Bosna i Hercegovina se nalazi u fazi tihe, ali duboke političke operacije u kojoj se ne govori javno o ciljevima, ali se vrlo jasno radi na njihovom ostvarivanju. Dok domaća javnost živi u ritmu dnevnih skandala, ličnih prepucavanja i medijske buke, u pozadini se odvija ozbiljan proces redefinisanja države od njenog ustavnog poretka, unutrašnje strukture i međunarodnog statusa. To više nije teorija zavjere, već niz povezanih političkih poteza koji imaju jasan smjer.
Retorika Milorada Dodika odavno je prestala biti puka provokacija. Nakon političke konsolidacije i jačanja vlastite pozicije, njegove izjave o državnim institucijama, nadležnostima i “realnom stanju na terenu” funkcionišu kao priprema javnosti za promjene koje se žele predstaviti kao neminovne. Paralelno s tim, Dragan Čović otvoreno govori o potrebi „novog dogovora“, „preispitivanja Dejtona“ i odlascima u ključne zapadne centre moći, gdje se ne traži jača država, već njeno etničko i teritorijalno prepakivanje. Kada se te dvije politike posmatraju zajedno, postaje jasno da one više nisu suprotstavljene, već komplementarne.
Najopasniji element ove faze jeste šutnja ili dezorijentisanost probosanskog političkog bloka. Umjesto jasne strategije, koordinisanog nastupa i snažnog međunarodnog lobiranja, svjedočimo rasutim reakcijama, unutrašnjim sukobima i potpunom izostanku ozbiljne političke ofanzive. Dok drugi nude „rješenja“, bošnjačka politika se svodi na komentare. U politici, onaj ko ne nudi rješenje, postaje predmet tuđeg rješenja.
Posebno je opasna iluzija, duboko ukorijenjena u bošnjačkom političkom i društvenom prostoru, da će eventualno novo uređenje Bosne i Hercegovine donijeti povoljnija rješenja za Bošnjake. Takvo očekivanje nije utemeljeno ni u iskustvu ni u međunarodnoj praksi. Naprotiv, dosadašnji ključni političko-pravni momenti pokazuju suprotan obrazac. Bošnjaci su izgubili tužbu protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, čime je propuštena historijska prilika da se uspostavi jasna državna i pravna odgovornost agresora. Još poraznije, pokušaj revizije te presude kasnije je doživio institucionalni kolaps, koji je u domaćoj i međunarodnoj javnosti s pravom percipiran kao svjesno ili nemarno sabotiran proces. Posljedica tog niza promašaja jeste brutalna politička realnost: Srebrenica, kao mjesto međunarodno presuđenog genocida, danas se nalazi unutar entiteta Republika Srpska, čiji politički vrh kontinuirano negira i sam zločin i presude međunarodnih sudova. To nije samo moralni poraz, već strateški signal međunarodnoj zajednici da Bošnjaci nisu sposobni dugoročno kapitalizirati ni vlastitu pravdu. U takvom kontekstu, vjerovati da će budući ustavni ili politički aranžmani spontano ići u korist Bošnjaka znači ignorisati cijelu logiku dosadašnjih ishoda jer u međunarodnoj politici, slabost se ne nagrađuje, ona se institucionalizira.Istovremeno, Bošnjaci plaćaju najveći dio poreza i doprinosa u državi, finansirajući time život Srba i Hrvata unutar iste zemlje, što dodatno naglašava neravnotežu i političku slabost. Stručno posmatrano, pristanak na ovakvo uređenje u trenutku kada su se postavljali temelji sadašnje strukture bio je trenutak koji je mogao predvidjeti buduće blokade. Takve blokade nisu slučajne već su one sistematski utemeljene u Dejtonu i kasnijim dogovorima, i Bošnjaci su morali znati da će ih ovakva politika dugoročno ograničiti i onemogućiti ispravljanje u kasnijem periodu.
Sve više se govori o “realističnim modelima”, “funkcionalnosti” i “novoj ravnoteži”, što su kodovi iza kojih se krije prihvatanje etničke logike kao trajnog temelja države. U tim scenarijima, građanski koncept se potiskuje kao neostvariv, centralna država se proglašava problemom, a etničke jedinice rješenjem. Takav narativ se ne gradi slučajno već on se sistematski uvodi kako bi buduće promjene izgledale kao racionalan kompromis, a ne kao politički poraz.Ako se ovaj proces nastavi bez ozbiljnog otpora i artikulacije alternative, Bosna i Hercegovina bi se mogla suočiti s novim ustavnim aranžmanom koji neće biti rezultat unutrašnjeg konsenzusa, već spoljašnjeg pritiska i domaće slabosti. To preuređenje se možda neće zvati raspadom, ali će suštinski značiti trajnu blokadu države i institucionalizaciju etničke podjele kao političke sudbine.
Najveća tragedija u svemu ovome nije snaga onih koji žele drugačiju Bosnu i Hercegovinu, već slabost onih koji tvrde da je brane. Države se ne gube u jednom potezu, već u nizu propuštenih trenutaka. A Bosna i Hercegovina je danas upravo u jednom takvom trenutku dok se odluke još ne vide, ali se njihovi obrisi već jasno naziru.Da stvar bude još opasnija, Bošnjake neko planski gura u narativni zagrljaj Turske, šireći priče da je Ankara jedini partner Bosne i Hercegovine za pristupanje NATO-u ili EU. Dok je Erdogan pregovarao o ulasku Finske i Švedske u NATO, Bosna i Hercegovina ni jednom nije spomenuta, što jasno pokazuje da je njen “poseban status” u narativima koji se plasiraju domaćoj javnosti iluzija. Ideja da Turska može biti partner Bosni i Hercegovini u ulasku u EU dodatno je komična i apsurdna, jer sama Turska nije članica Unije i realno nikada neće biti. U tom kontekstu, planirani politički i medijski narativi usmjeravaju Bošnjake ka adresama koje ni sebi same ne mogu pomoći, stvarajući osjećaj sigurnosti koji ne postoji i pripremajući ih da postanu pasivni posmatrači procesa koji se odvijaju iza zatvorenih vrata.
Stručno posmatrano, Bošnjaci se za ulazak u NATO trebaju osloniti na dokazane i moćne partnere poput Velike Britanije i Švedske, koji imaju kredibilitet, vojnu snagu i jasno iskustvo u integracijama novih članica. Za ulazak u EUstrateški je ključno razvijati odnose sa velikim brojem zapadnih zemalja koje razumiju položaj Bošnjaka, poštuju pravdu i građanske vrijednosti, i koje imaju kapacitet da dugoročno podrže Bosnu i Hercegovinu u procesu integracija i institucionalnog jačanja. Takav pristup smanjuje rizik od manipulacija i iluzija, te omogućava Bošnjacima da postanu aktivni, a ne pasivni akteri svoje budućnosti.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
