Tvrdnja da Sjedinjene Američke Države nisu dobile nijedan rat u posljednjih 60 godina često se koristi kao politička ili propagandna poruka, ali ona ne izržava ozbiljnu analitičku provjeru jer polazi od zastarjele definicije rata i pobjede koja više ne odgovara savremenim sukobima.
U klasičnom smislu pobjede, kakav je postojao u Drugom svjetskom ratu, rat se završavao jasnom kapitulacijom i potpunim slomom protivnika, što podrazumijeva ne samo vojni poraz nego i institucionalni i politički kolaps države koja gubi rat. U takvom modelu pobjeda je bila mjerljiva i nedvosmislena jer je uključivala formalni pravni čin predaje, raspad komandne strukture neprijateljske vojske i gubitak sposobnosti države da nastavi organizirani otpor. Ovaj koncept pobjede zasniva se na klasičnoj teoriji rata, posebno na idejama Carl von Clausewitz, gdje je cilj rata prisiliti protivnika da prihvati volju pobjednika. Danas velike sile rijetko ulaze u ratove s ciljem potpune okupacije i trajne kontrole već s ograničenim političkim ciljevima koji uključuju stabilizaciju, odvraćanje ili promjenu režimskog ponašanja. Upravo tu nastaje jaz između vojne realnosti i percepcije javnosti.
Zalivski rat jasno pokazuje kako izgleda savremena vojna pobjeda. SAD i saveznici su u potpunosti ostvarili deklarisani cilj oslobađanja Kuvajta brzo i efikasno. Međutim zato što nije došlo do rušenja režima Sadama Huseina dio javnosti to ne doživljava kao potpunu pobjedu što otkriva koliko percepcija zavisi od očekivanja a ne od realnih ciljeva. Slično važi i za NATO bombardovanje SR Jugoslavije gdje je politički cilj postignut bez kopnene invazije što je u vojnoj teoriji izuzetno rijedak slučaj uspjeha uz minimalan rizik za vlastite snage. Ipak ni ovaj slučaj se često ne priznaje kao pobjeda jer nije bilo klasične okupacije i formalne kapitulacije.
Ključ za razumijevanje ove debate nalazi se u ratu u Afganistanu koji se često navodi kao dokaz američkog neuspjeha ali je u stvarnosti mnogo složeniji i zapravo se sastoji od dvije potpuno različite faze. Prva faza od 2001 do 2003 bila je klasična vojna operacija čiji je cilj bio uništenje mreže Al-Qaida i rušenje talibanskog režima. Taj cilj je ostvaren izuzetno brzo jer Talibani su srušeni u roku od nekoliko sedmica a infrastruktura Al-Qaide ozbiljno degradirana. U vojnom smislu to je jasna pobjeda jer su svi primarni ciljevi operacije ispunjeni. Druga faza pretvara rat u dugoročnu misiju izgradnje države i upravo tu dolazi do strateškog problema. SAD više ne vode rat protiv vojske nego protiv pobunjeničkih mreža lokalnih struktura moći i složenih društvenih odnosa. Cilj postaje transformacija Afganistana u stabilnu državu što je zadatak koji vojna sila sama po sebi ne može ostvariti. Povratak Talibana 2021 godine često se interpretira kao poraz ali preciznije je govoriti o neuspjehu političkog projekta a ne o vojnom porazu u klasičnom smislu. Sličan obrazac vidljiv je i u rat u Iraku gdje je regularna vojska poražena u rekordnom roku ali je faza stabilizacije otvorila prostor za dugoročnu nestabilnost i pobunu što je stvorilo percepciju poraza iako je vojna operacija bila uspješna.
U tom kontekstu sve češće se u strateškim krugovima ističe da prava demonstracija moći nije nužno ostanak nego sposobnost kontrolisanog povlačenja uz očuvanje ključnih interesa. Ako se sila povuče a iza sebe ostavi političke i sigurnosne odnose koji joj i dalje idu u korist to se ne smatra porazom nego sofisticiranim oblikom pobjede. Upravo se oko toga vodi rasprava i u slučaju rat u Afganistanu gdje jedni vide slabljenje moći a drugi racionalno smanjenje troškova uz očuvanje strateških ciljeva poput eliminacije Al-Qaida.
Zato tvrdnja da SAD nisu dobile nijedan rat opstaje više kao politički slogan nego kao ozbiljna analiza jer zanemaruje ključnu činjenicu savremenih sukoba. Pobjeda više nije apsolutna nego funkcionalna i mjeri se sposobnošću da se oblikuje prostor interesa čak i nakon formalnog završetka rata.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
