-TopSLIDEIntervjuKulturaM plus

Fejzić-Čengić: Naši mediji su, kao i politika – jalovi

Mislim da ljudi koji nas gledaju sa strane imaju sliku o nama kao o divljacima.

Razgovarao: Amir Husrep / Politicki.ba

Fahira Fejzić Čengić  je redovna profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na Odsjeku žurnalistike. Predaje Teoriju informacija, Printano novinarstvo, Istraživačko novinarstvo, Medijsku kulturu i Medije i međunarodnu politiku. Rođena je u Visokom gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje. Diplomirala, magistrirala i doktorirala na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Objavila je dvanaest knjiga o medijima. Njen akademski vijek  je dug dvadeset i tri godine. U profesionalnom novinarstvu je radila deset godina.  Bila je novinar, urednik i dopisnik u listovima „Oslobođenje“, „Naši dani“, „Preporod“, „Ljiljan“, „Muslimanski glas“ i „Odsjek“. Pored toga ostvarila je radni angažman na Radio Sarajevu i TV Sarajevo.  

Stanje medija i stanje nacije

Kakvo je stanje u medijima u Bosni i Hercegovini?

„Ja sam u samim medijima bila preko 10 godina. Cijeli moj život je na neki način povezan sa medijima. Što bi se reklo odrasla i ostarila sa medijima“, započinje ovaj  razgovor profesorica Fejzić-Čengić.

„Na početku želim istaknuti da su moje refleksije šire od onoga što bi svakom novinaru odgovaralo. Radila sam u sistemu novinarstva u staroj državi, Jugoslaviji. U tom sistemu rada postojao je veliki red. Možda je to nekad izgledalo i kao previše reda, ali se jasno znalo ko kosi, a ko vodu nosi“.

Fejzić-Čengić pojašnjava da je prostor novinarstva u bivšoj državi bio jasno definiran.

„Novinar je počinjao kao saradnik broj četiri. Sljedeća stepenica  napredovanja je bila uslovljena sa dvije godine rada da bi dobili naziv novinar  broj tri. Da bi došli na funkciju koja se označavala sa titulom broj dva trebale su vam još dvije godine rada. Zatim su slijedile još četiri godine rada kao saradnik broj jedan i kao običan saradnik. Vi ste morali odraditi osam godina u medijima da bi došli na poziciju elementarnog urednika. Ista takva gradacija je bila i u uredništvu. Četiri faze i osam dodatnih godina da bi postali samostalan urednik“.

Prema njenim riječima ova ljestvica uzrastanja i napredovanja u novinarstvu je ključna za spoznaju razlike između novinarstva u tom sistemu i ovog današnjeg.

„Nedavno sam vidjela da je jedan moj student, koji je lani završio studije, postao urednik za tri mjeseca“ sa nevjericom spominje Fejzić-Čengić.

„Ovim hoću da iskažem, kao osoba koja je radila u oba sistema i posjeduje dosta iskustva sa medijima, svoju skepsu oko toga da je nemoguće bez iskustva postati dobar novinar ili urednik. To je taj nedostatak kičme današnjih medija u Bosni i Hercegovini i tavih je jako puno“.

Šta je sa ratom, ratnim novinarstvom i koliko je rat uticao na naše medije?

„Ono što se događalo u ratu je ratno novinarstvo. Ovdje ga ne bih previše stavljala u prvi plan, sa svim njegovim aspektima bijele, sive i crne propagande što je sasvim normalno i logično za zemlje u ratu. Više bih voljela govoriti o postratnom stanju medija.

Ono se može deklarirati kao jedan nagli i snažni iskorak u svjetske tokove. Za takvo nešto mi smo bili potpuno nepripremljeni. Svi svjetski mediji su se razvijali korak po korak. Pratili su sve tekovine u ekonomiji, politici, finansijama, akademskim i obrazovnim tokovima. U tom momentumu, mi smo iz rovova  i ratnih uniformi uskočili u/na internet“.

„Neosporan je naš trud da stignemo druge i te stvari su se morale desiti zbrzano. Bilo je to nasilno uskakanje u tehnološke tokove koji su takvi da jednostavno traže da to prihvatite ili propadnete“.

Nastavljući razgovor, profesorica kaže da je posljednjih dvadesetak godina obilježio jedan zanimljiv proces.

„Prvo su dominirali, pod jakim uticajem visokih predstavnika, državni mediji i to je bilo karakteristično za sve platforme. Kako je vrijeme odmicalo i broj medija je kvantitativno rastao.  U jednom trenutku do dvije hiljaditih Bosna i Hercegovina je imala više od pet stotina medija.

Takav broj je, objektivno govoreći, dovoljan za zemlje poput Italije.

Danas imamo broj medija koji je proporcinalan našem društvu. Ovi koji su najpopularniji u našoj državi su pokrili tržište, tokove novca i mogućnost apsorpcije svih medijskih sadržaja kod  publike koja, uz dijasporu, nije veća od pet ili šest miliona“.

Online je temelj 

Online mediji su u nezaustavljivom rastu. Kakvo je stanje u tom segmentu bh. novinarstva?

„Online platforma je danas prvi izbor ako želite pokrenuti medij. To je jedna predominatna sfera koja gazi svu konkurenciju pred sobom“.

Ipak, prema njenim  riječima, danas je to sve spojeno.

„Nemoguće je imati radio ili TV stanicu, a da nemate dostupnu online verziju. To je sve uzrokovano zahtjevom za dostopnošću koja je postavljena na 24/7, a sve zbog ubrzanja načina života. Ako to ne ispoštujete, šanse za uspjeh su jako male“.

Mediji su onakvi kakvo je društvo. Da li je to istina?

„Danas je jako potrebno da se kritički govori više o medijima nego o njihovim konzumentima jer oni za mnoge stvari nisu krivi. Poznato je da većina trendova potiče od elita, urednika i novinara, a ne  od širokih masa.

Mi trebamo priznati sami sebi da se kod nas još prepliću tokovi složene država Bosne i Hercegovini i postratni i postgenocidni  tokovi društva“.

Ističe  da Bosna i Hercegovina još ima i dječijih bolesti u medijskom smislu te riječi. Napominje i da jako puno privatnih medija uopće ne zaslužuju imati subjektivitet.

„Naši mediji nemaju svjetski ABC monitoring medija. Takva praksa monitoringa je uobičajena u zapadnim medijima. Tu trebaju biti objavljene informacije koje su od javnog značaja. Mora se znati u čijem je vlasništvu medij, ko su mu saradnici, kojom problematikom se bavi i koliki je kapital kojim raspolaže.

U nas je to još jedna posebna vrsta džungle gdje nemamo uređene ni impressume dosta medija. Takve stvari u svijetu su nezamislive“.

Komentirajući regulatore medijskih sfera, a to su u nas Vijeće za štampu i RAK, Fejzić-Čengić kaže da ni oni nisu na visini zadatka.

„Naša država nema ni ministarstvo medija, a ni zakone o medijima. Tu je samo zakon o javnom servisu koji nam je nametnut i zakon o kleveti.

Praksa u Evropi je da javne televizije i radijske stanice postoje da bi njegovale i čuvale vlastitu kulturnu baštinu. Ostatak svijeta se vodi američkom logikom da su najvažniji mediji, privatni mediji. To mogu raditi zemlje sa visokim korporativnim  i intelektualnim kapitalom“.

Za sebe kaže da je stara škola i da je pristalica evropskog tipa.

„Dobro je da imamo javne servise i moramo ih imati po zakonu. Uzimajući obzir kakvi smo kao zajednica i društvo, mi ne bi čak ni osjetili potrebu da ih trebamo imati jer ne shvatamo njihovu važnost“.

Prema njenom mišljenju približavanje Briselu može doprinijeti napredovanju javnih servisa i to je dobro.

Podružnice korporacija 

Na bosanskohercegovačkom medijskom nebu imamo i medije koji su podružnice svjetskih medijskoh korporacija.

„Dešava se da ključni mediji na ovim prostorima postaju oni koji dobiju donacije međunarodnih korporacija. Takve korporacije dođu i pokupuju pismene novinare i to je početak kraja“.

Prema njenom  mišljenu takve korporacije i kapital traže  da se na prvom mjestu zastupaju njihovi interesi.

„To je istina, ali ona slabo spominjana. Mi nemamo dovoljan broj medija koji njeguju bosanskohercegovačke interese.

Rekli smo da su mediji ekvivalent društvu. Mogu li oni na neki način određivati kurs rada našim političarima?

„Taj nedostatak  medijskog izvještavanja o nacionalnim interesima se najbolje ogleda po pitanju izlaska države na naše granice. Neko će reći da je to isključivo pitanje politike, ali mislim da mediji imaju jako veliku ulogu u tome. To su elementarne stvari. Da mediji nisu jalovi, kao i politika, oni bi napravili javni pritisak na odgovorne ljude da se to uradi“.

„Ovakva politika koju političari plasiraju preko svojih medija glasnogovornika postala je sumorna. Cijelo društvo kod nas, a mediji pogotovo na neki način rade na principu EKG-a“.

Fejzić-Čengić kaže da ova situacija može ići u silaznom smjeru još neko vrijeme. Ipak, profesorica ističe da je evidentno da pomaka ka naprijed ima  i da će i ostali dijelovi društva ispratiti  te pozitivne promjene.

Odnos bh. medija i politike je brak iz interesa. Kalve su posljedice tog „braka“?

„Ja sam na neki način fascinirana radom i djelom Winstona Churchilla koji je jednom prilikom kazao:“Sve je prolazno osim interesa, oni su vječni““.

Prema njoj interesa ima u svakom dijelu svijeta i oni su pokretači većine društvenih procesa.

Ističe da su bosanskohercegovački mediji, po pravilu, samo glasnogovornici određenih politika.

Bili smo dio in vivo eksperimenta

Izbori svake dvije godine je nametnula međunarodna zajednica  kako bi se naše društvo naviklo na demokratske procese. Današnje stanje je pokazatelj da smo mi zasićeni izborima i biranjem.

„To se najbolje oslikava u famoznom trokutu Sarajevo-Mostar-Banja Luka. Pogledajte samo taj proces u predizbornim kampanjama koje su kod nas postale pa sastavni dio svakodnevnog života. Ja nekad imam osjećaj da, čim se jedni plakati skinu, odmah kreće postavljanje novih.

Zadatak medija treba biti pokretanje rasprave koja bi urodila incijativom reforme cjelokupnog izbornog procesa gdje bi se i za opće i lokalne izbore ustvrdio jedan termin. To izgleda potpuno nebitno, ali  mislim da ovom narodu treba rasterećenosti od svakodnevnih političkih prepucavnja“.

Profesorica ističe da je društvo dosta zaokupljeno dnevnim političkim dešavanjima od kojih nema direktne koristi.

„Vidite da mi danas imamo najnoviji politički modni trend pod nazivom prelijetanje. To stvara takvu maglu u našoj politici da ni ozbiljni izborni i politički analitičari nemaju kvalitetne odgovore“.

Da bi dodatno objasnila stanje povezanosti medija i politike profesorica navodi primjer njemačke i američke politike.

„U Njemačkoj se političke odluke donose u političkim strankama i političkim institucijama. Kada pogledate odakle oni crpe snagu za takvo nešto vidjet ćete da je to dvije stotine duga anglosaksonska tradicija. Mi takvog kontinuiteta nemamo. Sa druge strane američki predsjednik se bira uz pomoć i sa medijima. Mi bezuspješno pokušavamo prilagoditi naše medije i politiku sa njima. Kopiranje nije dobro, mi smo različiti i mislim da trebamo pronaći neku zlatnu sredinu. Ovo sada što imamo je preraslo u jedan divlji prototip ukrštanja ova dva načina djelovanja“.

Vođenje politike putem društvenih mreža je mač sa dvije oštrice. Da li na taj način političari izbjegavaju moguća neugodna pitanja novinara?

„Posebno se iznenadim kada vidim da ozbiljni mediji od facebook statusa ili twitova prave  neke političke stavove koji time dobijaju kredibilitet. To nije dobro. Zbog toga ni ozbiljni analitičari ne mogu razlučiti šta je status o politici, šta govor mržnje a šta vic. Sve te stvari, bez selekcije, budu predočene publici koja sve prihvata na isti način“.

Prema njenom mišljenu negativne stvari koje donose društvene mreže se jednim dijelom nepravedno pripisuju medijskoj zajednici.

„Ljudi jednostavno kažu da su to mediji prenijeli, a u stvari je to  status na društvenim mrežama koje ne smiju imati tu validnost kao mediji, a  koju nažalost, imaju.

Mi kao društvo moramo imati više te društvene odgovornosti i staviti je ispred vlastitih ili stranačkih interesa. Moramo poslušati Sokrata koji je davno rekao da društvo ne može imati dovoljno filozofa da pojasne šta je svijet“.

Kultura copy and paste tehnologije

„Taj rush mod se pojavljuje kada neprofesionalni i neobrazovani urednici i novinari prenesu nečiju objavu sa društvenih mreža koja je u biti poluprivatna stvar. Uz pomoć tih opcija kopiranja i ljepljenja, takve informacije brzo osvajaju medijski prostor. Zanimljive jesu, ali nemaju težinu kritičkog mišljenja“.

„Kolege sa više iskustva trebaju prepoznati takve stvari i na lijep način ukazati na njih. Mi imamo obrazovanog kadra koji je kompetentan da govori o svim problemima. Međutim, oni kao da su se povukli u svoje neke, male svjetove, zbog nepoštivanja njihovog autoriteta. Mi te ljude trebamo“.

Jedan od problema koji je najviše brine jeste i kvantitet dnevnih informacija.

„Veliki je broj nebitnih informacija koje nas zaokupljuju. Teško se fokusirati na one bitne za život“.

Fejzić-Čengić je stava da nemamo novinarstvo koje stoji iza svojih riječi i činjenica koje iznosi.

„Mi učimo da sve što je provjereno, mora biti i provjerljivo. Takav pristup je neophodan za vraćanje povjerenja“.

Ljudi traže informacije da bi se složili sami sa sobom. Zašto je to tako?

„Okosnica 21. stoljeća je trivijalnost sa jednom dozom dopadljivosti za kojom se traga. Većina novih stvari oko nas je dopadljiva i ljudi su postali komforisti. Malo je onih koji cijene vrlinu kao osnovu svakog dobrog čovjeka.

Danas je malo altruista, ljudi koji neće nešto uraditi jer to nije fer“.

 Da li je moguće vratiti se tim zaboravljenim vrijednostima u medijima? Kako će to uticati na budućnost društva?

„Da ste me to pitali prije godinu ili dvije imala bih, zbog trenutne situacije, sasvim drugačiji odgovor. Danas nakon svega mogu reći da će taj main stream koncept ići još dalje u tom hedonističkom pravcu dodvoravanja svemu oko nas. To je nezaustavljiv proces“.

Profesorica je stava da je taj put teško promijeniti jer je za to potrebno promijeniti karakter ljudi, a to su najteže promjene.

Ističe da su ljudi danas nezadovoljni sa svim što se dešava oko njih.

„Ljudima je problem ako pada snijeg u januaru, ali je problem i ako ga nema jer eto kad će padati, ako neće u januaru“.

Zaboravljena uloga 

Mediji su zaboravili da je njihova uloga i popravljati.

„Potrebno je da mediji stavljaju u fokus teme koje su bitne za društvo. To ne mogu uraditi main stream, već je to zadatak alternativnih medija“.

Sa dozom tuge spominje primjer Hutovog blata koje za nas ima jako veliku vrijednost, ali da mediji o njemu uglavnom izvještavaju kada je požar ili suša.

„Te brige o našoj kulturnoj baštini i ljubavi prema domovini nama fali. U medijima je to dovodeno do nekih margina. Mislim da ljudi koji nas gledaju sa strane imaju sliku o nama kao o divljacima“.

 Zanimljiv je taj način rada gdje se sve svodi na priču oko Sarajeva. Drugi dijelovi države kao da su zanemareni.

„Danas je to veliki problem. Svi samo pričaju o Sarajevu. Jedino je bitno ono što se dešava od Baščaršije do Marin dvora.

Sarajevocentičnost će najviše štete nanijeti upravo Sarajevu.

Samo kada se desi neki skandal naši mediji izvještavaju o drugim krajevima. Ako nema skandala, priča se samo o Sarajevu“, zaključuje Fejzić-Čengić.

Na kraju razgovora profesorica ističe značaj razumijevanja medija i njihovog rada. Njena preoporuka je da budemo, u isto vrijeme mudri, ali i dovoljno samokritični.

„Trebamo pratiti medije koje volimo, ali i one koje ne volimo. Novinari moraju dati namanje dvije strane priče i bez toga se članak ili reportaža ne izlazi u javni eter. Važno je spoznati da živimo u vremenu autocenzure“.

Iz iskustva kaže da je istina ona izreka gdje se kaže da je sedam dana putovanja, jednako sedam godina čitanja.

 „Moramo voljeti svoje, mi smo Bosanci i Hercegovci i nikad ne možemo biti Japanci“.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close