Jedan od ključnih uslova koji Iran postavlja za prekid rata je zatvaranje ili povlačenje američkih vojnih baza i snaga iz Perzijskog zaljeva i šireg bliskoistočnog područja. Ovo nije samo diplomatska formulacija nego refleksija dugogodišnje sigurnosne strategije Teherana koja se razvijala nakon Zalivskog rata i američkih intervencija u Iraku i Afganistanu. Iran posmatra američku vojnu prisutnost kao direktnu prijetnju svojoj teritorijalnoj sigurnosti i uticaju u regionu smatrajući da američke baze služe kao platforme za projiciranje sile prema Iranu i njegovim saveznicima.
Sadašnje američke baze u zemljama Zaljeva poput Kuvajta, Katara, Bahreina, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Iraka omogućavaju SAD‑u špijuniranje, projekciju snage i brzu mobilizaciju u slučaju konflikta. Za Iran, zahtjev za povlačenjem baza znači smanjenje neposrednog vojnog pritiska jer Teheran vjeruje da odstranjivanjem američkih snaga opada rizik od udara na iransku teritoriju. Ovo bi pridonijelo dugoročnoj stabilnosti i jačanju regionalne autonomije Irana jer Iran sebe vidi kao glavnu regionalnu silu i želi smanjiti američki uticaj u zemljama koje su tradicionalno američki saveznici. Dok istovremeno zahtjev šalje snažnu poruku da Iran ne traži samo prekid borbi nego i preuređenje sigurnosne arhitekture Bliskog istoka.
Za Sjedinjene Američke Države ovaj zahtjev predstavlja ozbiljan politički i strateški problem. Baze u Zaljevu su ključne za zaštitu američkih saveznika naročito Izraela i zemalja Zaljeva i omogućavaju brz odgovor u slučaju većeg regionalnog konflikta. Povlačenje baza moglo bi signalizirati saveznicima da SAD ne može ili ne želi održati vojnu prisutnost što bi moglo potaknuti regionalnu nestabilnost. Istovremeno kompletno povlačenje zahtijevalo bi političku saglasnost u Washingtonu što je teško ostvarivo u trenutnoj klimi. Dok Iran zahtijeva povlačenje američkih snaga kao sigurnosnu garanciju i simbol većeg uticaja u regionu, SAD bi takav korak doživjele kao bitnu promjenu strategije koju bi pratila ozbiljna geopolitička i sigurnosna preispitivanja. Za obje strane ova tačka pregovora nije samo vojna nego predstavlja ključnu artikulaciju njihovih dugoročnih vizija za Bliski istok što objašnjava zašto pregovori o prekidu rata ostaju izuzetno kompleksni.
Zahtjev Irana za povlačenjem američkih baza često se tumači samo kroz prizmu direktnog vojnog sukoba, ali manje je poznato da iza njega stoji sofisticirana kombinacija geopolitičke psihologije i ekonomskog pritiska. Iran strateški koristi ovu tačku pregovora kako bi testirao jedinstvo svojih regionalnih protivnika i saveznika SAD‑a jer svaki znak popuštanja ili neslaganja među američkim partnerima povećava pregovaračku moć Teherana. U stilu sovjetske diplomatske strategije, Iran postavlja gotovo nemoguće zahtjeve kako bi maksimalno iskoristio pregovaračku poziciju i izvukao što više ustupaka iz eventualnog kompromisa. Istovremeno, prisustvo američkih baza utiče i na globalne tokove energije jer kontrola Hormuškog moreuza i drugih strateških pravaca zavisi ne samo od fizičke prisutnosti nego i od percepcije sigurnosti koju SAD projicira prema svjetskim tržištima
Manje poznat aspekt je da povlačenje američkih snaga ne bi automatski značilo smanjenje napetosti već bi moglo dovesti do subtilnih oblika takozvane “proxy dinamike” gdje Iran indirektno širi svoj uticaj preko lokalnih milicija i saveznika u regiji. U tom scenariju, iako bi američke baze fizički nestale, strateški balans bi se pomaknuo u korist Teherana, a SAD bi morale razviti nove obavještajne i diplomatske alate kako bi održale kontrolu i preventivno spriječile destabilizaciju.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
