Kultura

Džihad ljubavi

Moram reći da me je, kao pjesnika, veoma dirnula ta pjesma, naročito stoga što znam kakvim je povodom nastala. I mada se rijetko upuštam u vraški teško prevođenje lirike, ovog sam puta to ipak učinio. Kao izraz ogromnog poštovanja prema Mohamedu El Baširiju, njegovom nepojmljivom bolu i hrabrim, časnim stavovima. Oni ovaj svijet, mračan i jadan kakav već jeste, nedvojbeno čine boljim.

Autor  – Tačno.net

U Holandiji je “vruće”. Približavaju se izbori. I baš kad sam htio da se natjeram da napišem nešto o njima, desilo se nešto drugo, nepredviđeno, o čemu naprosto moram pisati.

Zašto, “da se natjeram”? Pa zato što u odnosu na prethodne, one prije četiri godine – ništa novo pod “kapom holandskom”. “Umjerena” desnica, (neo)liberali premijera Marka Ruttea (VVD) i demohrišćani (CDA) strepe od šoviniste Wildersa, a ljevica: socijalisti, “zeleni” i D66, nikako da se dogovore, nastupe zajednički i konačno postanu ozbiljni kandidati za preuzimanje vlasti.

Zašto još, “da se natjeram”? Zato što se i ove godine malo priča o pravim stvarima, sadržaju, planovima i programima… Nego se prepričavaju gafovi, štosevi, hvataju tuđe greške… Sve se vrti oko imidža, debata i polemika, ispitivanja javnog mnijenja. Svi, ili skoro svi, nosioci lista plašljivo osluškuju famozni vox populi, i priču svako malo prilagođavaju “običnom” glasaču. A da se ovaj, kao i u mnogim drugim zemljama, više povodi “trbuhom”, nego glavom i pameću, najbolji dokaz je “program” još uvijek najpopularnije stranke, Partije za slobodu (čiju?!) Geerta Wildersa. On je stao na doslovce jednu jedinu, i to krupnim fontom ispisanu,  stranicu. Četiri godine vladanja – na formatu A 4!

Ali, zato je njen vođa, Prvi i Jedini, poput velikog uzora Donalda Fucking Trumpa, šampion – u slanju tvitera. Upravo zato, sasvim siguran u skorašnju pobjedu, do sada praktično nije ni učestvovao u predizbornoj kampanji…

Ma, pusti, samo se nasekiram… Haj’mo, stoga, nešto sasvim drugačije. Lijepo, i dirljivo. Veliko u praštanju.

Na televiziji sam, naime, gledao emisiju o jednom izuzetnom čovjeku.

Marokanski Belgijanac Mohamed El Baširi (Bachiri) je 22. marta 2016. u terorističkom napadu u Briselu izgubio suprugu, majku troje djece, Lubnu Lafkiri (Loubna Lafquiri). I tako ostao sam sa trojicom sinova. No, i to je ono što je ogromno, taj tragični događaj ga nije, kao tolike druge žrtve nasilja i terorizma, ispunio mržnjom. Naprotiv. Njegov dirljivi poziv na međureligijsko razumijevanje i toleranciju prošlog je decembra u Belgiji i Holandiji putem tv-ekrana gledalo nekoliko miliona ljudi. El Baširi je tu pozvao muslimane na novo, sasvim drugačije čitanje Kur’ana od onog koje propagiraju luđaci ISIL-a, ogrezli u krvi i zločinu. Na, naime, een jihad van liefde, džihad ljubavi. Jer je to, po njemu, jedini pravi odgovor na “autostradu pakla” koju nude sve glasniji zagovornici “neizbježnog”sukoba civilizacija. Oni što, poput naših politikanata devedesetih, tvrde kako “mi više nikada ne možemo živjeti zajedno”.

(Pa dobro, mislim se ja, vječiti naivčina: neka ti koji tako misle odlete na Mjesec. Uskoro će, kažu, za tako nešto biti uvedeni komercijalni letovi. A nas, poput sjajnog El Baširija, “nesretne u razlikama”, neka lijepo ostave ovdje, “da se patimo” na lijepom Plavom planetu…)

Gorku  šalu na stranu. Evo šta veli Baširi: “Ne tražite od mene da mrzim. Radije ću umrijeti!” Da ne znamo šta mu se desilo, ova njegova rečenica mogla bi nam se učiniti patetičnom. Ovako, kako se ono kaže: ne d’o ga bog razumjeti …

Njegovu priču nedavno je na papir stavio i do kraja uobličio David Van Reybrouck , autor bestselera “Kongo”. Knjiga “Džihad ljubavi”, bazirana na tragičnoj subini El Baširijeve porodice, ovih se dana, tako, pojavila u knjižarama. U njoj Mohamed priča o odrastanju u (po zlu) čuvenoj briselskoj četvrti briselskoj Molenbek (Molenbeek), velikoj ljubavi prema tragično nastradaloj supruzi i životu nakon njene smrti. Na kraju navodi jednu pjesmu i poziva muslimane koji žive na Zapadu na humanističko tumačenje i prakticiranje islama.

Moram reći da me je, kao pjesnika, veoma dirnula ta pjesma, naročito stoga što znam kakvim je povodom nastala. I mada se rijetko upuštam u vraški teško prevođenje lirike, ovog sam puta to ipak učinio. Kao izraz ogromnog poštovanja prema Mohamedu El Baširiju, njegovom nepojmljivom bolu i hrabrim, časnim stavovima. Oni ovaj svijet, mračan i jadan kakav već jeste, nedvojbeno čine boljim. Nadam se da sam u tome barem donekle uspio:

Allahu ekber. Tiho šaptanje srca. Jedva čujno, a toliko jače od svih bojnih pokliča.

Allahu ekber za moju ljubav, za moju novu zemlju u ravnici i za Kraljevinu Maroko.

Allahu ekber ljepoti i umjetnosti. Raboti koja budi tako jake emocije, da je u stanju raskraviti čak i najtvrđe srce.

Allahu ekber raznolikosti kultura, vjera i ljudi s kojima razgovaraš. Tako se učiš prihvatiti da svako ima svoju istinu i vrijednost.

Allahu ekber za tebe koji odbijaš nasilje i boriš se za mir i prijateljstvo među narodima.

Allahu ekber kad ti uz osmjeh pružim ruku, ma koje vjere bio.

Allahu ekber onome ko razumije da je Bog ljubav i da čovjekova sreća izvire samo iz snage kojom napaja ljubav za bližnjega.

Allahu ekber kao misao i molitva za tebe, Lubna, ljubavi moja. I za sve druge žrtve koje će zauvijek ostati da žive u našim srcima i našem sjećanju.

Dalje se šuti.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close