EU: BiH iskusila najveće nasilje na evropskom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata

“Zahtjevi i reforme, uzroci i posljedice: Analiza izvještaja Evropske unije (EU) o napretku Bosne i Hercegovine (BiH) u ispunjavanju kriterija iz Kopenhagena”, autora Patrica Dicka koju je u novembru objavilo Demokratsko političko vijeće (Democratization Policy Council – DPC), predstavlja osvrt cjelokupnog involviranja EU u BiH, kao i procjenu uvjeta za članstvo u EU.

Konkretno, ova analiza se bavi zahtjevima u izvještajima EU, koliko su se oni promijenili, ako jesu i koliko su se promijenili prioriteti EU.

U  predgovoru stoji da je međunarodna zajednica bila uključena u proces tranzicije BiH više nego u bilo kojoj drugoj postkomunističkoj ili postkonfliktnoj zemlji u Evropi. Dalje se kaže da je BiH iskusila najveće nasilje na evropskom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata, što proces tranzicije čini još komplikovanijim. Prema ovoj analizi, EU je u BiH djelovala dvojako, prvo u pokušaju da spriječi oružani sukob, a nakon toga da kao politički akter pomogne BiH na putu tranzicije u demokratsku državu, gdje je postepeno preuzimala odgovornost političkog i ekonomskog razvoja zemlje.

U  analizi stoji da to posebno vrijedi od 2002., kada je Ured specijalnog predstavnika EU (EUSR) spojen s Uredom međunarodnog visokog predstavnika (OHR). Kao i u drugim postkomunističkim društvima u srednjoj i istočnoj Evropi, cilj EU je potaknuti bh. lidere da usvoje demokratske reforme pomoću članstva u EU.

Ako imamo u vidu nedostatak napretka reformi u BiH od 2006. godine, postavljena hipoteza u ovoj analizi pretpostavlja da će upotreba “imperativnog jezika” ili ostati stabilna ili će se uvećati kao znak pritiska i očit prikaz očekivanja reformi. Kao indikator za procjenu reformi i iskazanih očekivanja, uzorci imperativnog jezika (riječi poput “morati”, “neophodno”, “potrebno”) koji su korišteni u svakom ciljanom sektoru su prebrojeni, bilo da su glagoli pasivnog ili aktivnog karaktera. Svaka promjena u izvještaju tokom vremena bi predstavljala novi nivo očekivanja i zahtjeva od EU prema BiH. Brojke uključene u analizu pokazuju promjene u takvom načinu govora kroz vrijeme. Svaki sektor je također izučavan u pogledu općih trendova i svaka primijećena kvalitativna promjena je ubilježena.

Nakon analize politike sektora, autor je dao kratki pregled iskustava Slovačke. Uporedba sa Slovačkom je pokazala važne sličnosti između ove dvije zemlje: obje su postkomunističke zemlje orijentirane prema Evropskoj uniji, obje su proizvod raspada većih država, imale su neliberalne režime u pretpristupnom procesu i smatraju se zemljama koje su zaostale u razvoju u svojim regionima. Angažman Slovačke na putu ka EU je znatno više sveobuhvatniji i dinamičniji za razliku od BiH. Ali u zaključenim razmatranjima stoji da slučaj Slovačke (i BiH) sugerira da je pristupanje EU dinamičan proces koji ima više političkog nego tehničkog imperativa.

U ovom tekstu se nalazi analiza pet sektora i njihovih politika, a to su poljoprivreda, ustavne reforme, pravosudni sistem, obrazovanje i zaštita prava manjina.

Poljoprivreda je historijski bila jedna od najvažnijih područja za pristupanje EU, kao što je vidljivo iz utjecaja Zajedničke poljoprivredne politike (CAP), koja je temeljac na  zajedničkom evropskom tržištu. Kako stoji u analizi, u ovom resoru se vidi da se incidencija imperativnog jezika odražava na političke događaje u BiH. Također se vidi najoštriji pad imperativnog jezika, što sugeriše ili smanjen angažman EU ili smanjena očekivanja vezano za reforme. Godine 2005. u Izvještaju ih je bilo 12, dok je 2011. taj broj spao na tri. Nadalje, 2011.  u Izvještaju se ne nalaže preporuka uspostave ministarstva poljoprivrede na državnom nivou. Imperativni jezik je bio najjači u vrijeme “Aprilskog paketa”, čije je interesovanje blago poraslo u naporima za vrijeme “Butmirskog procesa”, koji je ipak pao. Drugim riječima, autor zaključuje da, iako problemi u poljoprivredi ostaju, izvještaji EU ne pružaju nove izazove i ne ukazuju na nedostatke koji blokiraju konkurentni i visokorazvijeni poljoprivredni sektor.

Ustavne reforme – U Izvještaju iz 2006. godine se navodi da ove reforme ne mogu biti nametnute, ali se spominje da su ustavne reforme nužne da bi se poboljšala funkcionalnost i zaštitila ljudska prava. U kasnijim izvještajima, naglasak je više stavljen na potrebu da se ispune zahtjevi poput onih iz Vijeća za provedbu mira (PIC) ili Evropskog sporazuma o partnerstvu. Analizom je utvrđeno da  je 2009.  donijeta presuda “Sejdić-Finci” koja “zahtijeva” ustavne reforme, a 2010. njegova provedba se smatra “nužnom”. Razlog pomaka od “potrebe za ustavnim reformama” do “rješavanje problematike pitanja ljudskih prava” je presuda “Sejdić-Finci”. Dok je potreba za ustavnim reformama bila cijenjena od vanjskih promatrača, promjene u imperativnom jeziku o ovom pitanju su zbunjujuće, stoji u analizi.

Pravosudni sistem – Prema ovoj analizi u izvještajima EU se najdosljednije razgovaralo o ovom sektoru, prvenstveno o pitanjima saradnje i usklađivanja pravosudnog sistema i tužilaštva preko entitetskih granica u različitim jurisdikcijama. Ostali problemi koji su najčešće navođeni su administrativni problemi, veliki broj neriješenih predmeta i budžet. U Izvještaju iz 2006.  stoji da “su potrebni daljnji napori da bi se poboljšalo funkcioniranje pravosudnog sistema.” Nepostojanje vrhovnog suda se spominje 2007., 2008., 2009. i 2010., iako njegov pravni lijek nije predložen, dok Izvještaj iz 2011. i 2012. ne spominje nepostojanje istog. Analiza kaže da su stavovi EU u izvještajima vezanim za reformu pravosudnog sistema su presudni za pristupanje EU iz tri razloga. Prvi je borba protiv organizovanog kriminala i korupcije koji ometaju politički i ekonomski razvoj BiH. Drugi je procesuiranje ratnih zločina i pomirenje u zemlji, a treći je da je racionalni pravosudni sistem ključna stavka u privlačenju direktnih stranih ulaganja (FDI).

Obrazovanje – Područje obrazovanja je možda bio najdosljednije od svih ispitanih politika. Ipak, u ovom resoru se pokazuje najmanji broj učestalosti imperativnog jezika, vjerovatno jer EU nema stroge standarde u osnovnom i srednjem obrazovanju, te se direktne direktive ne spominju u pravnoj stečevini EU (Acquis communautaire). Za razliku od resora poljoprivrede i vladavine prava, reforma obrazovanja je prepuštena članicama, stoji u analizi.

Zaštita prava manjina – U izvještaju, zaštita prava manjina spada pod odjeljak „Demokratija i vladavina prava“ i najviše je bilo riječi o marginalizaciji romske populacije, što predstavlja prioritet, jer se o Romima raspravlja više nego o bilo kojoj drugoj etničkoj skupini. Također se raspravljalo i o povratku raseljenih osoba i izbjeglica, a jevrejska zajednica se spominje samo 2005., 2007. i 2010. godine. Trend upotrebe imperativnog jezika u izvještajima je zanimljiv iz dva razloga: kao prvo, došlo je do porasta upotrebe imperativnog jezika u izvještajima iz 2010. i 2011. godine i drugo, fokus s romske populacije je usmjeren na presudu “Sejdić – Finci”. Manje pažnje dobivaju prava manjina konstitutivnih naroda u BiH manjina (Srbi u Mostaru, Bošnjaci u Banjoj Luci, itd.)

U zaključnim razmatranjima ove analize stoji da su struktura i sadržaj izvještaja EU dosljedna tokom vremena i da upotreba imperativnog jezika varira u bitnim dijelovima, s posebnim akcentom na uspostavu ministarstva poljoprivrede i vrhovnog suda na državnom nivou. Dosljednost u izvještajima EU se vidi u izvršavanju obaveza i uslova PIK-a (5 + 2) vezano za kraj mandata Ureda visokog predstavnika (OHR). Imperativni jezik u pitanjima koja se odnose na koordinaciju između tijela, procese i odgovornosti koja se tiču političkih reformi je vidljiv, osim u 2009. i 2010. godini.

U izvještajima EU, stavovi vezani za ustavne reforme su usmjereni na presudu “Sejdić – Finci” i autor postavlja pitanje da li će se imperativni jezik uopće povećati nakon implementacije ove presude. U zaključnim razmatranjima analize stoji da je vidljiv osjetan pad imperativnog jezika u resorima koja se tiču ustavnih reformi i reformi pravosuđa u izvještajima iz 2010. i 2011. godine, dok je povećan kada se radi o direktivama vezanim za obrazovanje i prava manjina.

Autor kaže da to može biti slučajnost, ali je jako bitno spomenuti da izvještaji EU imaju veliku publiku (političari, aktivisti, nevladine organizacije, građani koji učestvuju u političkim raspravama) koja koristi ove alate radi jačanja društvenog aktivizma.

U konačnici, s obzirom na političku krizu ili zastoj u procesu pristupanja, analizom se utvrđuje da najveći potencijal za uspješne reforme u BiH ima politika “mrkve i štapa”, iako EU nerado insistira na strogoj uvjetovanosti. To je vidljivo posebno nakon 2009. godine kada se osjeti pad imperativnog jezika u tri ključna sektora: poljoprivredi, pravosudnom sistemu i ustavnim reformama.

Postavlja se pitanje: da li su očekivanja EU u tim područjima smanjenja zbog političke krize ili ne postoji određenja karika između izvještaja EU i političkog okruženja? Teško je znati. Međutim, prioritet EU iz Izvještaja od 2012. godine je status quo i kao i zaključak da je politička stabilnost u BiH slaba, stoji u analizi Patrica Dicka koju je objavilo DPC-e.

(Fena)