AUTOR: PETER KUZMIČ
Europski brod se sve vise naginje udesno. Oni najbučniji s desnih rubova barke koja opasno gubi svoju ravnotežu u posljednje vrijeme apokaliptičkom zabrinutošću upozoravaju na smrtno ugrožen kršćanski identitet Starog kontinenta. Za njih opasni imigranti iz muslimanskih zemalja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike pristižu u Europu kao grobari njezine nekada žive kršćanske duše.
Uvijek iznova treba podsjećati i ponavljati da europsku civilizaciju nije oblikovala samo kršćanska religija. Da je Europe bilo i prije cara Konstantina i Teodezija i njihovih nasljednika koji su od 4. stoljeća nadalje, a posebice nakon sto je papa Lav III. na Božić 800. godine za euro-rimskog cara okrunio Karla Velikoga, stvarali Sveto rimsko carstvo kao jezgru jednog kršćanskog kontinenta.
Opće je poznato da je rimska verzija moćnog političkog katolicizma u to vrijeme bila više silom nego milom nametnuta populaciji čitavog kontinenta. Do prve velike podjele kršćanstva je došlo upravo zbog carigradske reakcije protiv rimskih zloporaba moći i neprikladnog monopola nad kršćanskom vjerom.
U velikoj mjeri su u pravu oni koji tvrde kako je institucionalizirano europsko kršćanstvo od samih početaka problematično, jer Europa zapravo nije nikada biblijski evangelizirana nego samo površno politički kristijanizirana i mehanički ritualno sakramentalizirana.
Treba jednostavno priznati da je kršćanstvo u Europi pored svojih sjajnih poglavlja ipak opterećeno i mnogim nepopravljivim mrljama i promašajima koji ga u kolektivnoj memoriji velikog broja mislećih ljudi stoga još uvijek cine nevjerodostojnim.
Veliki psihoanalitičar Gustav C. Jung, sin, unuk i praunuk pastora Reformirane crkve u Švicarskoj, je argumentirano tvrdio kako kršćanska poruka nije nikada dostigla niti transformirala dusu Europljana te da je kršćanstvo u Europi zapravo poput katedrale koja je sagrađena na ruševinama poganskog hrama. Njezini izvorni temelji nisu dovoljno duboko ugrađeni u tlo europske civilizacije pa da bi ju mogla proglasiti kršćanskom.
Prije četrdesetak godina sam imao privilegiju slušati dr. Visser ‘t Hoofta, velikog nizozemskog vizionara i pionira ekumenskih gibanja, bivšeg glavnog tajnika Ekumenskog vijeća crkava. Viser ‘t Hooft je slovio kao jedan od najkompetentnijih analitičara kršćanske vjere svoga vremena. On je kritički promišljao “europsku kulturu kao poprište debata i misaonih nadmetanja između triju sila: kršćanstva, znanstvenog racionalizma i neopaganskog vitalizma.”
Od prosvjetiteljstva nadalje se naširoko očekivalo, a dugo se stjecao i dojam, da znanstveni racionalizam kao jedina razumna opcija progresivnog europskog duha pobjeđuje.
Ali u posljednjim desetljećima dvadesetoga stoljeća je pod negativnim utjecajem tehnokratske civilizacije, nuklearnom prijetnjom i ekološkim devastacijama došlo do reakcije i neočekivanog porasta novog iracionalizma, koji Visser ‘t Hooft naziva europskim neopaganizmom, koji je, između ostalog, pripremio klimu za začuđujuće široko prihvaćanje različitih varijanti New Age-a u sekulariziranim zemljama zapadne Europe.
Europska kultura je svoj identitet zapravo stekla tijekom stoljetnog trostrukog susreta Jeruzalema, Atene i Rima. Govor o europskom identitetu ima smisla samo u svjetlu razumijevanja susreta i sinteze židovske monoteističke vjere u Boga Stvoritelja i Objavitelja, filozofske metode i razuma Grka i pravne misli i njezinih institucionaliziranih oblika društvene organizacije Rima. Iz tog trostrukog oblikovanja unutarnjeg identiteta Europe proizlazi svijest odgovornosti čovjeka pred Bogom kao i priznavanje nepovredivoga dostojanstva i prava svakoga čovjeka.
Nema sumnje da je Europa kakvu danas prepoznaje svijet osim rimskog prava i grčke misli nadasve oblikovana snažnim i brojnim judejsko-kršćanskim utjecajima. Njezina tradicija, kultura i cjelokupna duhovna baština dokaz su višestoljetne prisutnosti kršćanstva i židovstva.
To sažimlje i Povelja o temeljnim pravima Europske Unije kada navodi da svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi te kako to pravo uključuje i slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja, kao i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici, javno ili privatno, iskazuje vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, običajima i obredima.
Stoga u Europi kao modelu jedinstva u različitosti osim glavnih konfesija i brojnih kršćanskih denominacija i židovstva živi i svoja prava u istoj mjeri ostvaruje i oko 15 milijuna muslimana kao i pripadnici drugih religija. Kako broj muslimana u Europi raste a jedan radikalizirani dio nasiljem ugrožava europske moralne vrednote i političku stabilnost nacija međureligijski dijalog iznova postaje prioritetnim imperativom kao i traženje načina kako poboljšati integraciju islamskih useljenika u europska društva.
Globalni trendovi mijenjaju religijsku sliku svijeta. Do sada je kršćanstvo bilo daleko najveća religija, s oko 2.2 milijarde vjernika – što je 31% cjelokupne svjetske populacije. Islam je na drugome mjestu, s 1.6 milijardi vjernika, odnosno 23% sveukupnog stanovništva. Međutim, islam je najbrže rastuća religija na svijetu, a do 2050. godine će broj muslimana biti gotovo jednak broju kršćana. Ako se isti trendovi nastave islam će od 2070. postati najveća religija na svijetu.
Polovica svih kršćana u svijetu su katolici (oko 1,1 milijardu stanovnika), protestanata ima 36,7 posto ili 800 milijuna, pravoslavaca 11,9 posto ili 260 milijuna, od kojih 105 milijuna u Rusiji. Većina kršćana živi u zemljama u kojima su kršćani većina, samo 10 posto ili oko 220 milijuna žive kao manjina u svojim zemljama.
Ovi statistički podaci o brojnosti pripadnosti kršćanstvu ne govore ništa o kvaliteti vjere i njezinoj formativnoj ulozi po pitanjima poimanja obitelji, radnoj etici, društvenom moralu i izrazito kršćanskom doprinosu izgradnji civilizacije ljubavi, praštanja, tolerancije i pravednosti.
Iako su procesi i učinci sekularizacije uglavnom svestrano istraženi, europski fenomen pripadanja bez vjerovanja (belonging without believing) je tek nedavno postao predmetom zanimanja proučavatelja religije. Postoji svakako i druga strana te medalje u osobnoj duhovnosti bez vezivanja za institucionalne oblike organizirane religije, takozvani believing without belonging.
Veliki danski filozof Soren Kierkegaard, oštar kritičar licemjerja nacionalne religije, se rugao svojim sugrađanima koji se većinski izjašnjavaju kršćanima a da pojma nemaju što to znači. Danski nacionalni radio je prije nekoliko godina u uskrsnom tjednu postavio pitanje slušateljima da li misle da su Uskrs i kršćanska vjera u nekoj vezi. Manje od 11 posto slušatelja je znalo za povezanost najvećeg kršćanskog blagdana s vjerom bez kojeg je nema, iako je većina krštena i time navodno inicirana u državnu luteransku crkvu.
Zvuci ironično, ali i poziva na ozbiljnu refleksiju kako stanovnici Danske mogu, prema nedavnim ispitivanjima, biti najsretniji ljudi svijeta iako žive u najviše sekulariziranoj zemlji Europe. Još jedna potvrda da, kako je tvrdio nas Željko Mardešić, sekularizacija zapravo ljude oslobađa za puninu života i eventualnu autentičnu duhovnost?
Kada govorimo o nominalnim kršćanima mislimo na deklarirane vjernike koji su zapravo praktični ateisti. Sakrament krštenja je umjesto inicijacije u kršćansku vjeru za mnoge postao neka vrsta imunizacije protiv iste! To je iskustvo većine Europljana koji žive kao da Boga nema i koji uglavnom ignoriraju Crkvu i njezina učenja. Postoje procjene o tome da su više od jedne milijarde kršćana, ili 75 do 80 posto deklariranih kršćana zapravo nominalni kršćani. To bi, duhovno-strateški gledano, bila najveća religijska grupacija koju treba intencionalno evangelizirati.
Nominalne kršćane se može podijeliti u četiri kategorije. Najbrojniji su nominalci etničko-religijskog identiteta. To su katolici koji pripadaju Rimokatoličkoj crkvi zato što su Poljaci ili Hrvati, a ne zato što vjeruju u Boga. Isto vrijedi recimo za Ruse ili Srbe u odnosu prema pravoslavlju ili Skandinavce u odnosu na luteranizam.
Druga vrsta su nominalci druge generacije, dakle ljudi koji su vjeru naslijedili od svojih roditelja bez osobnog opredjeljenja. Slijede ih ritualistički nominalci i na kraju sinkretisti.
Jedan od najvećih izazova europskog kršćanstva (p)ostaje kako duhovno probuditi većinu religijski indiferentnih “vjernika” i one koji su našli lažnu duhovnu sigurnost u površno (ponekad i magijski) shvaćenom sakramentalizmu ili isključivoj etničkoj pripadnosti. Sve su to oblici sektaškog izobličenja religije koja otuđuje a ne oslobađa. Stoga Europljane treba uvijek iznova suočiti s autentičnim kristocentričnim evanđeljem i iskustveno provjerljivim kršćanstvom onoga koji je rekao: “Ja sam put, istina i život!”
autograf.hr
