Filip Mursel Begović : Kako Bakirovi protukandidati rađaju bošnjačkog lidera

Bakir Izetbegović ispada kao nezaustavljiva mitizirana ličnost iz narodnih predaja, hiperbolizirani junak fantastičnih moći kojega treba uništiti pod svaku cijenu. Ujedno, nastupi Izetbegovićevih suparnika krajnje se iritantno svode uglavnom na pokušaj dikreditacije tog junaka iz epskog spjeva o Općim izborima u BiH 2014. godine. Možemo zaključiti sljedeće: ako Bošnjaci do sada nisu znali da imaju lidera, zadnjih smo mjesec dana mogli gledati i slušati o rađanju i otkrivanju jednog. Bošnjački narod im na tome treba zahvaliti!

Autor: Filip Mursel Begović
Behar.hr

Kut iz kojeg se promatra
kampanja za Predsjedništvo BiH

“Nikada nisam imao problem sa svojim drugom Bakirom Hadžiomerovićem, ali njega je SDP podmetnuo biračima ljevice da pomogne Bakiru Izetbegoviću da se ostvari već dogovorena koalicija Bakira I. i SDP-a. Glas za Bakira H., ustvari je glas za Bakira I. i SDP”, izračunao je nekako u retoričkoj križaljci Emir Suljagić u jednom od svojih predizbornih nastupa.

Nastavimo li dalje putevima “revolucionarne” misli Emira Suljagića, dolazimo do zaključka da je ona, od početka kampanje za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, postala paradigma argumentacije Izetbegovićevih protukandidata.

Tako izgleda iz pozicije autora ovog teksta, koji dolazi iz Zagreba, te je izvanjski promatrač kampanje za Predsjedništvo BiH. Kao stranac, koliko god mi to zbog ljubavi i zabrinutosti koju osjećam za zemlju svojih predaka i njenu budućnost zvuči uvredljivim, glasati ne mogu.

Štoviše, osjećam čuđenje jer mi se Bosna otkriva kao politički “tamni vilajet”, uprkos svemu lijepom. Prije svega taj se dojam stječe kroz političku kampanju koja nalikuje na kakvu srednjovjekovnu borbu za vlast – ko je jači, žešći, bezobzirniji – tome će pripasti i vlast. Upravo zato se ne biraju načini, bitno je samo da se postigne vlast kao jedini cilj. Stoga, nije bitno imati vlastitu političku viziju već napadati i osporavati, uključujući i dodvoravanja glasačima, čak i apeliranje na njihove duboke emocije (prvi Bajram bez rahmetli babe, čestitanja Bajrama osoba koji su do sada nastupali iz radikalno ateističke pozicije). Kao u kakvoj izokrenutoj bajci, kampanja se realizira kao starostavni sukob Dobra i Zla.

Pretedendnti za “prijestol” eksponiraju se kao zastupnici Dobra i jedino što pokazuju jeste “Zlo” Bakira Izetbegovića, sve do njegova rođenja, a sve to bez vlastite političke vizije i ideja, čiji nedostatak tako prikrivaju

Bakir Izetbegović se u takvoj konstelaciji odnosa otkriva kao čovjek s realnim političkim iskustvom i vizijom te jedini, u oku objektivnog promatrača, ne upada u ovu stupicu. Svoju kampanju vodi tako što promovira svoju političku ideju (što potvrđuju sve njegove relevantne izjave), bez agresivnosti, konkretno i činjenično, svjesno se ne obazirući previše u sukobe s protukandidatima jer nije mu cilj njih osporiti već izložiti vlastiti politički stav. Modernost i drugačijost njegove pojave otkriva se kao nešto što je Bošnjacima itekako potreban politički profil. Ipak, kao takav, kriv je svima, čak i Emiru Kusturici. Svi na jednog, Bakir za sve, parabola je o zmaju i huliganima

Dakle, “Bakir I. je uvukao BiH u sukobe koji nisu svojstveni nama u ovoj prekrasnoj zemlji Bosni. Bakir I. uništava državu i Bošnjake – uvukao ih je u sukobe novog svjetskog poretka. Bakir I. se vezao za Erdogana. Bakiru I. je važniji interes AKP-a i Erdogana od BiH. Bakir I. nije došao u debate. Bakir I. nije dijelio sudbinu svog naroda. Bakir I. nije izgubio oca kao ja. Bakir I. nije preživio Mladića kao ja. Bakir I. nije bio u zbjegu kao ja. Bakir I. nije uradio ništa, osim za interes Turaka. Za razliku od Bakira I. ja sam dijelio sudbinu svoga naroda, u rodbini su mi šehidi, imami, beš vakat muslimani, radnici, i sam teško zaradih za kruh na stolu”, višestruko se preporučuje, direktno apelirajući na naše najdublje emocije, Suljagić, zagovarajući kako zna i umije svoju novu „političku vjeronauku“, a jedino što je još zaboravio jeste zamjeriti Izetbegoviću činjenicu da je uopće rođen!

Bakir I., Bakir I., Bakir I., po sto puta Bakir I., koliko god to bezumno zvučalo, udarno je ime političkog programa svih devet Izetbegovićevih protukandidata.

Tko je ustvari protukandidat Bakira Izetbegovića?

Emir Suljagić zatim “otkriva” postojanje tobožnjih “instrukcija” da dio aktivista SDA, aktivista Bakira I., iz Prijedora glasa za Željku Cvijanović i podrži Milorada Dodika. Bakir I., stoga, kako nas iz petnih žila hoće uvjeriti Suljagić, tobože negira genocid nad Bošnjacima jer, eto, nagovara svoje aktiviste u Prijedoru da glasaju za Dodikovu Majku Hrabrost.

“To je veleizdaja”, pokušava Izetbegovića dodatno, dokraja optužiti Suljagić, što je optužba nakon koje je ovu besmislenu, nadrealnu fantazmogoriju jednako suludo demantirati kao što ju je suludo izgovarati. Na koncu, zaključuje ovaj egom predozirani trudbenik i novopečeni geostrateški analitičar, Bakir I. i Dodik su jedno te isto. No, Bakir I. je Emiru, kako je sam ustvrdio, jedini protukandidat.

Međutim, imamo jedan veliki problem: naime, jučer je isto ustvrdio Bakir Hadžiomerović, prekjučer Mustafa Cerić, zatim Fahrudin Radončić, Sefer Halilović… svima njima Bakir I. jedini je protukandidat.

Pitamo se onda, slijedom zdravorazumskog promišljanja, tko je ustvari protukandidat Bakira Izetbegovića? Ima li ga uopće ili je riječ tek o grupi reakcionarnih utvara bez stvarnih vlastitih ideja i jasnih političkih vizija, a samo s jednim jedinim ciljem – na bilo koji način osporiti Bakira I.?

O suludim optužbama jednostavno
ne želimo raspravljati

Jedino oko čega su devet suparnika Bakira Izetbegovića uspjeli pokazati jedinstvo jeste to da su priznali da je sin Alije i Halide Izetbegović svima njima zajedno najjači protukandidat. Time su se samooznačili kao bezlična masa opsjednutnih kritizera, a ne ravnopravnih političkih subjekata vrijednih pažnje. Također, svima zajedno kolektivno se ukazuje Turska i Tajip Erdogan kao sila koja se “miješa” u izbore i daje neku takorekuć „nadljudsku“ snagu Bakiru Izetbegoviću da, eto, umjesto da na TV predsjedničkoj debati sluša kako mu vrijeđaju babu, majku i ženu i tko zna što još… uprkos svemu tome, a bez suvišne želje i egocentrične potrebe da dematira sve sulude optužbe na svoj račun, istu večer jeste tamo gdje i zapravo treba biti u tom trenutku – s narodom na punom trgu u Jelahu kod Tešnja.

Za takvo nešto uistinu je potrebna ogromna snaga i energija. Dodatni podsticaj očito daje uvjerenje da se politički djeluje u uvjetima kojima je snaga argumenta nasilno udaljena iz sfere javne riječi.

Ali, to za Bakira Izetbegovića očito ne predstavlja posebnu poteškoću, jer s onima koji osim kleveta i laži nisu posjedovali baš ništa drugo imao je prilike sukobljavati se bezmalo cijeli život, podjednako 1983., kao i 1993., pa i sada 2014.

Život nas je do sada, nadamo se, naučio da prezremo odsustvo argumentacije, do mjere da o suludim optužbama jednostavno ne želimo raspravljati, a kamoli ulaziti u kakvu polemiku s njihovim morbidnim konstruktorima i na taj način ih podsticati da nastave još luđe i huđe.

Iz dostupnih video zapisa možemo razaznati da Izetbegović na svojim javnim nastupima radi upravo suprotno – predstavlja svoj program. On je zasnovan na jasno temeljenom pozicioniranju BiH prema Zapadu sa isticanjem postojanja prijateljstava na Istoku. Među ostalim, Izetbegović je dobro primijetio da je upravo to, pozicija BiH na razmeđu civilizacijskih svjetova, jedan od najvećih kapitala zemlje kojoj se kandidira za predsjednika. Pa se sugerira, uz niz ekonomskih rješenja, da je bilo dosta situacije u kojoj je BiH evropski „invalid“ kada može biti učinkoviti most između Istoka i Zapada – i kulturološki i onaj gospodarski.

Izetbegović je bajkogeni zmaj koji čuva veliko blago

U međuvremenu, na mitingu SNSD-a u Trebinju, govor drži jedan drugi Emir, Nemanja Kusturica: „Kako je moguće da smo Bosića, Tadića i Ivanića pozivali na otvaranje Andrićeva spomenika i Njegoševog spomenika, murala posvećenom Mladoj Bosni i Gavrilu Principu u Andrićgradu… i nisu došli. Ko im to nije dozvolio? Zašto ne poštuju naše najveće likove iz istorije. Sestre i braćo, nisu smeli da dođu da ne sazna Bakir Izetbegović“, poručio je Kusturica, dok su na to iz publike skandirali „Mile, Mile“…

Je li to Bakir Izetbegović naprosto zrači onom gore spomenutom „nadljudskom“ snagom, kako to potvrđuju neki Bošnjaci i Srbi?! U biti teško je razlučiti je li on ustvari čovjek ili je translocirani Tajip Erdogan, koji se do sada nije pojavio u kampanji, osim kao imaginizirani džin od stotinu stopa. Na koga onda Bakir neodoljivo nalikuje, ne samo fizički već i svojim političkim djelovanjem?! Bakiru nije babo Alija, jer po nekima on je zajednički vakuf svih Bošnjaka, babo mu je Alijin stolac. Bakirova majka na amaterskim video uratcima, u režiji i montaži Fahrudina Radončića, priča o vrećama zlata „za svoga sina jedinca“. Ustvari, Bakir ima neizmjerno blago. Kao zmaj iz bajki! Bakir je Zmaj od Bosne! Halalite, nije Zmaj od Bosne jer na to se pozivaju ostali protukandidati. On je samo bajkogeni zmaj koji čuva veliko blago!

Zamršen je taj niz ili posve šizofrenih konstatacija ili kontradikcija koje zrače nevjerojatnom količinom licemjerstva, a koje nam serviraju Izetbegovićevi protukandidati u kampanji za bošnjačkog člana Predsjedništva.

Uključivši i nekadašnjeg poglavara Islamske zajednice u BiH Mustafu Cerića, koji je po svojem habitusu trebao biti moralnim osloncem kampanje, a ne sušta suprotnost onome što je svojom pozicijom nekada predstavljao.

Pritom, neprestano zajednički upozoravaju da se vodi prljava kampanja, a sugeriraju da su nama važnije druge stvari, naime moramo hitno putem Evrope. Čeka nas suvremenost, tehnološki dosezi Zapada, nećemo “turski makadam” (iako je Turska odavno Zapad na Istoku!), hoćemo autostrade… poručuju nam predizborni likovi kojima se, iz vremena budućeg u vrijeme prošlo, priviđaju vazali, dahije, Gavrilo, janjičari, Gradaščević, Gazi Husrev-beg, Tito… Pritom ne bilježimo niti jednu izjavu Bakira Izetbegovića koja bi ga predstavljala “radikalnim”, niti jednu njegovu izjavu koja bi BiH udaljavala od euroatlanskih asocijacija, koja ne bi značila težnju da Bošnjaci punopravno, zajedno s ostalim narodima u BiH, streme Evropskoj uniji, gdje uostalom i pripadaju.

Čovjek kojega su tukla devetorica,
a on je ostao na nogama

Jedno je sigurno, Bakir Izetbegović ispada kao nezaustavljiva mitizirana ličnost iz narodnih predaja, hiperbolizirani junak fantastičnih moći kojega treba uništiti pod svaku cijenu. Ujedno, kao što smo već napomenuli, nastupi Izetbegovićevih suparnika krajnje se iritantno svode uglavnom na pokušaj dikreditacije tog junaka iz epskog spjeva o Općim izborima u BiH 2014. godine. Možemo zaključiti sljedeće: ako Bošnjaci do sada nisu znali da imaju lidera, zadnjih smo mjesec dana mogli gledati i slušati o rađanju i otkrivanju jednog. Bošnjački narod im na tome treba zahvaliti!

Vrlo je neugodno i dušebolno gledati kada grupa huligana mlati čovjeka na ulici i pritom mu psuju oca i majku, ženu nazivaju nečasnim imenima… Pomogli bismo mu, navijamo za njega ne zato što je slab nego što je jedan protiv mnoštva. Znamo da to nije fer, ali pribojavamo se nasilja, pa se redovno sklanjamo u stranu i šutimo. No, što se događa ako taj čovjek, bez obzira na sve batine i uvrede koje je primio, dostojanstveno i hrabro ostane na nogama? Što ako taj čovjek vrati snagu, učini da mu glava ostane jedinstvena s rukom, a ruka s nogom i potom učini nešto nezamislivo? Na zaprepaštenje svojih dušmana strese prašinu s kaputa i nastavi hodati.

Tada ostajemo bez riječi. Tada nam se u pamćenje urezuje slika čovjeka kojega su tukla devetorica, a on je ostao na nogama i nastavio hodati.

Tada smo zadivljeni.

Bakir Izetbegović je ostao na nogama.

Zar nije vrijeme da se u ovoj zemlji
konačno prestane s paljevinama

Ali, šta drugo mu preostaje?! Bosni je na koncu oduvijek, danas pogotovo, trebala ličnost spremna da podnosi i najniže udarce. Koliko god da nas figura takvog čovjeka ponekad doimala flegmatično nezainteresiranim, i koliko god se ponekad sablažnjavali zbog čega žučno ne reagira na objede adresirane na njegov račun, razmislimo li imalo snažnije, zaključit ćemo da je zaista u pravu. Zar treba da reagira na poruku Emira Suljagića koji bi sa najviše državne funkcije legalizirao nasilje kao način ponašanja u zemlji?! Kako drugačije pojasniti njegovo predizborno geslo: “Budem li krao, nemojte paliti zgradu Predsjedništva, zapalite mi kuću.”

Umjesto da se zalaže za zakon koji bi implicirao krivičnu odgovornost za one koji kradu, Suljagić građane poziva da pripreme šibice, benzin i pale. Istina selektivno, ali s kojim pravom bi sutra, hipotetički gledajući, zbog vlastitih nedjela ispaštala njegova porodica? Zar nije vrijeme da se u ovoj zemlji konačno prestane s paljevinama svake vrste i okrene izgradnji?! U izgradnji je budućnost i sreća, u paljevini nikako, čak i u idealnijoj vrsti selekcije. To bi, valjda, trebao znati Suljagić, a to ništa manje trebaju barem pokušati naučiti i ostali od devet protukandidata kojima je „Bakir I.“ prvi kojega treba na bilo koji način (s)maknuti!

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close