Često citirane su i njegove riječi iz romana “Mladić”, kao brutalno “uputstvo za ljubav” prema drugima.
“Voljeti ljude takvi kakvi su, to je nemoguće. A ipak se mora. I zato, kad im činiš dobro, stegni srce, zapuši nos i zatvori oči (ovo posljednje je neophodno). Podnosi zlo od njih, ne ljuti se na njih ako možeš, „sjeti se da si i ti čovjek“.
09.02.1881. – Umro je Fjodor Mihailovič Dostojevski, ruski književnik, romanopisac, novelist i publicist
” Moć je data samo onima koji se usude da se sagnu i podignu je. Samo jedna stvar je bitna, samo jedna – biti u stanju da se usudiš”
“Voljeti znači moći drugog čovjeka vidjeti onakvim kakvim ga je Bog stvorio”.
“Nekoga je bolje imati među neprijateljima nego među prijateljima. Ništa na svijetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja”.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821-1881) ruski je književnik ukrajinskog porijekla, romanopisac, novelist i publicist, jedan od najznačajnijih književnika u povijesti. Fjodor Dostojevski bio je sin školovanog liječnika Mihaila rođenog u Ukrajini, inače pripadnika nižega plemstva, za kojeg se prema nekim istraživanjima tek pretpostavlja da su ga ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnoga postupanja i ponižavanja. U svakom slučaju Fjodor je bio vrlo blizak svome ocu što se posebno iščitava u njihovim pismima, a nakon njegove smrti snažno se uzrujao i doživio prvi napad epilepsije. Fjodorova majka Ruskinja Marija Fedorovna bila je temperamentna žena veselog karaktera, voljela je poeziju, ali je nažalost preminula od sušice 1837. godine.
Dostojevski pohađa i završava vojno-inženjerski studij u Sankt Peterburgu, no rano odlučuje da će se posvetiti spisateljskomu pozivu. Prevodi Balzacovu “Eugeniju Grandet” i pod utjecajem Gogolja piše svoje prvo djelo, dulju pripovijest “Bijedni ljudi” (1846.), epistolarnoga oblika, koja je oduševila najznačajnijega ruskoga kritika Visariona Bjelinskog i lansirala Dostojevskoga u sferu ruskih književnih krugova. U to se doba Dostojevski približava i ulazi u kružok utopijskih socijalista koje je predvodio Butaševič-Petraševski, čija se “revolucionarna” djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti Rusije, reformi društvenoga sustava, demokratizaciji i oslobođenju od kmetstva. Na književnom planu, slijedilo je prvo doista snažno ostvarenje, kratki roman “Dvojnik” (1846.) u kojem je prikazan rasap ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u shizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju zbilja i mentalne projekcije.
Prijelom u životu Dostojevskoga dolazi 1849., nakon zabrane kluba “petraševaca”, uhićenja te sadističke farse što ju je izvela carska policija: autor i njegovi drugovi u zoru su izvedeni na inscenirano strijeljanje, i dok su očekivali egzekuciju pred strjeljačkim strojem, došla je “carska pomilovnica” kojom su, tobože, pomilovani i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo. U stvari, caristički autoriteti nisu ni mislili strijeljati zbunjene petraševce, nego se radilo jedino o iživljavanju nad nemoćnim ljudima. Na robiji Dostojevski proživljava ideološku preobrazbu (o kojoj postoje različita mišljenja). Iz suprotstavljenih je stavova dosta vidljivo da je Dostojevski i prije robije naginjao kršćanskom misticizmu. Novo u svjetonazoru Dostojevskoga nakon sibirske katorge jest glorifikacija carizma, ruskoga pravoslavlja i nacionalizma, te općenito protuzapadnih stavova u kojima se Dostojevski približio slavjanofilima, no nikad potpuno. Pisac je četiri godine robijao, a nakon toga morao je četiri godine služiti kao običan vojnik u surovim uvjetima zabačenih krajeva azijske Rusije.
Nakon povratka u Sankt Peterburg Dostojevski objavljuje “Zapise iz mrtvoga doma” (1860.-1862.), fikcionalizirani opis vlastita robovanja. Ta knjiga ostvaruje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju. No, nesređene obiteljske prilike (prvi brak s histeričnom udovicom koja je bolovala i umrla od tuberkuloze), kao i osobna ljudska drama (pojačavanje simptoma epilepsije, kockarska strast koja ubrzo prelazi u opsesiju, smrt brata Mihajla s kojim je zajednički uređivao novine, kojemu je nakon toga morao uzdržavati brojnu obitelj), dovode Dostojevskoga u tešku situaciju koja je djelomično usporila njegovo stvaralaštvo – primjer je roman “Poniženi i uvrijeđeni” (1861.) koji zaostaje za većinom njegovih prijašnjih, a kamoli budućih djela.
Da bi pobjegao pred vjerovnicima, autor odlazi na putovanje u Europu (1862.); boravi u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Engleskoj. Tijekom 1860-ih u još je nekoliko navrata posjetio Europu, ovaj puta s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koja mu je donijela obiteljski mir i sreću, postala majkom njegove djece (u Rusiji još žive direktni potomci Dostojevskoga) te ga odvikla od kockarske ovisnosti.
Godine 1864. Dostojevski objelodanjuje briljantne “Zapise iz podzemlja” – jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana.. Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije no što je postala popularna u angloameričkom romanu 20. stoljeća (primjer je dulja pripovijest “Krotka”), sažeo je radnju u svega nekoliko dana (“Idiot”) ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti naratora (“Krotka”), te stvorio istinski “polifoni roman” (kako ga je nazvao istaknuti ruski teoretik Mihail Bahtin) u kojemu mnogoglasje ideološke i vjerskofilozofske borbe koja razdire protagoniste nalazi izraz kako u interioriziranim svijestima, tako u dramski nabijenim dijalozima.
U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela: “Zločin i kazna” (1866.), “Idiot” (1868.), “Bjesovi”/”Demoni”/”Zli dusi” (1872.), “Mladić”/”Žutokljunac” (1875.), “Braća Karamazovi” (1881.).
Dostojevski je umro 1881., iznenada, nakon krvarenja uzrokovanoga epileptičnim napadajem. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Kanio je napisati ostatak “Braće Karamazova” (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni pogreb u kojem je, po procjenama policije, sudjelovalo i 100.000 ljudi, mahom studentske omladine, a sam se pogreb pretvorio u demonstracije protiv carizma.
Sva su narativna djela Dostojevskoga prevedena na hrvatski u više navrata, te je izašlo nekoliko izdanja njegovih izabranih djela. Od publicističkih radova, koji čine manje vrijedan dio njegova opusa, preveden je samo dio. (Izvor: Wikipedija)
