U međunarodnoj politici pobjeda se ne mjeri samo brojem uništenih ciljeva ili ispaljenih projektila. Mnogo važnije pitanje glasi: koja će država dugoročno izaći snažnija politički, ekonomski i strateški?
Iz američke perspektive odgovor je jasan da cilj nije okupacija Irana niti promjena granica, već dugoročno slabljenje sposobnosti Teherana da ugrožava regionalnu sigurnost, razvija vojne kapacitete i finansira mrežu savezničkih oružanih grupa širom Bliskog istoka.
Tokom posljednjih godina Iran je izgradio strategiju odvraćanja zasnovanu na raketnim snagama, bespilotnim letjelicama i regionalnim partnerima. Međutim, svaki novi sukob pokazuje i drugu stranu te strategije – ogromnu ekonomsku cijenu koju plaća sama iranska država. Sankcije, vojni troškovi i međunarodna izolacija dodatno opterećuju ekonomiju i povećavaju unutrašnji pritisak na vlast.
Sjedinjene Američke Države računaju upravo na taj dugoročni efekat. Za Washington nije presudno da Iran bude vojno poražen u nekoliko sedmica. Dovoljno je da Teheran bude prisiljen trošiti resurse na obnovu vojne infrastrukture, odbranu i održavanje regionalnog uticaja, dok istovremeno zaostaje u ekonomskom razvoju i tehnološkom napretku.
Američka prednost nije samo u vojnoj moći nego i u ekonomiji, savezništvima i globalnim finansijskim institucijama. Iran se, nasuprot tome, suočava s ograničenim pristupom međunarodnim tržištima kapitala, investicijama i modernim tehnologijama. Dugoročno, upravo taj jaz može biti važniji od bilo koje pojedinačne vojne operacije.
Istina je da Iran pokazuje sposobnost obnove oštećene infrastrukture i nastavka vojne proizvodnje, zbog čega dio analitičara upozorava da američki ciljevi nisu u potpunosti ostvareni. Međutim, iz ugla američke strategije, svaka godina u kojoj Iran troši ogromne resurse na konfrontaciju sa Zapadom predstavlja godinu u kojoj sporije razvija svoju ekonomiju i smanjuje prostor za regionalnu projekciju moći.
Zbog toga Washington sukob ne posmatra isključivo kroz vojnu prizmu. Cilj je ograničiti iranski uticaj, zaštititi međunarodnu plovidbu i odvratiti Teheran od daljih destabilizirajućih aktivnosti u regiji. Da li će ta strategija uspjeti, zavisit će manje od pojedinačnih zračnih udara, a više od toga može li SAD održati međunarodnu koaliciju i političku podršku za dugoročan pritisak.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
