-TopSLIDEKultura

Heribert Prantl: Sveti buntovnik

Franjini su korijeni u teologiji oslobođenja. Njegovi su predšasnici prezirali teologe oslobođenja i nisu ih čak ni štitili od njihovih progonitelja

Jedva je moguće predstaviti si različitije karaktere nego što su ova dvojica papa: jedan učeni, produhovljeni i plašljivi crkveni otac, drugi energično živahni, karizmatični i reformatorski čovjek. Franjo je sada točno toliko dugo u svojoj službi koliko je bio njegov prethodnik Benedikt; sada je mlađi dvije godine nego što je bio Benedikt kada je dao ostavku.

Ima u Bibliji jedna scena koja ilustrira ovu različitost. Ona odgovara papi Franji savršeno; s Benediktom nju se nikada i nipošto ne bi moglo dovesti u vezu. Riječ je o „čišćenju hrama”. Ona ne znači kao da je Isus tamo čistio pod; ona glasi tako jer je on iz hrama izbacio lakomost i pohlepu: Isus u svetom gnjevu stoji usred vike mjenjača novca u hramu, u ruci ima bič i prevrće stolove. Hram je, tuži se on, postao spilja razbojnička.

Mnogim kardinalima i biskupima tako revolucionaran čini se i Franjo. „Spilja razbojnička” – tako bi mogao glasiti njegov naziv za vatikansko Državno tajništvo, koje je on zbog sumnjivih financijskih poslova lišio moći. Mogao bi tako glasiti i njegov naziv za globalni kapitalizam koji on oštro kritizira. Gnjev je smrtni grijeh, kažu teolozi. Ali da gnjev može biti i svet, pokazuje primjer Isusa u hramu – ako taj gnjev nastaje iz žalosti zbog nepravde. Franjini su korijeni u teologiji oslobođenja. Njegovi su predšasnici prezirali teologe oslobođenja i nisu ih čak ni štitili od njihovih progonitelja.

Franjo je kao crkveni i državni poglavar intelektualni networker. U jednome govoru otvoreno je protumačio kako radi i kako piše svoje enciklike – u interdisciplinarnom timu: „Kada sam počeo, pozvao sam grupu znanstvenika i kazao: ‘Navedite mi sve stvari koje su nedvosmisleno dokazane, nikakve hipoteze, dakle realnosti. A onda sam sazvao grupu teologa i filozofa zajedno’”. On, „Nepogrešivi”, ono što kaže crpi ne iz rezervoara vječne i apsolutne istine nego iz svojih brojnih susreta – kao nedavno s ljudima iz najrazličitijih indigenih kultura. U njegove sposobnosti spada i to da sudove prepoznaje kao predrasude i da korigira stajališta.

Već kod nastupanja na svoju službu nije htio obući raskošnu odjeću. „Vrijeme karnevala je prošlo.”

Franjo je prvi novovjeki papa koji ne dolazi iz Europe. To je promijenilo perspektivu svjetske Crkve (Weltkirche) i pogled Crkve na svijet. Franjo se oprostio od kolonijalne Crkve. On je utjelovljenje činjenice da spas ne dolazi samo iz Europe, da Crkva živi i od mišljenja drugih kontinenata. On zna tko snosi troškove za svjetsku ekonomiju koja gradi na iscrpljivanju resursa Trećega i Četvrtoga svijeta.

Argentincu Franji poznate su žrtve sustava, poznate su mu iz vlastite domovine; i vidio je lijesove žrtava na Lampedusi. On poznaje sindikate poljoprivrednika koji se desetljećima bore za zemljišnu reformu, zna što će se dogoditi ako konačno uspiju: veleposjednici će uništiti ono što su seljaci zasadili. Siromasi će stajati bespomoćni pred buldožerima bogataša. Franjo ih svojom solidarnošću podržava u njihovu otporu.

On poznaje religiju kapitalizma i zna kako ona pred sobom tare sve bilo buldožerima bilo hedge fondovima. On napada privredu bezobzirnosti koja sustavno ništi prirodu i jednostrano dijeli proizvode. Svojom kritikom on je također vjerodostojan jer je papinsku službu očistio od simbola moći. Stil njegova života je skroman, jede u kantini, vozi mali auto. Odbacio je crvene cipele. Već kod nastupanja na svoju službu nije htio obući raskošnu odjeću. „Vrijeme karnevala je prošlo.”

U čemu je radikalna blagost govora na gori? Blagost treba gnjeva kako se ne bi pretvorila u bezazlenost. Srdžba zahtijeva blagost kako ne bi postala zla. I srdžbu i blagost može se naći u Franjinim enciklikama. On je dijalektičar. Kada je riječ o solidarnoj ekonomiji i ekologiji, on je zadivljujuće radikalan. Kod unutarcrkvenih reformi nedostaje mu zanosa.

Ako je u biti Crkve da se stalno reformira, kako glasi jedna stara izreka, onda je ona vrlo dugo zaboravila to bitno. Njoj je rijetko kada trebala reforma kao na koncu Benediktova pontifikata. Samo svojim odstupanjem sa službe on je pokidao lance tradicije. Već u njegovo vrijeme Crkva nije više bila ona koja trijumfira, nego ona koja pita. Na vrata Vatikana kucala su pitanja, ali ulaza nije bilo: Celibat. Uloga žene u Crkvi. Seksualni moral.

Franjo na pitanja nije odgovorio riječima moći jer je toliko pametan da zna da su riječi moći često samo znak stvarne nemoći i jer brod Crkve sliči oceanskom kruzeru kojim se ne može kormilariti kao barkom. Ali on je pitanja uzeo na znanje, ozbiljno uzeo i razumio i dopušta da se o njima intenzivno raspravlja. On je ukazao na putove, oprezno – kada, na primjer, u intervjuu kaže da homoseksualci imaju pravo sklopiti partnerstvo; kada podsjeća na to da je bit njegove Crkve jedinstvo u raznolikosti i kada doduše ne određuje dekretom, ali daje naznake da oženjeni muškarci mogu biti svećenici. On je sazvao konferenciju svjetskih biskupa o seksualnim zloupotrebama. Postavio je međukonfesionalne smjernice. U medijima je prisutan kao ni jedan drugi papa prije njega. Stvorio je sebi prijatelje – i protivnike, prije svega u Vatikanu. Franjina, to jest franjevačka era je zadivljujuća.


Heribert Prantl (*1953), njemački autor, novinar i pravnik; dugogodišnji član uredništva dnevnika Süddeutsche Zeitung, sada njegov stalni suradnik i kolumnist. Gornji prilog objavljen je u izdanju tog dnevnika od 16./17. siječnja 2021, br. 12, str. 5.

 S njemačkog za Polis preveo Jozo Džambo.
Naslovna: Izvor: John Minchillo/Associated Press

polis.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close