Iran na ivici
Kada je novi predsjednik Irana, Masoud Pezeshkian, tokom posjete Azerbejdžanu citirao stihove velikog pjesnika Shahriara – o narodu otrgnutom od svoje zemlje – mnogi su to protumačili kao kulturnu gestu. Ali u regionu kakav je Bliski istok, ništa nije samo simbolika. I ništa nije bez poruke. Taj stih, izrečen na azerbejdžanskom jeziku, usred geopolitički napete posjete, bio je signal – Iran se priprema za novi talas konfrontacije, ali ovaj put ne samo diplomatske.
U istom vremenskom okviru, međunarodni mediji bilježe eksploziju u luci Bandar Abbas, strateškoj tački na sjevernoj obali Hormuškog moreuza. Iako su iranske vlasti eksploziju pokušale prikazati kao “tehnički kvar”, okolnosti i tajming – nedugo nakon otvorenih prijetnjida će spriječiti iranske projekte sa Indijom i Rusijom – ostavljaju malo prostora za slučajnost.
Paralelno s tim, u diplomatskoj sferi dogodio se još jedan ključni preokret: Iran je tiho povukao svoje predstavnike iz pregovaračkih kanala sa SAD, koji su od smrti predsjednika Raisija već bili oslabljeni. Prema izvorima bliskim diplomatskim krugovima u Ženevi i Beču, Iran više ne vidi svrhu “mekih pokušaja” jer, kako kaže jedan analitičar iz Bejruta, “Washington se ne priprema za dogovor – već za udarac”.
Kontekst čini ovu dijagnozu još mračnijom. Izraelska vojska je već provela višestruke vježbe simulacije napada na iranske nuklearne i balističke kapacitete, dok je američka Peta flota povećala operativnu prisutnost u regiji Omanskog zaliva. Uz to, Azerbejdžan i Izrael – dvije zemlje s dubokim sigurnosnim vezama – intenziviraju zajedničke aktivnosti u oblasti obavještajnog nadzora duž iranske sjeverne granice.
Na unutrašnjem planu, Iran se suočava s rastućim pritiskom: ekonomska izolacija, politička polarizacija, etničke tenzije, i nestabilnost unutar same elite. Ali ono što daje ovom trenutku posebnu težinu jeste međusobno ubrzano udaljavanje diplomacije i rata. Nešto što je godinama bilo balansirano – sada je izgubilo ravnotežu.
Kada predsjednik recituje o “razdvojenom narodu”, kada strateška luka eksplodira, a diplomatski kanal utihne – to nisu odvojene epizode, to je uvod. Iran, svjesno ili ne, ulazi u fazu u kojoj će naredni potezi vjerovatno biti vođeni logikom sile, ne riječi.U tom kontekstu, otvoreni vojni sukob – bilo izraelski, američki ili kombinovani – više nije pitanje da li, nego kada i kako. A regionalna detonacija neće stati na granici Irana.Iran nije samo regionalna sila – on je izvor strukturalne nestabilnosti Bliskog istoka. Njegova politika oscilira između ideološkog rigiditeta i oportunističkog ekspanzionizma, uz podršku mrežama koje dodatno destabilizuju Irak, Siriju, Liban i Jemen. Umjesto da iskoristi historijsku priliku za redefiniranje svog položaja nakon nuklearnog sporazuma i promjene političke generacije, Iran je izabrao samoizolaciju i geopolitički avanturizam. Ta odluka ima posljedice – ne samo za Teheran, već za čitav region. Jer mir na Bliskom istoku nije moguć dok god njegov najvažniji akter odbija da mir prihvati kao strateški izbor, a ne kao pauzu između kriza.
Piše: Fikret MEHOVIĆ (doktorant na FPN UNSA, Sigurnosne i mirovne studije)
magazinplus.eu
