Dodik i fobija od “bosanskih Srba”
Milorad Dodik ima svoje male političke tikove. Jedan od njih je da ne podnosi kada mu neko kaže bosanski Srbi. Kao da se tim riječima ruši cijeli njegov imaginarni svijet u kojem bosanskohercegovački entitet Republika Srpska lebdi iznad geografije, historije i elementarne logike. Nije problem što je “Srbi” jer to mu paše. Problem je onaj mali, upadljivi, tvrdoglavi pridjev: bosanski. On podsjeća da Srbi koje Dodik pokušava zamisliti kao zaseban narod, kao neku minijaturnu koloniju Rusije, ipak žive u Bosni i Hercegovini. A to mu dođe kao politička psovka.
Zato se Dodik uporno trudi da izmisli alternativne identitete. Ako već ne smiju biti bosanski, hajde da ih krstimo drugačije.
Prva opcija: mali Rusi. Dodik već godinama u Moskvi maše zastavama i ljubi ruke svima koji su voljni da ga saslušaju. On gradi narativ da su Srbi s Drine i Save neka vrsta ispostave Kremlja, avangarda ruske civilizacije na Balkanu. Problem je što Kremlj ima svojih muka od sankcija do rata pa “mali Rusi” iz Banjaluke, Bijeljine i Trebinja izgledaju više kao folklorna sekcija, nego ozbiljan geopolitički faktor.
Druga opcija: pravoslavni Turci. Ovdje ironija udara punom snagom. Ako Dodik toliko bježi od prefiksa “bosanski”, neka pogleda unazad: kroz stoljeća upravo su se “pravoslavni podanici” carstva znali prilagođavati sili koja je jača. Danas isti mentalitet funkcioniše samo s novim gospodarima nekad Beograd, nekad Moskva, sutra možda neko treći. Formula je ista: poslušnost u zamjenu za političku zaštitu i par beneficija.
Treća opcija: Miloševićevi rođaci sa sela kako ih je i sam Milošević zvao u razgovoru sa zapadnim zvaničnicima. Jer ono što Dodik prodaje već decenijama nije ništa drugo nego reciklirana retorika iz devedesetih. Kao da je vrijeme stalo na Gazimestanu, samo što se danas umjesto u šatorskom krilu peče janjetina na skupovima SNSD-a. Dok svijet priča o vještačkoj inteligenciji, klimatskim promjenama i digitalnim revolucijama, Dodik drži monologe o otcjepljenju, teorijama zavjere i “zlim muslimanima”. Za ozbiljan narod to je premalo, za političku ironiju to je previše.
Ali vratimo se na suštinu: Dodik može izmisliti deset identiteta, od “malih Rusa” do “pravoslavnih Turaka”, ali ih neće izbaviti od onog neumoljivog prefiksa – bosanski. Jer žive u Bosni i Hercegovini, i sve Dodikove parole ne mogu promijeniti geografiju, pasoš, institucije i historiju.Zato, što više bježi od “bosanskog”, Dodik zapravo više potvrđuje gdje se nalazi. A to ga najviše boli. Jer koliko god mahao Moskvi, Beogradu ili Briselu, na kraju dana sve počinje i završava u Sarajevu.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
