Bosna i Hercegovina danas plaća cijenu dugogodišnjeg odsustva jasne, strateški utemeljene vanjske politike prema Izraelu. Umjesto dosljednog državnog stava koji bi balansirao humanitarne principe, historijsko iskustvo i nacionalne interese, Sarajevo često reagira impulsivno, pod pritiskom ulice, stranih centara moći i unutrašnjih političkih kalkulacija. Takav vakuum ne ostaje prazan jer susjedne države i regionalni akteri koriste ga za vlastite interese, često na direktnu štetu međunarodnog kredibiliteta Bosne i Hercegovine.
Posebno je indikativna pojava da se dio radikalnih pravoslavnih krugova u regionu danas aktivno uključuje u kampanje podrške Izraelu, predstavljajući se kao autentični branioci jevrejske sigurnosti i sjećanja na Holokaust. Ta retorika, međutim, nosi duboku historijsku ironiju. Upravo su prostori današnje Srbije i okupiranih dijelova Balkana tokom Drugog svjetskog rata bili među prvima u Evropi proglašenim “judenfrei”, uz aktivnu ulogu domaćih kolaboracionističkih struktura i prešutnu ili otvorenu podršku dijela tadašnje vjerske i društvene elite. Današnje moraliziranje, lišeno jasnog suočavanja s vlastitom prošlošću, više liči na politički oportunizam nego na iskrenu solidarnost.
Istovremeno, Bosna i Hercegovina pokazuje zabrinjavajući nedostatak diplomatske discipline. Nedavna posjeta Milorada Dodika predsjedniku Izraela Isaacu Herzogu izazvala je snažne reakcije u domaćoj javnosti, prvenstveno zbog izostanka državnih obilježja Bosne i Hercegovine i nejasnoće o tome koga Dodik uopće predstavlja. Taj potez je s pravom okarakteriziran kao simptom unutrašnje slabosti Bosne i Hercegovine, države koja dopušta da entitetski lideri vode paralelnu vanjsku politiku.
Međutim, važno je naglasiti i drugu stranu ove priče. Izrael se u ovom slučaju ponašao izrazito državnički i odgovorno. Predsjednik Herzog prihvatio je Dodika ne kao zvaničnog predstavnika Bosne i Hercegovine, već de facto u formatu privatne ili politički ograničene posjete, bez državnih simbola i bez davanja međunarodnog legitimiteta njegovim secesionističkim ambicijama. Time je Izrael jasno pokazao poštovanje prema međunarodnom pravu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, prebacujući odgovornost za diplomatski haos isključivo na domaće političke aktere.Izrael zna ko su mu historijski prijatelji u Bosni i Hercegovini, ali još bolje zna ko u toj zemlji vodi, a ko glumi vanjsku politiku.
U takvom kontekstu, dodatni problem predstavlja utjecaj Turske na bošnjački politički i društveni prostor. Ankara otvoreno i glasno podstiče proteste protiv Izraela, emotivno mobilizira bošnjačku javnost kroz palestinsko pitanje i gura Bosnu i Hercegovinu u retoričke sukobe koji joj ne donose nikakvu stratešku korist. Istovremeno, ista ta Turska godinama održava funkcionalne, ekonomske i sigurnosne kanale saradnje s Izraelom. Dok se u Sarajevu proizvodi moralna histerija i ulica koristi kao zamjena za vanjsku politiku, Ankara bez ikakvih dilema igra dvostruku igru: Bošnjacima nudi parole i selame, a Izraelu interese.
Rezultat takve kombinacije, unutrašnje neodlučnosti, vanjskih utjecaja i susjedskih manipulacija, jeste slabljenje pozicije Bosne i Hercegovine u odnosima s Izraelom. A to je strateška greška. Izrael nije samo regionalna sila Bliskog istoka, već i važan politički, tehnološki i sigurnosni akter sa snažnim vezama u Washingtonu i zapadnim centrima moći. Država koja je i sama nastala nakon traumatičnog iskustva genocida i egzistencijalne ugroženosti mogla bi imati mnogo više razumijevanja za bosanskohercegovačku realnost ali samo ako s druge strane postoji ozbiljna, državna politika.
Bosni i Hercegovini ne treba ni slijepa apologija Izraela, ni populističko svrstavanje protiv njega. Potrebna joj je hladna, racionalna i državnički vođena vanjska politika, oslobođena tuđih agendi i unutrašnjih kompleksa. Sve dok se ona ne uspostavi, Bosna i Hercegovina će ostati prostor na kojem drugi vode svoje bitke dok sama gubi saveznike.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
