Milan Marinković: Poštenje u “slobodnom padu” – Kako su partizanski unuci jeftino proćerdali dedovinu

Nemojmo smetnuti s uma da je negde sredinom sedamdesetih SFRJ po stopi životnog standarda bila u rangu jedne Austrije.

Kako je i zbog čega Jugoslavija propala? Večito pitanje sa bezbroj odgovora.

Je li više kriv Tito ili ovi posle njega? Je li raspad možda počeo još pedesetih, ili ipak šezdesetih? Ili, pak, tek sedamdesetih? Šta je imalo dalekosežnije posledice – studentski pokret iz 68-me ili Ustav iz 1974-te?

Svi su ovi događaji mogli – ali ne i morali (sic!) – imati određenu ulogu u onome što će se kasnije odigrati. Jedan aspekt, međutim, nije do sada razmatram. Barem ne na ozbiljan način, koliko je meni poznato.

U kojoj je meri, naime, proces smene generacija doprineo unutrašnjem truljenju društva koje je u konačnici rezultiralo time čime je rezultiralo?

Većina nas je sklona da, kad omatorimo, konstatujemo kako su nove generacije „sve gore i gore“. Ima svakako u tome i pomalo preterivanja, al’ ima bogami i dosta istine. Naročito kad iz smenskogeneracijskog ugla razmatramo istorijski sunovrat SFRJ.

Čini mi se da je jedan od bitnih faktora degradacije jugoslovenskog projekta upravo vezan za tu priču. U najkraćem, moglo bi se reći da su partizanski unuci praktično proćerdali rođenu dedovinu.

Kako se to dogodilo? Prosto, nove generacije Jugoslovena došle su, što se kaže, na gotovo, usled čega nisu umele u dovoljnoj meri ceniti ono što su im dedovi ostavili u nasleđe. Verovali smo da nam je sve što imamo maltene dato od boga na slobodno raspolaganje, ali ne i čuvanje.

Sistem koji su nam izgradili i u nasledstvo ostavili drugovi partizani, odnosno stari iskreni komunisti iz tog vremena, u sebi je skrivao opasnu tempiranu bombu. Na duži je rok skoro u potpunosti zavisio od ličnog poštenja i osećaja odgovornosti svih, ili makar velike većine pripadnika ratnom revolucijom (ili revolucionarnim ratom) stvorene političke zajednice.

Generacija koja je gradila socijalističku Jugoslaviju razvila je visok stepen te odgovornosti i poštenja iz razloga što je na svojoj koži osetila svu težinu svoga mukotrpnog poduhvata. Ta je generacija lično, svojom krvlju i znojem platila cenu teške borbe za ono u šta je verovala, ne samo tokom rata već i u predratno doba, kada je Komunistička partija bila zabranjivana, a njeni članovi hapšeni, proganjani i surovo prebijani od strane kraljevskih vlasti, i to samo zbog svoje ideologije koja se tada smatrala opasnijom od kuge i lepre zajedno.

Generacije Jugoslovena koje su rođene kasnije, nakon par ili više decenija, nisu, međutim, iskusile ništa od one golgote kroz koju su im dedovi i pradedovi morali proći da bi stvorili državu i društvo o kakvom su sanjali dok su se tukli protiv što nacista, što domaćih zlikovaca. Njima je već samim rođenjem zapala privilegija da rastu u zajednici koja je, za standarde socijalizma, pružala relativno visok stepen blagostanja, ali i socijalne jednakosti. U Jugoslaviji je možda postojala klasa nešto bogatijih u odnosu na prosek, ali siromašnih, u onom istinskom smislu, zaista nije bilo, čak ni pred sam raspad zemlje.

Nemojmo smetnuti s uma da je negde sredinom sedamdesetih SFRJ po stopi životnog standarda bila u rangu jedne Austrije. Bio je to vrhunac ekonomskog razvitka društva koji je kreirao temelje za njegovu paralelnu kulturnu (ali i svaku drugu) emancipaciju. Ali, baš zato što je bio vrhunac, ujedno je značio i početak slobodnog pada. Dok je Tito još bio živ, taj se pad uglavnom nije osećao zahvaljujući njegovom neupitnom autoritetu, harizmi i državničko-vladarskim sposobnostima.

No, već polovinom osamdesetih kreće rapidno urušavanje sistema koji je, kako ranije napomenuh, užasno mnogo zavisio od poštenja i osećaja odgovornosti njegovih koristnika. I pošto su, usled objektivnih istorijskih kretanja koja prate svaku smenu generacija, to poštenje i odgovornost bivali sve tanji, a pri tome nisu postojali sistemski osigurači koji bi moralni gubitak kompenzovali na druge načine, cela je konstrukcija po definiciji bila osuđena da implodira.

Jesmo se mi tokom većeg dela osamdesetih i dalje oslovljavali sa „drugarice i drugovi“, jesu Titove slike nastavljale da krase svaku kancelariju, kabinet, učionicu… jesu se zadržali i mnogi drugi ustaljeni običaji, ali je u tome sve više bilo forme, a sve manje suštine.

Ako ništa, danas bar imamo priliku da izvučemo nekakve pouke za budućnost. Pod uslovom da smo naučili prepoznati one diskretne znakove pokraj puta.

tačno.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close