Enigma Krleža: Šetnja epistolarnom autobiografijom velikog pisca

Godinama su se Miroslav i Bela dopisivali preko zaboravljene forme pisama – sada su te prepiske objedinjene u jednu vrlo zanimljivu knjigu

(PIŠE: Mladen BIĆANIĆ – Oslobođenje)

“Pisma jesu i nisu svjedočanstvo za čovjeka. Jer: čovjek piše pisma kao i pjesme.” Tim citatom ranoga Krleže iz 1916. otpočinje knjiga naslovljena “Bela, dijete drago”, zbirka od stotinu pisama što su ih od  jeseni 1919. pa sve do proljeća 1981. jedno drugome pisali i razmjenjivali Miroslav i Bela Krleža. Pisma, kronološki poredana u knjizi, sedamdeset je Krležinih a trideset Bele Krleže, odaslana su sa brojnih adresa širom Europe: od Pariza do Irkutska, iz Brna, Praga, Varšave, Moskve i Beča do domaćih adresa – Zagreba, Splita, Dubrovnika, Brijuna, Gospića, Osijeka, Beograda, Skopja… Pisma je priredio i protumačio leksikograf i pisac Vlaho Bogišić, a knjiga je, ne tako davno, izašla u izdanju Naklade Ljevak iz Zagreba (urednici Nenad Rizvanović i Sanja Jovičić).

– Krležino nježno, pokroviteljsko oslovljavanje – Bela, dijete drago – malo pomalo, postalo je radni, a onda i pravi naslov zbirke stotinu izabranih pisama što su ih jedno drugom slali pune šezdeset i četiri godine kada bi se zatekli razdvojeni, a to uopće nije bilo rijetko. Kretati se tom mapom nije jednostavno, obrazlaže Bogišić.

Nikako “običan”

Kroz ta odškrinuta vrata sada nam se ukazuje jedan potpuno nepoznati, zagonetni Krleža, pa Rizvanović konstatira:

– Nekako smo očekivali da će iz pisama iskočiti običniji i simpatičniji Krleža, no značajniji je utisak, nakon što dočitate ovu knjigu, da mi jedva išta znamo o tom čovjeku. Je li moguće da je Krleža ostao biografska nepoznanica, pita se Rizvanović te ujedno i naglašava da ta “dražesna krležološka minijatura” zorno predočava koliko je, u suštini, Krleža u naučnom smislu neoprostivo zapuštena tema.

Odabrana pisma nedvojbeno pokazuju i to da Krleža sve može biti ali nikako “običan” – on je, uvijek i prije svega pisac, darovit, oštrouman, pa i kada je zajedljiv, ciničan, možda i grub, ne gubi šarm i duhovitost, njegova pisma mala su enciklopedija svakodnevnog življenja sa dragom osobom, svih onih zajedničkih nedaća i tegoba, bolnih i sretnih trenutaka, smijeha i tuge, radosti i patnje, ali i nadasve čežnje za bićem koje trenutno nije tu. Nije li on sam još davne 1933. napisao:

“Tko nema glasa ni sluha, taj ne može da pjeva, pa pjevao on i Marseljezu” – a pa on dara i talenta spisateljskog neporecivo ima, zato i mora pisati, jer za njega pisati znači živjeti. Ali, kako je to sam Krleža napomenuo još 1980. izvršitelju svoje oporuke, Enesu Čengiću:
” …kod objavljivanja intimnih stvari valja biti dostojanstven… pisma Beli nisu ljubavna u običnom smislu, kako se već ta pisma pišu, ali mogla su imati ‘ljubavni’ karakter…”

Bogišić tu želju pisca u potpunosti poštuje, to je zaista “dostojanstvena” knjiga. Prema samoj strukturi razaznajemo praktično tri dijela ovoga izdanja – sama pisma otisnuta u desnom stupcu knjige koja prate izuzetno dobrodošle i iscrpne Bilješke u lijevom, užem stupcu, raspoređene u jedanaest interpretativnih napomena. Najzad, tu je i pomno razrađen Rječnik, koji, kao i Bilješke, “pokušava što više popuniti praznine i uzmičućoj kulturi sjećanja kada je o promatranom razdoblju riječ, bilo pri izboru imena koja su obrađena, bilo po građi koja je unutar stotinu biografskih natuknica razmotrena.”

Što to, dakle, novoga, nepoznatoga i zagonetnog o toj “najmudrijoj našoj glavi” (Bora Ćosić) nudi ta izuzetna i nesvakidašnja knjiga, što nas očekuje iščitavamo li tu epistolarnu autobiografiju Miroslava Krleže? Već u prvom pismu (1919) prepoznajemo Krležu kao čovjeka do posljednjeg atoma snage predanog radu:

“Ja već šest godina ne znam što će biti sutra. I uvek putujem bezglavo i jurim i uvek nešto čekam. A ja već znadem i to da ne treba da se juri jer nema zašto, i to je mnogo, veruj mi, to znati. Jer onda se stvar drži u ruci. Samo je jedan osećaj u meni velik i konstantan, i mnogo (…) me sapinje: čežnja za radom. Rad, velikim slovom pisan.”

Sve zaljubljene more iste brige

Pisma Beli, sve do početka tridesetih godina, Krleža piše ekavicom. Temu o radu nastavlja:
“Raditi bi se moralo mnogo, a nepojmljivo, mnogo i to posve na drugim i solidnijim temeljima nego dosada.”

Da treba raditi Krleži je od samoga početka jasno, no njihov odnos još uvijek (1919) mu nije potpuno jasan, dvojbe i nedoumice još su tu:

“O tebi dete mislim često, mirno. Ti si sada imala vremena da se spokojiš s nekim velikim pitanjima našega odnosa. Je li Ti što postalo jasnije? Zanima me rezultat distance…”

O da, sve zaljubljene more iste brige! Trinaest godina kasnije on dijeli i psihoterapeutske savjete:

“Ne lamentiraj brate i ne uzrujavaj me… unosiš u mene nemir s tim svojim glavinjanjem i gubitkom živaca. Tek si tri godine u artizmu, a već gubiš nerve… Da čovjek klone to je prirodno – to su fiziološki procesi, abšpaunzi i meni je više puta tako te mi se gadi i pomisao da uzmem pero u ruke, ali takve krize koliko su prirodne, one su prolazne… Ne smiješ nikako sada rezignirati jer to ne bi bilo ni hrabro a Ti imaš grčki profil jedne heroine i ne zdvajaj tako ti boga!”

Velika tema i nit što se provlači kroz brojna pisma vječni je nedostatak novca – unatoč rasprostranjenom mišljenju o “glembajevskom” životu Krležinih, prva polovica prošloga stoljeća kod njih je obilježena nestašicom i  gotovo siromaštvom – Bela Krleža zaposlena je i prima plaću, Krleža pak u vječnoj je trci za honorarima, tantijemima, posuđuje kada nema, uporno nudi svoja djela, romansijerska i dramska, kod kuće ali i van granica, on bukvalno živi od svojega pisanja. Potraga za novcima je stalni lajtmotiv pisama:

“…dakle, Ti sada nemaš druge brige nego da dođeš što prije u Raguzu i da uzmeš sa sobom po mogućnosti što više NOVACA…” (1930) ili,  (1932), Beli iz Varšave u Zagreb:
” …ako možeš kupi mi jedan ibercier tamnosive boje na otplatu: da kupujem sada ibercier jako bi opteretilo moj ionako izrešetani budget…”

Ponekada i sama Bela piše na granici očaja, kao na svoj 23. rođendan, 1919.:
“Gdle li ću biti sa 33? Samo da ne bude ovako sve tužno i glupo kao danas. Bez ikog. Otočac. Učiteljstvo. Kiša. Selo. Pa onda svi ovi bolesni ljudi. Ovi u provinciji formalno žderu jedni druge. Radi pomanjkanja sadržaja drugog…”

No, Bela sa radošću, nešto kasnije (jesen 1935) ulazi u novi život:

“…Hoće li nam nova etapa doneti radosti ili tuge? Sigurno jedno i drugo jer iz toga smo sastavljeni. Ja osećam da nas čekaju lepi dani. Mora se raditi i uraditi. Treba videti zanos publike na desetoj predstavi ovog malog grada i osetiti šum ustalasonosti! Taj je Krleža uzdrmao celu ovu zemlju…”

Ne zaboravimo, Bela je glumica, priznata, cijenjena i rado gledana, zaljubljena u svoj poziv:
“…Svijetovi se pokreću – a mi glumci, kao zbilja čudna rasa, brojimo smijehove i sretni smo…”

Krležina pisma Beli pravi su mali kompendij izrazito sažetih i cjelovitih misli i sudova o vremenu, ljudima i pojavama doba u kojem pisma nastaju, ponekada zvuče poput neobičnih turističkih vodiča kroz gradove ondašnje Europe. Recimo:

“…(1924) Beč je tužno mesto. Sve je ovde mizerno. I zgrade, i podneblje i prošlost i sadašnjost. Bio sam u kazalištima čija se posećenost ne razlikuje mnogo od zagrebačkog. Glazbenika imade ali glazba ne deluje. I sve tako dalje…”

Svjedočanstvo za čovjeka

Neka su pak opažanja aforistički kratka, surova i točna: kao “U Berlinu je Hitler pokvario sve…”  ili “Obrijao sam se jer mi je već bilo nesnosno hodati neprekidno markantan i u svakom lokalu kao centar pažnje sviju kelnera i stranaca, jer bradati su u Poljskoj (i Evropi) samo Židovi i barabe…”

Ili, dojam iz Louvrea:

“Slike su kao ljudi: treba ih dugo poznavati prije nego što ih čovjek upozna, a ljude i muzeje turisti ne poznaju…”

Ili, lapidarna opaska uz čuvenu Deklaraciju u Hrvatskoj 1971. godine:

“To, što je jučer bila deklaracija, danas je Tanjugova vijest, a kad to donosi Tanjug, onda se upale zelene svjetlosti…”

“Gospodin čovjek vraća pisma na zahtjev pisca uvijek i svagda” – također je citat ranog Krleže iz 1916., i on se navodi na samom početku knjige “Bela, dijete drago”. Možda kao dobrohotno upozorenje ili samo uputstvo kako se odnositi prema ovoj knjizi. Kada pročitate ovu uzbudljivu kroniku jedne ljubavi i jednoga doba, ljetopis u pismima što ih piše veliki pisac, nije se teško složiti s njime – pisma zaista i jesu i nisu svjedočanstvo za čovjeka. Jer: čovjek piše pisma kao i pjesme.