Roditeljima su telefon, tablet ili kompjuter ponudili moćno sredstvo smirivanja djeteta

VANJA TEŠANOVIĆ, PSIHOLOG

Odgoj djece se po složenosti može smatrati pravim multisektorskim projektom. Kao i svaki projekat, tako i ovaj životni, mora imati cilj, svrhu i brojne faze. Te faze zahtijevaju znanje, vještine, adekvatno rukovođenje i, sasvim često, primjenu kriznog menadžmenta. Da li su roditelji spremni za tu ulogu? Da li se za tu ulogu može pripremiti i, kada postane neophodno, korigovati? Da li je savremeni mladi čovjek posljedica takvog našeg (ne)poznavanja rukovođenja?

Na temu roditeljstva, djece i mladih razgovarali smo sa Vanjom Tešanović, mr. psihologije i psihoterapeutom. Njen posao u Centru za mentalno zdravlje Pale obuhvata prevenciju mentalnih problema djece, promociju mentalnog zdravlja i zdravog načina života, dijagnostiku i psihoterapiju djece, adolescenata i porodice. Vanja je često prisutna u bh. medijima gdje govori o pojavama i problemima koji su česti u njenoj praksi psihoterapeuta.

PATRIA: Danas se mlade opisuje kao letargične, pasivne, nezainteresovane. To se uglavnom objašnjava visokim procentom nezaposlenosti u zemlji i odsustvom nade da će se u bližoj budućnosti desiti pozitivna promjena. Mladi svakodnevno slušaju direktno ili indirektno upućene poruke o tome kako se do posla ne može doći redovnim putem, te kako je uzalud i pokušavati. Gdje je uzročno-posljedična povezanost u ovom slučaju – da li je osjećaj bespomoćnosti i beznadežnosti zbog ovakvih poruka uzrokom opštoj letargiji i pasivnosti, ili letargija i pasivnost kao uzrok doprinose opštoj nepovoljnoj slici?

Tešanović: Za pomoć psihologu i psihoterapeutu mladi se često javljaju zbog depresije, anksioznosti ili paničnih napada u čijoj je osnovi nemogućnost nalaženja stalnog ili privremenog zaposlenja. Bitno je naglasiti da su ovi mladi ljudi najčešće visoko obrazovani, nosioci mastera ili čak doktorata. Kada se s njima uspostavi terapijski odnos i zagrebe ispod površine problema, dolazimo do uvida u pasivnost koja samo izgleda kao aktivnost. Kažu „sve sam učinio, završio sam fakultet sa najboljim ocjenama, trudio se, i sada sjedim na birou godinama“. U toku daljeg razgovora klijent obično shvati da to što njemu izgleda da je aktivan, često znači da je jako pasivan u traženju zaposlenja, da je preskočio mnoge faze traženja posla, od rada za dnevnicu, sticanja iskustva, volontiranja, angažovanja u NVO sektoru, učenja dodatnih vještina, doedukacije, društvenog angažmana itd. Ustvari, klijent živi u uvjerenju da je on dao sve od sebe i da je sada izigran za obećanu nagradu.

PATRIA: Možete li nam ilustrovati značaj i utoliko težinu odgojnih poruka koje roditelji upućuju djeci i mladima?

Tešanović: Transakciona analiza teorijski predlaže ideju „skripta“ (životni scenario ili životni plan) kao nesvjesni plan koji određuje svjesne životne izbore jedne osobe i na taj način usmjerava i ograničava život pojedinca. Skript se stvara na osnovu raznih poruka roditelja, uticaja sredine, i same ličnosti djeteta, a učvršćuje se i potvrđuje tokom života. To je naš scenario koji „napišemo“ o svom životu na početku i onda živimo po tome. Zamislimo da nam roditelji, da bi nas zaštitili i dobro vaspitali, nasnime određene diskove i pohrane ih u našu glavu, a mi se kasnije, tokom života, po njima ponašamo i donosimo odluke. Npr. snime nam disk o tome da ne smijemo dirati vruću rernu, ne smijemo pričati s nepoznatim osobama, govore nam kako prelaziti ulicu, kako se ponašati prema starijima, kako pomoći prijatelju i mi onda, kada se suočimo s tim situacijama, ponašamo se automatski prema tom učitanom materijalu. Jedan od tih diskova zvuči nekako ovako: „Jako je važno učiti i biti dobar u školi. Poštuj nastavnike! Tvoje je da učiš, a mi ćemo sve ostalo obezbijediti! Čovjek je ništa bez fakulteta! Jedino fakultetom čovjek sebi može obezbijediti siguran posao. Ne smiješ da radiš dok si na fakultetu jer bi te to moglo odvratiti od knjige! Laka zarada će te demotivisati da učiš! Vrijedan je samo državni posao sa sigurnom i redovnom platom i uplaćenim doprinosima!..“

Ovako nas roditelji vaspitavaju zato što su živjeli u državi koja je funkcionisala na tim principima. Međutim, sada imamo generaciju mladih ljudi koji su rođeni od 1990. na ovamo, koji imaju ovaj disk u glavi, i ponašaju se automatski prema njemu, a on nije funkcionalan u današne vrijeme. Jednostavno, mnoge mlade ljude nije doveo do očekivanog cilja, posla i sigurnosti.

Tada se dešava intrapsihički konflikt kada je osoba s jedne strane svjesna realnosti, a s druge osjeća jaku prisilu da se ponaša prema onome kako je naučena i ostane u zoni poznatog (zoni komfora), te se javljaju razni problemi kao što su anksioznost, panični napad pa i depresija.

Razvoj psihičkog oboljenja kao kompenzacija

Ovdje je bitno napomenuti i panične napade i ostale probleme kod studenata završnih godina studija, koji se vrlo često javljaju za pomoć. Naime, na nesvjesnom nivou ovi mladi ljudi znaju da ih nakon fakulteta ne čeka posao i na razne načine pokušavaju da se bore s tim. Neki studenti vrlo rano ovo shvate, te se tokom studiranja počinju aktivno angažovati i probijati u društvo, putem volontiranja, NVO sektora, ili studentskih udruženja. Ti ljudi steknu veliko iskustvo u ovim aktivnostima i mnogo brže, putem veza koje su izgradili i snalažljivosti pronađu posao ili počinju neku samostalnu aktivnost. Drugi ostanu u uvjerenju da će posao nekako naći. Međutim, sada je porastao onaj broj studenata koji putem razvoja nekog psihičkog oboljenja pokušavaju da kompenzuju osjećaj neizvjesnosti, nemoćnosti, straha i neuzdanja u svoje kapacitete. Ako imaju depresiju, ili panični napad kupili su sebi opravdanje da još malo ostanu u simbiozi s roditeljima jer su na neki način „bolesni“ i treba im roditeljska pomoć. Naravno, razvoj ovih problema je mnogo kompleksniji nego što je ovde opisano, i ni u kom slučaju nije „namjeran“. Svaka osoba koja se može pronaći u opisanom treba što prije da se javi za stručnu pomoć.

Vašim čitaocima koji žele više saznati o tome kako nas roditeljske poruke predodređuju za to kako ćemo i koliko para u životu zaraditi, bit će korisno i veoma interesantno da pročitaju neke od knjiga Roberta Kiosakija, naprimjer, „Kvadranti protoka novca“ ili „Bogati otac, siromašni otac“.

PATRIA: Mladi i djeca su obuzeti, pa i ovisni o društvenim mrežama. Koje su posljedice uticaja društvenih mreža na dijete ili tinejdžera?

Tešanović: Unazad nekoliko godina stručnjaci sa naših prostora su malo znali i rijetko se oglašavali na ovu temu. Zatim se desio jedan veliki broj istraživanja na djeci koja su odrasla uz kompjutere i telefone, a rezultati su se pokazali zabrinjavajućima. Tek sada možemo konkretno pričati o posljedicama ove opasnosti. Roditeljima je telefon, tablet ili kompjuter ponudio moćno sredstvo umirivanja djeteta. Međutim, sada u društvu vidimo posljedice. Socijalne disfunkcije, nerazvijenost određenih funkcija mozga, tikove, pasivnost, fizičke probleme nastale zbog nedovoljnog kretanja su samo neki od mnogih problema djece koja provode previše vremena izložena tehnici i prije tinejdžerskog perioda kada postaju ovisni o društvenim mrežama. Prednosti i nedostaci društvenih mreža su mnogi, a njihov uticaj će zavisiti od toga koliko je djetetu dozvoljeno izlaganje ovom sadržaju. Ne možemo ostaviti dijete kompjuterski nepismeno u današnje vrijeme. Moj stav koji je zasnovan na stavu više stručnjaka i teorijskih okvira, te moje prakse, jeste da do polaska u školu dijete ne smije uopšte biti izloženo mobilnom telefonu i računaru, dok se u kasnijem razvoju preporučuje da dijete ne prelazi 90 minuta dnevno u ovim aktivnostima.

PATRIA: Kakvu ulogu u životu mladog čovjeka igra i u kojoj mjeri ga određuje ‘baza’ tj. roditelji i roditeljski dom? Za razliku od zapada, na Balkanu se mladi ljudi relativno kasno osamostaljuju i u prosjeku dugo žive sa roditeljima. Da li to kasno osamostaljivanje može imati veze sa gorepomenutim pasivnim stanjem čekanja da se situacija sama riješi?

Tešanović: Psihološke i psihoterapijske teorije se u većoj ili manjoj mjeri razlikuju u tome koliko pridaju važnosti uticaju porodice za razvoj pojedinca. Prema Transakcionoj analizi, roditelj ima veliku ulogu u kreiranju referentnog okvira djeteta (slike svijeta), stvaranju skripta i formiranju ličnosti. Dijete od rođenja kreće da pravi sistem odluka, uvjerenja i zaključaka na osnovu onoga šta mu roditelji poručuju i šta dobija iz svog okruženja. Morali bismo posmatrati istorijski razvoj ovih prostora da dođemo do toga zašto je kod nas rasprostranjeno jedno iracionalno uvjerenje da se dijete smatra djetetom dok ne završi fakultet ili dok ne nađe posao. Sjećam se svog iznenađenja kada sam drugi razred srednje škole pohađala u SAD. Skoro svi učenici iz mog razreda su radili ili puno radno vrijeme poslije škole ili pola radnog vremena. Oni koji su imali za cilj fakultet poslije škole, već tada su pravili finansijski plan da bi pokrili djelimične ili ukupne troškove studiranja.

Vaspitanjem smo ‘nenaučeni’ da razmišljamo

Kod nas se desio jedan procjep i pogrešan sistemski pristup. I dalje se mladi ljudi obrazuju za neka radna mjesta koja ne postoje, ili su potpuno popunjena postojećom radnom snagom. Istovremeno, vaspitanjem smo „nenaučeni“ da razmišljamo i djelujemo izvan zone komfora. Ovo se polako mijenja, pa tako vidimo dosta mladih ljudi koji nisu čekali državni posao – pogledajte neke lokalne brendove majica i torbi iza kojih stoje mladi poduzetnici. Vjerujem da ima jako puno primjera.

Bitno je znati da je skript moćna stvar, ali je moguće osloboditi ga se u većoj ili manjoj mjeri i živjeti autentično. Nekim ljudima je to spontano pošlo za rukom dok ostali mogu da se jave za pomoć psihoterapeutima ili da se uključe u psihoterapijske grupe da bi radili na sebi. Zapratite na FaceBook-u stranicu TA BiH da biste saznali nešto više o terapijskim grupama i edukacijama iz Transakcione analize.

PATRIA: U ovom kontekstu se nameće i pitanje razmažene djece. Kako vi definišete ‘razmaženo dijete’? Koji su uzrok i posljedica sindroma razmaženog djeteta – po samo dijete i po okolinu uključujući roditelje? Bez da tražimo krivca i upiremo prstom, kako možemo pomoći proces osvještavanja roditelja da prvo sebi priznaju da imaju razmaženo dijete, a potom i da pokušaju napraviti neophodne korekcije? Kako bi izgledale takve korekcije?

Tešanović: Mnoge su definicije razmaženog djeteta dostupne od raznih teoretičara. U svom radu najčešće koristim teorijske postavke i terapijske intervencije Najdžela Late i Zorana Milivojevića. Dijete postaje razmaženo usljed specifičnog vaspitnog stila koji odlikuje disbalans između zahtjeva, kazni i nagrada. Šta ovo znači? Djeci se od rođenja udovoljava, pokazuju se stalna ljubav i pažnja, ispunjavaju se želje i daju se nagrade bez ikakvih zahtjeva i kazni. Da bi se dijete pravilno razvijalo, i osjećalo se zaštićeno, voljeno i sigurno, mora da poznaje i osjeća granice koje roditelji postavljaju. Dijete prirodno provjerava te granice i pokušava da ih sruši, a roditelj svojim čvrstim stavom poručuje djetetu da je sigurno u ovom svijetu i da ima ko da ga zaštiti. Najčešće se ove granice ne postavljaju zbog nemogućnosti roditelja da toleriše suze, histeriju ili „nevoljenje“ djeteta. Tako je dovoljno da dijete malo jače zaplače i dobija sve što poželi. Nekada djeca pribjegavaju moćnim sredstvima manipulacije npr. namjerno se bacaju na pod, udaraju glavom, povraćaju, grizu, vrište i ako roditelj popusti, dijete napravi mentalnu napomenu „kada se ja ponašam na određeni način, roditelj mi pruži ono što želim“.

Kada se roditelji jave na terapiju, na prvom susretu identifikujemo neželjeno ponašanje i cilj našeg rada. Zatim vidimo zašto roditelj ne može tolerisati suze, najčešće su tu uvjerenja da će dijete da se uguši, da doživi „fras“, da će da se „zaceni“, zatim da to znači da roditelj nije dobar, da dijete mora u svakom momentu voljeti roditelje i sl. Kada roditelji uz pomoć terapeuta riješe svoja iracionalna uvjerenja, tada pristupamo izradi plana i radimo na motivaciji roditelja da ostane dosljedan. Ukoliko se svi terapijski zadaci ispune i roditelj je spreman na saradnju, promjene nastupaju vrlo brzo, i ovakvi terapijski ciljevi se ostvaruju u nekoliko susreta.

Svaki roditelj koji ima razmaženo dijete je svjestan toga. Ne javljaju se za pomoć zbog stida ili straha da će ih neko osuditi. Važno je istaći da savršen roditelj ne postoji i da biti roditelj nije lako. Traženje pomoći će olakšati proces vaspitanja djeteta, i učiniti ih još boljim roditeljima. Mnogi roditelji koji su meni došli po pomoć, nakon terapije su rekli da se mnogo manje svađaju i natežu sa djecom, a više vremena provode kvalitetno i u boljem raspoloženju.

PATRIA: Uglavnom radite sa porodicama i djecom. Sa kojim se problemima najčešće susrećete? Roditelji često pominju prekid komunikacije kao prvi simptom, pogotovo kad su u pitanju tinejdžeri. Kako se odnositi prema tom problemu? Kada je vrijeme da se potraži stručna pomoć?

Tešanović: S obzirom da radim u zdravstvenoj ustanovi, u doticaju sam sa širokim rasponom problema. Tu su neurorizične bebe i djeca, djeca sa posebnim potrebama, djeca sa enurezom ili enkomprezom, djeca koja nisu progovorila na vrijeme, ona sa problemima u prvim danima škole i kasnijem školovanju, vršioci i žrtve vršnjačkog nasilja i još mnogi drugi.

Po meni, vrijeme da se potraži stručna pomoć je prije nego što se dijete začne, dakle u procesu planiranja porodice. Odgovorno tvrdim da je današnje vrijeme izuzetno teško za odgajanje djeteta, i roditelj je često nespreman za izazove koje ubrzani razvoj društva i tehnologije sa sobom nosi. Psihoterapeut ili psiholog nisu zamjenski roditelj djetetu. Rad sa djetetom obavezno uključuje i rad sa roditeljem. Psihoterapeut ili psiholog trebaju da budu saradnici roditelju koji će pomoći da se problem sagleda racionalno, pronađe uzrok, sarađuje u iznalaženju rješenja, a sve to imajući u vidu kapacitet i potencijal, tj. jake strane jedne porodice.

Povlačenje tinejdžera

Evo uzmimo primjer povlačenja tinejdžera, koje je potpuno prirodan proces. Siljenjem razgovora se samo može postići inat i još dublje povlačenje. Zbog specifičnog razvoja mozga, tinejdžer je često sklon emotivnim ispadima, izjavama mržnje, inatu i sl. Sve ove procese psihoterapeut može objasniti roditelju i pokazati mu kako se razgovara sa tinejdžerom, tako da taj period prođe sa što manje tenzija i posljedica po dalji odnos. Vjerujem da bi svaki roditelj uvidio prednosti stručne podrške.  Ukoliko roditelji i ostali žele da saznaju više o fazama razvoja tinejdžera, mogu potražiti knjigu Najdžela Late „Tinejdžeri, kako im postaviti granice i pri tome sačuvati živce“ koja je vrlo korisna, a napisana je jednostavnim jezikom i u šaljivom tonu.

Takođe, ako ste postavili dobre granice koje smo ranije spominjali u ranom uzrastu djeteta, to isto dijete će znati poštovati te granice u toku burnih tinejdžerskih godina. Ako niste uspjeli postići da se dijete sa sankanja vrati u tačno dogovoreno vrijeme, velika je vjerovatnoća da ćete noći besano probdjeti čekajući vašeg tinejdžera da se vrati iz noćnog izlaska. Zato ne čekajte da se problemi nagomilaju i otmu kontroli. Javite se preventivno prije nego primijetite problem kod djeteta ili odmah po prvim simptomima.