Evropa, i mi s njom, ne želi pomoći Siriji
Izbjeglička kriza je samo vršak ledene sante koju čini nepravedan ekonomski sustav, pa krizu treba rješavati na izvoru, ondje gdje nastaje, gdje su ratovi i glad razlozi zašto ljudi bježe – opetovao je, lakonski jednostavno, papa Frane u intervjuu portugalskome Radiju Renasença.
(AUTOR:
Po njegovu, Evropa mora prigrliti izbjeglice, ne podcjenjujući rizik terorizma i problem nezaposlenosti na Starom kontinentu, ali ne zaboravljajući ni da je bratstvo jedna od biblijskih zapovijedi.
Socijalni nauk pape Frane, izražen ovim pojmovima zdrava razuma, ne niječe socijalni nauk Lava XIII (Rerum novarum), Pija XI (Quadragesimo anno), odnosno sv. Ivana Pavla II (Sollicitudo rei socialis). Dapače, papa isusovac se veoma vjerno drži onoga što su njemački isusovci Gustav Gundlach i Oswald von Nell-Breuning napisali a Pio XI potpisao u svojoj enciklici.
Sva kritika pape Frane protiv kapitalizma, a osobito protiv internacionalnih anonimnih financijskih tržišta, već je sadržana u enciklici Pija XI prije 84 godine. U njoj je i poziv da privatno vlasništvo služi općem dobru, i razlozi kada država može nacionalizirati privatno vlasništvo, i opomena državama da se klone dugova kako ih ne bi ugrozile kamate (očito da su ili naši premijeri preskočili tu lekciju na vjeronauku, ili su je preskočili vjeroučitelji, vrag će ga znati).
U njoj je poziv na kooperaciju i komunikaciju – a ponajprije na solidarnost umjesto konflikta. Sv. papa Wojtyła je solidarnost – poljski: Solidarność – inaugurirao i u politički pokret (koji se, doduše, nije klonio konflikta u koje je bio natjeran). Osuđujući komunizam, Pio XI je još žešće osudio društvene uvjete koji su ga izazvali i prouzročili. Ukratko, iako stigao iz “trećeg svijeta”, papa Bergoglio ne kaže zapravo ništa što nije rečeno u “prvom svijetu”, prije uspona nacizma na vlast.
Teško da je to, što on kaže, moralizam, kako mu predbacuju očekujući od pape suptilnu teologiju. Još manje je marksizam, etiketa koju lijepe svakome tko se usudi primijetiti da kapitalizam nije najviše dobro – osim za one s najvećim profitom, makar logika profita po svaku cijenu (ponavljam i naglašavam: ne bilo kojeg profita, nego profita bilo po koju cijenu) generira krize, a i ratove, kojih nikada u povijesti nije bilo ako netko na njima nije zarađivao, ako svoj dobitak nije plaćao tuđom ljudskom krvlju, kao serijalni razbojnik.
Eto, to je za sadašnjeg papu Bog Novac, koji ljudima ne služi nego im zapovijeda.
Jedan od osnovnih moralnih naputaka, koji nam utuvljuju u djetinjstvu, glasi da prvo treba mesti pred svojim vratima.
To – mesti pred svojim vratima – Sizifov je posao u sustavima gdje je planiranje na dugu stazu antipartijska rabota, jer politika sve napore upire u to kako će pobijediti na sljedećim izborima, dok birači, u suvremenoj demokraciji svedeni općenito s dionika na publiku, pažljivo paze da se ne sjete tko je što obećao pa zanitao do pretposljednjih izbora.
U sustavima gdje Aristotelov pojam općeg dobra piše na barjacima, ali se pod njima to čita kao: “dobro mog (ideološkog) dresa, moje klape, moje mafije”.
Mesti pred svojim vratima u Hrvatskoj moralo bi značiti, barem za one koji Papu zovu ili čak smatraju svojim Svetim Ocem, odreći se vlasti Boga Novca, podjednako uvjereno kako se odriču Sotone (ako se odriču, ali to je tema ine neke kolumne).
Teško je u Hrvatskoj izmesti neki od rezona rata u Siriji, u Afganistanu, Libiji, Darfuru, Maliju, neki od rezona krajnje bijede u Bangladešu i Šri Lanki, Obali Bjelokosti itd., da spomenemo samo neke od generatora izbjegličkog vrha ratno-krizne sante.
Odlučili smo (ne zbog solidarnosti, nego zbog straha za budućnost) biti dio Evropske unije – a u toj Uniji se ima što mesti pred vratima.
Mi smo, ukoliko smo Unija, prva ekonomska sila svijeta, škrta, kukavička i sebična, koja je blijedo gledala dok su naše članice, pače: naše NATO-vske saveznice, zakuhale katastrofe u Iraku i Libiji uvalivši medicinu pogubniju od bolesti (već onda teške, štoviše).
Naša Evropa je namagarčila, izdala i ponizila Kurdistan od kojega sada očekujemo da nas obrani od “Islamske Države” dok mu naša NATO-vska saveznica Turska zabija nož pod plećku.
Naša Evropa je zajedno s Amerikom udesila Palestinu i pomogla stvaranju uvjeta za terorizam. Naša Evropa brine za Darfur i za Rohingye koliko za lanjski snijeg, ili ipak nešto manje.
Ne želi zaustaviti razaranje Sirije čak ni onako palijativno kako su USA u Daytonu barem zaustavile mrcvarenje Bosne.
Možemo li, marimo li to mijenjati, suprotstaviti se nepravednom sustavu? Možda, ako to ne ugrožava naše stranačke interese. Dok nas ne odnese Vrag.
(Prenosimos portala Jutarnjeg lista).
