Femicid se često karakteriše kao izolovani čin poremećenog pojedinca, a ovakvo redukcionističko tumačenje predstavlja pogodan instrument za maskiranje suštinskih uzroka jednog šireg društvenog narativa unutar kojeg tzv. „poremećeni“ pojedinac nije uzrok već posljedica, a njegovo djelovanje tek simptomatično ispoljavanje mnogo dublje bolesti društva.
U skladu sa navedenim, čini se da je neophodno još jednom podsjetiti da je pojedinac produkt društva – konture njegovog individualnog identiteta određuje društvena stvarnost, sačinjena od tradicije, folklora, vrijednosti i kulturnih normi koje propisuju društveno prihvatljiva razmišljanja i djelovanja. Potčinjavanje žena u patrijarhalnim društvenim strukturama opravdava se i podstiče konstrukcijom lažne kolektivne svijesti o „pravim vrijednostima“, koje između ostalog podrazumijevaju i idealizovanje ćutanja i poslušnosti, te je u ovom smislu takva slika žene vijekovima unazad glorifikovana i sačuvana kao sastavni dio folklora i narodne tradicije. Primjera radi, tradicija i narodni običaji ruralnih hercegovačkih predjela oslikani su u jednoj pripovjeci u kojoj se predočava kolektivno viđenje motiva preljube i oproštenja u epskoj narodnoj pjesmi „Banović Strahinja“. Među njima su najupečatljivije sljedeće reakcije: „‘Treba svaku ženu tući i jutro i uveče, čim obuče kotulu, dok se đavo u njoj ne smiri i ne crkne!’ viče Gospava, kao da je zaboravila da je i sama žensko“.
Pored ove, upečatljiva je i reakcija jednog od muških članove zajednice na spoznaju da Banović Strahinja otetoj ljubi oprašta preljubu: „’Kukavica, nije on čovjek, nego jado, što joj glavu ne odsiječe. Treba svako žensko konjma na repove, a što više ciči – znaj da više laže. Što je ne baci u bezdanicu ili pred strvine da je razvuku’”. Pripovjetka je inače, ne tako davno, bila uvrštena u čitanke za osmi razred osnovne škole. Prikazi autentičnih društvenih dinamika i tradicija karakterističnih za patrijarhalnu kulturu istovremeno su i živopisna svjedočanstva o nasilju i potčinjenosti, te bi stoga njihovo potpuno eliminisanje iz obrazovnih materijala označavalo poništavanje ženskog iskustva kroz kontraproduktivnu reprodukciju mehanizama „kozmetičkog“ uljepšavanja i prikrivanja svojstvenih woke kulturi. Govoreći o političkoj hiper-korektnosti karakterističnoj za ono što je kasnije postala jedna od glavnih odrednica woke pokreta, Žižek problematičnost ovih ideoloških matrica ilustruje prenoseći fragmente razgovora (imaginarnog ili stvarnog) sa američkim Indijancima, koji mu otkrivaju sljedeće: „Rekli su mi da preferiraju da ih umjesto nativni Amerikanci zovemo Indijanci – na taj način ime koje smo im dodijelili ostaje kao spomenik gluposti bijelog čovjeka koji je vjerovao da je stigao u Indiju“.
U sličnom maniru, neophodno je izmaknuti se od idealizacije po obrascu „žena, majka, kraljica“ i žensku istoriju prikazati onakvom kakva je primarno i bila – nepravedna i često praćena nasiljem i omalovažavanjem – te potom ove postavke prošlih ali i sadašnjih narativa interpretirati u kritičkom ključu. Suprotno ovome, ono što odlikuje dominantni diskurs u obrazovnim institucijama jeste lišenost kritičkog dekonstruktivnog pristupa u interpretaciji sadržaja u koje su utkani seksizam i nasilje nad ženama, čime se nadalje doprinosi njihovoj normalizaciji i smještanju u okvire unaprijed uspostavljenog, nepromjenjivog „prirodnog“ poretka. Uostalom, nije neophodno čitati književne tekstove ili sociološke studije, često je dovoljno napraviti kratki auto-etnografski osvrt na sopstvenu porodičnu istoriju i na osnovu iste rekonstruisati položaj žene u BiH društvu. Činjenica je svakako da su ostvareni značajni pomaci u odnosu na položaj žena iz prethodnih generacija, što i dalje ne poništava činjenicu da 48 % žena u Bosni i Hercegovini nakon napunjenih 15 godina starosti iskusi neki oblik zlostavljanja, uključujući nasilje od strane intimnog partnera, nepartnersko nasilje, uhođenje i seksualno uznemiravanje.
Riječ je o podacima iz OSCE istraživanja iz 2019. godine, a u kontekstu femicida važan podatak jeste i taj da 84 % žena ne prijavljuje nasilje, a neki od razloga zbog kojih to ne čine jesu ubjeđenje da nasilje nije bilo značajno (38 %), kao i da je riječ o porodičnoj stvari (33 %). Vraćajući se na pitanje kompleksnog sistema uzročno-posljedičnih veza koje oblikuju odnos pojedinca i društva, a u svjetlu gorenavedenih podataka, nameće se zaključak da je kontinuirano nasilje nad ženama zapravo posljedica ili pak segment onog što francuski sociolog Pierre Bourdieu definiše kao „simboličko nasilje“.
Ovom odrednicom Bourdieu se služi kako bi ukazao na ideološke mehanizme putem kojih se nejednakost, potčinjenost i privilegovanost u klasnim i rodnim odnosima internalizuju i nekritički usvajaju upravo iz razloga što su maskirani u društvene norme i „zdravorazumsko“ viđenje stvarnosti, čime se omogućava njihovo transgeneracijsko perpetuiranje i njegovanje. Iako može da proizvede efekat repetitivnosti, podsjećanje na nebrojeno puta izrečenu floskulu „Mora da ga je nekako izazvala“ je i dalje ključno, prije svega ako u obzir uzmemo da je obrazac krivljenja žrtve i dalje veoma rasprostranjen i da predstavlja jedno od sredstava minimiziranja i negiranja odgovornosti počinitelja, ali i potpuno potiskivanje i brisanje svake društveno-institucionalne odgovornosti prema ženama žrtvama nasilja. Prema izvještavanju medija u regionu o femicidu u Gradačcu, ali i sudeći po svjedočanstvima porodice ubijene Nizame Hećimović, Sulejmanović je materijalni izvršitelj zločina, koji je omogućen i sproveden kroz direktno saučesništvo institucija policije i sudstva.
U jednom istraživanju na kojem sam nedavno radila imala sam priliku da razgovaram sa ženama žrtvama porodičnog nasilja, a jedna od njih mi je otkrila da je nakon podnesene prijave za nasilje policajac sa kojim je razgovarala pokušao da je ubijedi da prijavu povuče i vrati se nasilnom mužu, navodeći: „Ma hajde, on tebe voli, on je meni rekao u autu da on tebe voli“. Sljedeći primjer dolazi iz jedne od obrazovnih institucija u BiH, a protagonista je profesor koji u toku predavanja iznosi „naučno“ utemeljen podatak po kojem su sve konobarice kurve. Osim krajnje neprihvatljive seksističke generalizacije i neotesanog primitivizma koje ova osoba ispoljava na radnom mjestu (ironično, podsjetimo, u pitanju je obrazovna institucija), tragičnost same situacije dostiže vrhunac kad se prisjetimo brojnih mladih žena, između ostalog i mojih studentica, koje su zbog neimaštine i teških finansijskih uslova primorane da rade različite poslove, uključujući i pobogu-kakav-tabu konobarisanje, kako bi mogle da priušte studije.
Ovo je naravno samo jedna moguća, meni prirodna linija razmišljanja, koju evidentno profesor iz ove priče ne percipira na isti način. Može se pretpostaviti da su njegove ćerke, ukoliko ih ima, ekonomski obezbijeđene, te srećom nisu primorane da konobarišu, dok u ne tako dalekom alternativnom svemiru djeca iz nižih staleža, radničke klase, siromašni i slabiji trpe etiketiranje i degradiranje njega i onih koji su mu slični. Istaknuti primjer ovdje ne služi samo kao ilustracija jednog izolovanog događaja, već i kao alegorija koja upućuje na složeniji problem klasne pozadine rodno zasnovanog, ali i drugih oblika nasilja. Naime, na institucionalnom nivou u BiH pravda često poprima selektivan karakter, a njeno spovođenje postaje uslovljeno odnosima društvene moći i statusa počinitelja i žrtve.
Pored ovoga, sveprisutan je i problem nestručnog kadra i neefikasnog sprovođenja formalnih zakonskih mjera, što za posljedicu ima sve veći jaz između građana i institucija. U već pomenutom istraživanju na kojem sam radila, a kojim su obuhvaćene žene žrtve nasilja, potvrđeno je po ko zna koji put da je jedan od glavnih razloga zbog kojih žene ne prijavljuju nasilje upravo nepovjerenje u institucije, koje se u mnogim slučajevima, uključujući i femicid u Gradačcu, pokazuje kao posve opravdano. Ipak, važno je naglasiti da su neke od učesnica podijelile i pozitivna iskustva, iskazujući zadovoljstvo sa radom policije, socijalnih službi i pravosudnih institucija.
Onda kada ovi ohrabrujući primjeri efikasnog djelovanja institucija ne budu predstavljali puka odstupanja od norme, porašće i šansa da „poremećeni pojedinac“ sa početka ovog teksta bude pravovremeno prepoznat, adekvatno dijagnostifikovan, sankcionisan i naposlijetku zaustavljen, prije nego što sopstvenoj djeci u naslijeđe ostavi nadgrobni spomenik i duboku traumu. Ukoliko su zaista pojedinci koji počine femicid isključivo duševno oboljele osobe, kako se objašnjava činjenica da oni u velikom broju slučajeva nemaju anamnezu i status psihijatrijskih bolesnika, ali imaju, veoma često, policijski dosije, te je pored toga njihovo nasilno ponašanje nerijetko prihvaćeno u sredini u kojoj žive (prisjetimo se komentara podrške ovom i drugim nasilnicima u regionu). Za prevenciju femicida preduslov je rad na eliminisanju čitavog spleta faktora koji potencijalno utiču na normalizaciju nasilja nad ženama – umjesto kroz instant površna tumačenja o devijantnim pojedincima, neophodno je posmatrati ovaj problem kroz triangulaciju društvenih, institucionalnih i bioloških faktora koji doprinose stvaranju kulture nasilja.
Doc. dr Nataša Vučenović Gnjato, članica Odbora za rodnu ravnopravnost Univerziteta u Banjaluci i istraživačica rodnih pitanja u obrazovanju i društvu.
Buka
