Kultura

Ešarizam – Historija islamske filozofije

A. ZGODE I NEZGODE EŠARITSKE ŠKOLE

1. Ešaritska škola, koju su sredinom IV/X. stoljeća stvorili neposredni učenici al-Aš’arija, dobila je svoje ime po učitelju (na arapskom se kaže aš’ariyya ili aša’ira). Stoljećima je ova škola gotovo u potpunosti vladala u sunnitskom islamu; u nekim epohama i nekim oblastima ešarizam je bio čak naprosto poistovećen sa sunnizmom.

Krajem svoga života Abu’l-Hasan al-Aš’ari mogao je vidjeti kako se oko njega skupljaju brojni učenici, koji su se divili njegovom uzornom životu, njegovoj misli prožetoj religijskim vrednotama i njegovom nastojanju da ih sačuva. On im je poslužio kao utočište istodobno protiv skučenog literalizma ljudi hadisa i protiv pretjeranog racionalizma mutezilita. Tako se ešarizam započeo oblikovati još za učiteljevog života.

Ali tek što je ešarizam potvrdio svoje postojanje i jasno se uobličio uz druge tadašnje škole, postao je meta mnogih napadaja. Prije svega, muteziliti su još pamtili preokret al-Aš’arija, svog nekadašnjeg učenika; optužili su ešaritsku školu da se svojim oportunizmom ulaguje masama, i prigovorili joj sinkretizam, što je uvijek bilo lako. Isto tako su se literalisti, s hanbelitirna na čelu, začudili vidjevši ovog pridošlicu koji, pretendirajući da izbjegne zamku i’tizala, nije imao hrabrosti da se jednostavno vrati vrelima, naime doslovno objavljenom tekstu i prvotnoj predaji kakvu priznaje sunnitski islam.

Još nešto je pomoglo da se sve iskomplicira. U isto vrijeme kada Aš’ari u Basri i Bagdadu postaje svjestan problema s kojima se islam suočava i kada pokušava da ih razriješi, jedan drugi mislilac. jednako obrazovan u sunnizmu, Abu Mansur al-Maturidi (ob. 333/944. u Samarkandu, na istoku islamskog svijeta) naslućuje iste probleme i stremi istom cilju. Njegovi vlastiti učenici gledali su na napor ešaritskc škole kao na neuspjelu reformu; kritizirali su njezin konzervativizam i konformizam. Pošto je ešarizam zastao na pola puta, Maturidijevi učenici pretendiraju da sami ostvare obnovu i da ponovno uspostave integralni sunnizam.

2. Pa i pored svih kritika upućenih početnom ešarizmu, škola se razvija i širi; s vremenom, postaje tumač sunnitskog pravovjerje u velikom dijelu islamskog svijeta. Ali sredinom V/XI. stoljeća pokret prestaje napredovati i nailazi na teškoće. Iranski kneževi bujidske dinastije pravi su gospodari abasidskog carstva. No oni su šiiti; skloni su nekoj vrsti sinteze mutezilitske misli i nekih aspekata šiitske misli. Ali čim turski seldžučki knezovi, sunnitske pripadnosti, zadobivaju vlast, Situacija se mijenja. Ešarizam ponovno dobija svoje povlašteno mjesto u sunnitskom muslimanskom društvu. Školu čak podržavaju službene vlasti, a posebno slavni seldžučki vezir Nigémulmulk (ob. 485/1093. Ta situacija pomaže da se shvati protiv čega su se beznadežno borili alamutski ismailiti).

Nizamulmulk utemeljuje dva velika univerziteta, u Bagdadu i Nišapuru. Jedino naučavanje koje je na njima dopušteno jest ešarizam, koji tada postaje službeno učenje abasidskog carstva. U to vrijeme njegovi predstavnici postaju tumači i samog sunnitskog učenja. Kako su u toj situaciji ojačali, ešariti započinju napad protiv sekti i učenja koja nisu bila u skladu s njihovim pravovjerjem, ne samo na čisto ideološkom već i na političkom planu, utoliko prije što njihovi protivnici predstavljaju mišljenje koje je sklono državi ili vladi što je neprijateljski raspoložena spram abasidskog halifata. Gazalijeva ofenziva protiv batinita (to jest protiv ismailitskog ezoterizma) i protiv filozofa (niže V,7) istovremeno je upravljena protiv fatimidske vlasti u Kairu, zato što je ova pružala zaštitu filozofima, a i usvojila je batinitsko učenje.

3. U VII/XIII. štoljeću ešarizam dobija protivnike od formata, u osobama Ibn Taymiyye i njegovog učenika Ibn al-Qayyim al-Gawziyya, obojice iz Damaska. Ibn Taymiyya, otac selefitskog pokreta u kasnijim stoljećima, u stvari osporava ešarizmu valjanost njegove sunnitske reforme. On proglašava potpunu reformu sunnizma koja se poglavito temelji na apsolutnoj vrijednosti doslovnog

lshaq al-lsfara’inlja (ob. 418/1027); ‘Abdulqahir ibn Tahir al-Bagdadija (ob. 429/1037); Abu Ga’far Ahmad ibn Muhammad as-Simnanija (ob. 444/1052); Imam al-Haramayna (al-Guwayni, ob. 47811085), čije se djelo Kitab al-iršad smatra dovršenom formom cšarizma; slavnog Gazalija (ob. 505/1111., uspor. niže V. 7); Ibn Tumarta (ob. oko 524/1030); Sahrastanija (ob. 548/1153); Fahruddln Razija (ob. 60611210); ‘Adududdin lgija (ob. oko 756/1355); Gurganija (ob. 816/1413): Sanusiia (ob. 895/1490).

Upravo smo podvukli da je ešarizam ne samo preživio sve kritike, nego je uspio osigurati prevagu u sunnitskom islamu. a posebno na Bliskom istoku. On to mjesto nije slučajno osigurao; čak ako su mu u nekom danom trenutku i pogodovale vanjske okolnosti (političke i druge), on svoj uspjeh u bitnome duguje činjenici da je riješio. naizgled konačno, dva krupna problema. Ta dva problema. za razliku od onoga što smo ovdje prethodno izložili. od onih su koji se postavljaju specifično gzoteričkoj svijesti. Prvi se smješta na kozmološki plan; tu je ešaritska škola formulirala svoj atomizam koji će postati klasičan. Drugi problem tiče se religijske psihologije i pojedinca.

B. ATOMIZAM

1.Ranije smo vidjeli (HB) kako je ismailitska gnoza artikulirala ideju Emanacije. uz načelo Stvaralačke uspostave (ibda’). Filozofi helenističkog nadahnuća (niže, pogl. V) izrazito su zastupali, u islamu, emanacionizam u pravom smislu riječi. Oni činjenicu stvaranja. kakvu razmatraju u kur’anskoj Objavi. razumijevaju u svjetlu te temeljne ideje. Oni smatraju da mnoštvo svjetova i fenomena potječe od apsolutnog Jednog. Bog se nalazi na vrhu Očitovanja; sva bića koja sačinjavaju to Očitovanje organski su povezana. od Prve umnosti pa do nežive materije.

Druge škole, a posebno muteziliti, u objašnjavanju stvaranja i odnosa izmedu Boga i svijeta pozivaju se na ideju univerzalne uzročnosti. Prema njihovom mišljenju. fenomeni stvaranja su podložni cjelini uzroka koji se postupno uzdižu, od drugotnih uzroka koji upravljaju svijetom materije, pa do prvih uzroka i Uzroka uzroka.

Ešariti nisu bili zadovoljni ni idejom Emanacije koju su primjenjivali filozofi, a ni idejom univerzalne uzročnosti koju su prihvatali muteziliti. Emanacionističko poimanje, kako ga razumijevaju ešariti, isključuje ideje koje oni imaju o slobodi i volji kao karakteristikama biti Božjeg bitka.

Njima se čini da emanacionizam na koncu dovodi do poistovećivanja počela i očitavanja, bilo na planu biti bilo na planu opstojanja. U emaniranim bićima oni ne vide ni stvorena bića u smislu u kojem razumijevaju tu riječ u Kur’anu, a ni mnogostruka stanja jednog jedinog bića. već množinu bića koja su tako dobro unutrašnje povezana sa svojim počelom da se poistovećuju s njim.

U mutezilitskoj ideji univerzalne uzročnosti ešariti vide jednu vrstu determinizma (pošto je uzrok ontologijski vezan za svoju posljedicu i obrnuto), a taj je determinizam za njih nespojiv s temeljnom idejom Kur’ana koji, uz svemoć. potvrduje apsolutnu božju slobodu. Prema njihovom mišljenju, muteziliti su uzalud nastojali opravdati uzročnost povezujući je s načelom božje mudrosti, i naročito ističući da je mudrost izvor uzročnosti. Jer je za ešarite božanska mudrost. sasvim kao i božje moći volja, apsolutna. i iznad svakog uvjeta i svakog određenja.

2. Ešariti su mislili da osnov i opravdanje ideje stvaranja svijeta. a posljedično tome odnosa između Boga i univerzuma .koji treba sebi predočavati, mogu pronaći u svojoj teoriji nedjeljivosti materije ili aromizmu.

Dakako da su za teoriju s takvim nazivom već znali mislioci Grčke i lndije, ali su je ešariti razvili u skladu s vlastitim zaokupljenostima kako bi očuvali, pomoću konzekvenci koje su iz nje izveli, svoju ideju svemoći i svoju ideju stvaranja.

Ešaritska argumentacija može se, sasvim ukratko, ovako naznačiti. Kada se jednom prihvati da je materija nedjeljiva, doći će se na koncu do potvrđivanja jednog transecndentnog počela koje toj materiji i svim složenim bićima daje njihovo odredenje i specifikaciju. U stvari, ako je materija u sebi djeljiva, ona u samoj sebi nosi mogućnost i uzrok svoga određenja. Ideja nekog počela tada je suvišna. Zauzvrat. ako se prihvati teorija u sebi nedjeljive materije (atom), da bi ta materija bila određena, specificirana i kvantificirana u ovom ili onom biću, potrebno je uplitanje nekog transceddentnog počela. ldeja jednog Boga stvoritelja tada je očita i dobro utemeljena.

Prema tome, ideja nedjeljivosti materije takoder sadrži u sebi jednu drugu posljedicu, naime ponavljanje stvaranja. Ako materija zapravo ne nalazi u sebi samoj dovoljan razlog svojih diferencijacija i kombinacija, potrebno je da svaka skupina atoma koja specificira ovo ili ono biće bude sasvim slučajna. No te slučaj nosti. zbog toga što su u stalnoj promjeni, zahtijevaju uplitanje jednog transcendentnog počela koje ih stvara i podržava. Zaključak je jasan: potrebno je da materija i slučaj budu stvarani u svakom trenutku. Cijeli univerzum održava. u svakom trenutku, svemoćna Božja ruka. Prema ešaritskom poimanju, univerzum se stalno širi, i jedino Božja ruka održava njegovo jedinstvo, njegovu koheziju i trajanje, premda naga slabost naših osjetila i našeg razuma ne dozvoljava da opazimo da je to tako.

C. RAZUM I VJERA

Osim problema što ga rješava svojom atomističkom kozmologijom, ešarizam se suočava i s drugim problemom koji mu se postavlja u karakterističnim terminima, kao problem odnosa između razuma i vjere. On tu potvrduje svoje temeljno opredjeljenje. koje ga suprotstavlja krajnostima: s jedne strane, mutezilitima koji priznaju samo razum i racionalno, a s druge literalistima koji za to ne žele ni čuti. Ako dopustimo mutezilitsku postavku koja ljudski razum priznaje kao apsolutnog arbitra u području svjetovnih stvari jednako kao i na duhovnom planu, običan vjernik mogao bi se zapitati: zašto moram nužno pristati uz neki religijski Zakon? Svakako, mutezilit će odgovoriti da je religija etička i društvena nužnost za mase, zato što nisu svi sposobni da se upravljaju prema svjetlosti istine i dobra.

Neka bude tako. Ali, kada svjestan pojedinac dosegne svoju zrelost, zašto bi i tada preuzimao neku religijsku obavezu, kada smatra da je u stanju svojim vlastitim iskustvom dosegnuti istinu i djelovati u skladu s njom?

No oni koji drže da je ljudski razum sve, kao i oni koji ga uopće ne uvažavaju, na koncu podjednako odvajaju razum od vjere. Muteziliti odstranjuju religijsku vjeru, zato što svjesnom pojedincu ona više nije potrebna; na drugom kraju, literalisti odstranjuju razum pod izlikom da je sasvim nekoristan u religijskim pitanjima, gdje se traži jedino vjera. Ali zašto onda Kur’an potiče na razmišljanje i spekulaciju? Zašto upučuje poziv našem umu da se uvježbava na čisto religijskim predmetima, božjem postojanju, božjoj providnosti. objavi itd.?

Između dvije krajnosti, ešarizam je pokušao iskrčiti srednji put, nastojeći omeđiti područje svojstvene razumskom shvaćanju i područje rezervirano za vjeru. Ako i jeste istina da se jedna ista duhovna zbilja može dokučiti i razumom i vjerom, ipak se radi, u svakom od ta dva slučaja, o načinima opažanja čiji su uvjeti tako različiti da ih se ne bi moglo ni pobrkati, ni zamijeniti jedan drugim, a ni lišiti se jednog i sačuvati samo drugi.

2. U borbi koju je ešarizam tako zametnuo ima nečeg patetičkog, jer se možemo zapitati da li je on raspolagao oružjem dovoljnim da je uspješno okonča. Ako situaciju usporedimo sa proročkom filozofijom šiitske gnoze što smo je ovdje prethodno izložili (pogl. II). ukazuje se značajna razlika. Suprotstavljajući se istovremeno mutezilitima i literalistima, ešarizam u stvari ostaje na njihovom tlu. A na tom tlu teško bi mogle nastati uzlazne perspektive ta’wila, i teško bi se mogao otvoriti prolaz koji od zahiravodi ka batinu. To je razlika između racionalne dijalektike kalama, i onoga što smo navikli da znamo kao hikma ilahiyya (theosophia), ‘irfan (mistička gnoza), ma’arifa qalbiyya (spoznaja srcem), ukratko one forme svijesti za koju svaka spoznaja vodi natrag ka činu samospoznaja. Ako se razmisli o rješenju dileme o nestvorenom ili stvorenom Kur’anu što ga daje al-Aš’ari, stječe se dojam da se njegov napor prerano zaustavio. A je li moglo biti drukčije? Bila bi potrebna cijela jedna profetologija. koja produbljuje pojmove vremena i događaja na različitim razinama njihovih značenja. Ali su nam neki šiitski autori već pomoin da zapazimo da su ešaritski atomizam i negacija posrednih uzroka upravo onemogućili profetologiju.

Ako je ešarizam prezivio tolike napade i kritike. treba prihvatiti da se svijest sunnitskog islama prepoznala u njemu. i upravo to je najistaknutiji simptom jedne situacije koja dovodi do toga da se zapitamo hoće li se filozofija tu ikada osjetiti ..kod kuće“, ili će pak biti bez oslonca. Mutezilizam nastaje u vrijeme šiitskih imama (čiji su učenici imali više rasprava s mutezilitskim učiteljima). Aš’arl je rođen iste godine kada započinje manje iščeznuće Dvanaestog imama (260/873). On umire u Bagdadu samo nekoliko godina prije Kulaynija, velikog šiitskog teologa, koji je dvadeset godina djelovao upravo u Bagdadu. Imena dvojice učitelja mogla bi se uzeti kao simboli veoma različitih uvjeta što ih je budućnost sačuvala za filozofiju, onu u šiitskom i onu u sunnitskom islamu.

Odlomak iz djela: Henry Corbin, Historija islamske filozofije, I-II, str. 110-115.

Priredio: Resul Mehmedović

Dialogos.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close