u našim borbama. Kada poželimo da joj, jedinstvenoj i neponovljivoj, odamo počast, možemo je posjetiti na Partizanskom spomen-groblju u Banjaluci.
***
Tog dana, kada je metak prošao kroz Vahidino srce, 1. aprila 1943. godine, nebo je zaustavilo borbu da joj oda počast. U čast njoj, Vahidi, jedinstvenoj i neponovljivoj, okončalo je Četvrtu ofanzivu. Drugovi partizani, Ahmet Šehović Šeho i Josip Mažar Šoša, pronašli su je blizu kuće Jošana Gaka. Izgledala je kao da spava.
Priča se da od tada žene kojima je u potrebna snaga, odlaze u planine. Tamo pronalaze Vahidu koja je ostala da živi u planinama kako bi nastavila inspirirati žene i pomagati im u njihovim borbama.
Zato ako ti ponekad zatreba snaga – sjeti se Vahide i pođi u planine. Možda će izgledati kao da spava, ali ako budeš dovoljno glasno izgovarala njeno ime, sigurno ćeš je probuditi i u sebi pronaći Vahidinu snagu.
***
tacno.net
