Piše : Edin Urjan Kukavica
Javno potpisivanje tajnog dokumenta koji se tiče sadašnjosti i budućnosti svih stanovnika Bosne i Hercegovine i njegovo zaključavanje u sef Predsjedništva države bez ikakve volje, želje i potrebe da se sa temom i idejom upoznaju oni kojih se dokument najviše tiče po drskosti i bezobrazluku usporedivo je samo sa višegodišnjim ignoriranjem javnog očitovanja srbijanskog predsjednika da priznaje (samo) teritorijalni integritet BiH, svjesno i namjerno iz izjave izostavljajući i neovisnost i suverenitet i neovisno i suvereno izravno upravlja procesima i događanjima na jednoj polovini, a neizravno na otprilike, dvije trećine zemlje čiji teritorijalni integritet navodno, priznaje.
Partizanska pravda, sistem u kojem se navodno, strijeljalo za šal nepoznatog porijekla ili sto, stolicu, ormar i krevet (pre)uzete bez papirnog reversa svoju je najdegeneriraniju i najizopačeniju varijantu doživjelo u proteklih nekoliko dana izvršenjem presude od tri mjeseca zatvora za tri metra drva. Tu nije bilo mjesta ni potkivanju, ni pravničkom razvlačenju pameti kakvom svjedočimo u dva odvojena a opet, vrlo kompatibilna slučaja: ubistva dvije djevojke na pješačkom prijelazu i tajanstvene smrti dvojice mladića respektivno i ne beznačajno u Sarajevu i Banjoj Luci.
Treći slučaj je karakterističan napose jer se tiče vjerovatno najosjetljivije teme unutar bošnjačke političke i vjerske dogme. Ustvrditi da je neki čovjek, ko god on bio, osmislio bolje rješenje bilo čega nego što je to učinio Uzvišeni Bog i Njegov Poslanik, za muslimane nije samo izjava koja se više i ne graniči sa zdravim razumom nego blasfemija, svetogrđe i grijeh nada svim grijesima.
A upravo takva izjava je prošla kroz uši ili mimo ušiju nenabrojive muslimanske uleme čak, i onih najradikalnijih među njima.
Ove tri “vijesti“ su do prije nekoliko dana, prema mome skromnom mišljenju, predstavljale „kraj vijesti“; poslije njih nije se moglo dogoditi ništa što bi moglo sloviti kao vijest. Naravno da smo mogli uzeti bilo koje tri ili manje naprimjer, rezultate PISA testova prema kojima je svaki drugi učenik u Bosni i Hercegovini “funkcionalno nepismen“ ili pak više od najbizarnijih poput frontalnog sudara dva tramvaja u gradu koji ima samo dvoje tračnice, jedne za “gore“ i jedne za “dolje“ odnosno od slučaja Pazarić preko nekih lažnih i nekih još lažnijih diploma i izručenja bivših plaćenika sa stranih ratišta i udovica(?) sa djecom do VIP vjerskih obreda i basnoslovnih papuča…
Ali odlučio sam se upravo za ove tri je one svaka napose i sve zajedno jesu najrealnija i najstvarnija metaforička i paradigmatska slika stanja i situacije u zemlji.
Prva, ukazuje na sve što se tiče politike, samostalnosti, neovisnosti, političara (domaćih i stranih), ukazuje na prirodu vlasti, društveno uređenje, politički sistem… u najkraćem na sve ono o čemu je nenabrojivo mnoštvo poznanih i nepozvanih pisalo i piše već četvrt stoljeća. Nema ovdje nikakve politike, sve je samo pitanje moći i novca, likovi koji nam kroje i košulje i kape već desetljećima pred stranim ambasadorima pokažu da su ustvari, ništa drugo nego krpene lutke punjene rižom.
O drugoj sasvim dovoljno govori Priebeov izvještaj pa da ne ponavljam; potražite i pročitajte.
A treća nas dovodi u dilemu ko kosi, a ko vodu nosi odnosno, ko kome čuva stražu? Nažalost ili nasreću pojavila se jedna vijest koja je sve ostale doslovno gurnula u zapećak: Bosna i Hercegovina ima državni registar pasa(!) koji se reklamira sloganom: registrovan pas, odgovoran vlasnik, sretna zajednica!
Bosna i Hercegovina nema uređen državni glasački spisak, nema evidenciju osoba oboljelih od dijabetesa, malignih oboljenja i invalida, nema… ali, recimo, ima korupciju, kažu jednu od najboljih i najvećih u Europi iako ne znam koja je mjerna jedinica korištena za ovakvu (pr)ocjenu.
U svakom slučaju, puno se veoma loših stvari krije pod jednom riječi koju često koristimo, a gotovo je nikada ne prevodimo – korupcija. Doslovan prijevod ove riječi bio bi: pokvarenost.
Lahko i spremno, bez puno ustezanja optužimo bilo koga da je korumpiran; bismo li jednako lahko, bismo li se uopće usudili bilo, kome reci, da je pokvaren? Korupcija je neutralna, bezlična, bezimena…pokvarenost nije. Korupcija je rezervirana samo za moćne, utjecajne, one koji odlučuju, a pokvarenost je na raspolaganju svima, običnim ljudima. Korumpirani mogu biti političari, predsjednici nečega, ministri, načelnici, direktori, a pokvaren ko god hoće, od konobara i novinara do fakultetskih profesora.
Korupcija je kažnjiva, pokvarenost nije. Bez ikakvog obzira prema bilo kome i bilo čemu, bez imalo ustručavanja možete biti pokvareni koliko god hoćete jer, korupciju je teško dokazati, a pokvarenost priznati. U najkraćem, pod jedan pojam koji nema nikakve veze sa našim jezikom sakrili smo puno toga što ima veze sa našim odgojem, ponašanjem i življenjem… nezajažljivim materijalizmom, neispunjenim ambicijama, spremnošću na sve i svašta… I, da… korupciju su nam donijeli stranci; a pokvareni smo odranije.
No, je li bolje, ljepše, realnije i jasnije pisati o Bosni temeljem onoga što ima ili pak, onoga što nema? Nekoliko puta sam počinjao pisati o stvarima koje ne znamo a trebali bismo ih znati kao i o većini onih koje znamo i zbog toga nam nije nimalo drago. Pritom, mislim prije svega, na znanja o događanjima i dešavanjima iz našeg neposrednog vremenskog i prostornog okruženja od kojih nam ovise životi, a po svemu sudeći, i životi naših potomaka i nasljednika. Suočen sa činjenicom da bi samo i taksativno pobrajanje svega onoga što ne znamo (a trebali bismo znati), kao i onoga što znamo, a ne želimo (pri)znati, uveliko nadilazi okvire/korice ozbiljne knjige, a i prijateljski upozoren da „nije baš dobro da se sve zna“, da „svaka istina nije za svako vrijeme“, da „običan svijet ne može razumjeti sve složenosti i slojevitost političkih igara“… redovno sam odustajao.
Čak i ako prihvatimo da nije dobro sve znati, jer „izlaganje istini može biti kobno“, „istina je najdragocjenija stvar koju imamo te se njome treba služiti štedljivo“, a „da bi se s vremena na vrijeme vidjelo univerzalno i svevremensko lice istine, čovjek mora biti spreman da i najsitinije od svih živih bića voli koliko i samoga sebe“ (a malo ko je spreman na to), šta se, doista, dogodilo sa istinom?
Istina je ono što je teško povjerovati i još teže prihvatiti, ali je upravo zato lahko prepoznati: samo ona boli; sve ostalo je sumnjivo. No, to – bol – istinu čini neugodnom i nepoželjnom stvari, a iskrenost koja joj najčešće prethodi i slijedi, nepodobnom i nepoćudnom osobinom. Istinu je najlakše reći u šali, tako se najlakše „proguta“. Neko je rekao: „Moj način zbijanja šale je da kažem istinu. To je najsmješnija šala na svijetu.“ Zato su, da bi se ljudima približila istina o njima samima, izmišljeni vicevi ali ljudi se nasmiju (liku iz vica, drugome) kao da su skontali fol i nastave sa svojim „ozbiljnim“ (lažnim) životima ne mijenjajući ništa.
Nazivat ćemo stvari riječima koje ne razumijemo i praviti se da su svi drugi takvi, a samo mi fini.
Patria
