Razgovor sa Thomasom Schadom o iseljavanju muslimanskog stanovništva u Tursku
Po jugoslavenskim arhivima, Turska je početkom 1950-ih godina tražila olakšavanje procesa iseljavanja turske manjine iz Jugoslavije, ali i osoba koje su imale rodbinu u Turskoj. Dok se prva olakšica odnosila prvenstveno na manjinu koja je govorila turski u Makedoniji i na Kosovu, druga je omogućila iseljavanje onima koji se nisu smatrali Turcima u „etničkom“ smislu, niti su znali govoriti turski jezik. Među njima su bili i brojne Sandžaklije koje će se do 1970-ih godina masovno iseliti u Tursku, odakle su im stigle pozivnice − takozvane vesike ili „perovače“. Vesike su zvate „perovače“ zato što ih je bilo moguće nabaviti od čovjeka koji je radio u turskoj ambasadi u Beogradu a zvao se Pero. U Istanbulu i u Izmiru upoznao sam mnogo iseljenika i njihovu djecu i unučadi, i svi imaju svoju često jako interesantnu i složenu priču o emigraciji.
Thomas Schad je doktorand na Slobodnom univerzitetu u Berlinu gdje izučava iseljavanje muslimanskog stanovništva iz bivše Jugoslavije u Tursku i pitanja vjerskog i nacionalnog identiteta.
Kako je Osmansko carstvo postepeno gubilo teritoriju na Balkanu tokom 19. stoljeća, tako su i novonastale balkanse države protjerivale svoje muslimansko stanovništvo. Da li biste ovo nazvali deturkifikacijom ili homogeniziranjem novonastalih nacionalnih država?
Prije svega treba naglasiti da se sveukupno radilo o procesu nacionaliziranja teritorija i stanovništva. Imperijalna logika i nacionalna logika upravljanja razlikuje se u više aspekata. U nacionalnoj logici „idealno stanje države“ bilo je percipirano putem „identiteta“ teritorije, to jest suvereniteta nad teritorijom, kao i preko uniformnog nacionalnog sastava stanovništva koje na njoj živi. Zavisno od situacije i od hegemone grupe, u nacionalnoj logici nije bilo mjesta za „druge“. No, Balkan po tome nije bio izuzetan slučaj, niti su svi muslimani bili protjerani. Logikom nacionaliziranja − u svojoj najekstremnijoj varijanti − došlo je i do holokausta u Evropi, što nam je dobro poznato iz njemačke povijesti. Tako je i Turska izgubila skoro kompletno kršćansko i jevrejsko stanovništvo, što je u kritičkoj historiografiji o kasnom Osmanskom carstvu i modernoj Turskoj bilo opisano kao demografski ili etnički inženjering (demographic/ethnic engineering). Iz tog razloga je ovaj proces moguće nazivati „homogeniziranjem“, iako ja ovaj termin smatram problematičnim i „kliničko-higijenskom“ metaforom.
Što se tiče termina „deturkifikacija“ koji ste upotrebili, meni se termin „deosmanizacija“ čini adekvatnijim; jer, ako nam je cilj razumijevanje šireg konteksta, vidjet ćemo da se radilo o nacionaliziranju, kako u jugoistočnoj Evropi, tako i u Anadoliji ili drugdje.
Između Jugoslavije i Turske potpisana su dva međunarodna sporazuma: 1938. godine i 1953. godine. Koja je strana inicirala potpisivanje tih sporazuma i koliko je ljudi iseljeno u tom periodu?
Jedan je sporazum bio potpisan, a za drugi ne postoji pismeni dokaz. Drugi historičari koji su istraživali ovo pitanje nisu pronašli tekst sporazuma iz 1953. godine, tako da se on smatra usmenim sporazumom; često je i riječ o „džentlmenskom dogovoru“ između Fuata Köprülüa, tadašnjeg turskog ministra vanjskih poslova, i jugoslavenske administracije. Svi se slažu da je postojao taj dogovor te da je imao važne posljedice za emigraciju muslimana iz SFRJ. Postoje dokumenti koji svjedoče o tome.
Po jugoslavenskim arhivima, Turska je početkom 1950-ih godina tražila olakšavanje procesa iseljavanja turske manjine iz Jugoslavije, ali i osoba koje su imale rodbinu u Turskoj. Dok se prva olakšica odnosila prvenstveno na manjinu koja je govorila turski u Makedoniji i na Kosovu, druga je omogućila iseljavanje onima koji se nisu smatrali Turcima u „etničkom“ smislu, niti su znali govoriti turski jezik. Među njima su bili i brojne Sandžaklije koje će se do 1970-ih godina masovno iseliti u Tursku, odakle su im stigle pozivnice − takozvane vesike ili „perovače“. Vesike su zvate „perovače“ zato što ih je bilo moguće nabaviti od čovjeka koji je radio u turskoj ambasadi u Beogradu a zvao se Pero. U Istanbulu i u Izmiru upoznao sam mnogo iseljenika i njihovu djecu i unučadi, i svi imaju svoju često jako interesantnu i složenu priču o emigraciji.
Najčešće su se prije iseljavanja u Tursku morali preseliti u SR Makedoniju, da bi se registrovali kao pripadnici turske manjine. Nekad su se mogli iseliti tek nakon nekoliko godina. Bilo je i slučajeva da ljudi nisu morali dugo čekati u Makedoniji, dok su neki zauvijek i ostali u Makedoniji, gdje i dan-danas postoje bošnjačka (muhadžirska) sela, kao naprimjer kod Velesa i kod Skoplja. Tamo sam upoznao bošnjačko-makedonske muhadžire, koji su i danas priznati kao bošnjačka manjina. U Istanbulu sam upoznao jednu ženu iz Sarajeva koja se zajedno s mužem, koji je porijeklom iz Sandžaka, iselila preko Skoplja u Tursku, gdje se nakon kratkog vremena uspjela zaposliti kao učiteljica. No, apsolutna većina iseljenika iz perioda poslije Drugog svjetskog rata nije porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Interesantna i česta pojava u razgovorima s turskim muhadžirima iz Jugoslavije jeste činjenica da Tito i dalje uživa pozitivan ugled. Neki kažu da su se iselili zbog nesigurne budućnosti, a ne zbog Tita. U svjetlu nadolazećih ratova u susjednoj Bosni i Hercegovini i na Kosovu ovaj strah ispostavio se realnim.
Dakle, postojao je interes za olakšavanje iseljenja na turskoj strani. S druge strane, ime Aleksandar Ranković, pogotovo među Albancima u Jugoslaviji, zapamćeno je kao šifra antialbanskog ressentimenta. Bilo je napetosti između albanskog i nealbanskog stanovništva na Kosovu, i tu se situacija opet dosta razlikuje od Sandžaka. U prizrenskoj čaršiji je i danas moguće voditi razgovor sa starijim stanovnicima na najmanje tri različita jezika. Ne poznajući albanski jezik, vodio sam razgovor sa starijim čovjekom na turskom i na srpskom jeziku, a koji se nije smatrao Turčinom, već Albancem. On mi je rekao da je politička inicijativa 1950-ih godina da se turski jezik prizna kao jedan od zvaničnih jezika (pored srpskog i albanskog) bila shvaćena antialbanskom, srpskom inicijativom. Ovim putem Albanci bi se lakše mogli iseliti u Tursku. Također je bilo napetosti u Makedoniji, gdje je zbog slučaja Yücel, jedne turske političke grupacije, došlo do nasilja.
Međuratni sporazum iz 1938. godine bio je potpisan kao bilateralni sporazum, i nije bio jedini takav sporazum koji je Turska u tom periodu potpisala. Iz perspektive prve Jugoslavije i njene vlasti u Beogradu, ciljna skupina ovog sporazuma bilo je 200 000 osoba iz takozvane Južne Srbije. Iako je i Sandžak bio dio takozvane Južne Srbije, ciljna grupa bili su Albanci, koji nisu odgovarali nacionalnoj definiciji naroda. Međutim, ovaj sporazum nije bio sproveden zbog smrti Mustafe Kemala, izbijanja Drugog svjetskog rata i drugih razloga. Bilo je migracija iz Jugoslavije u Tursku, mada ne raspolažem tačnim brojevima, jer su podaci iz više razloga nepouzdani.
Kakav je bio stav vlasti u modernoj Turskoj prema balkanskim muslimanima? Prema Zakonu o naseljavanju Republike Turske iz 1934. godine, država je bila voljna primati samo muslimane turskog etničkog porijekla. Kako su turske vlasti tretirale Bošnjake, Pomake ili Albance?
Kako bismo razumjeli (promjenljiv) stav vlasti u modernoj Turskoj, čija je elita većinom bila rumelijskog porijekla, treba pažljivo čitati tekst „Zakona o naseljavanju“ (İskan kanunu br. 2510) iz 1934. godine, koji je bio (uz promjene) na snazi do 2006. godine. Nije važan samo tekst, nego i kontekst u kome je on uspostavljen. Također, treba paziti kako se sadržaj ovog teksta prevodi s turskog jezika, kako ne bismo došli do netačnih zaključaka. U historiografiji u regionu primijetio sam da je definicija onih koji su se mogli pridružiti nacionalnoj turskoj zajednici često netačno prevedena: smatra se da su ljudi nužno morali „biti pripadnici turske narodnosti“. Ovo nije sasvim pogrešno, ali nije ni tačno. U tekstu zakona postoje dvije definicije ljudi koji bi, kao muhadžiri (muhacir), mogli biti prihvaćeni kao turski državljani: ili je trebalo da budu turskog porijekla(Türk soyundan olmak) i/ili su morali biti povezani s turskom kulturom (Türk kültürüne bağlı olmak).
Obje definicije imale su posljedice za Bošnjake, Pomake i Albance koji su se htjeli iseliti u Tursku: ko je već imao rodbinu u Turskoj, mogao se, u teoriji, iseliti, jer je ta rodbina već bila turska: oni su imali tursko državljanstvo, pa su mogli poslati navedenu vesiku (pozivnicu) „turskoj“ rodbini u staroj domovini. Preostalo je još zadovoljiti drugu definiciju, „biti povezan s turskom kulturom“, što je stvar malo komplikovalo: jer šta znači biti ‘povezan s turskom kulturom’? Da li je bilo dovoljno biti musliman, u smislu u kojem se u vernakularnom govoru na Balkanu često izjednačavaju riječi ‘musliman’ i ‘Turčin’ – pogotovo u govoru nemuslimana? Ili je bilo nužno i poznavati turski jezik, koji je smatran izrazito važnim elementom turskog identiteta, posebno od 1930-ih godina?
Tu treba razlikovati zakonodavstvo od sprovođenja zakona. Dok su Turci od iseljenika tražili dokaz poznavanja turskog jezika pri iseljenju, ono se ipak samo simbolično dokazivalo. Mnogi iseljenici govorili su mi kako nisu savladili turski pre odlaska u Tursku. Iz tog razloga postoje i muhadžirske porodice čiji članovi nisu uspjeli da „prevedu“ staro prezime na turski, dok je to drugim samo djelimično uspjelo. Bez izuzetaka su se svi morali preimenovati.
U historiografiji se često govori o „iseljavanju Turaka“, međutim znamo da je veliki broj slavenskih muslimana iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore kao i Albanaca s Kosova i Mekedonije također iseljen. Zbog čega su svi ti narodi svrstani u kategoriju „etničkih Turaka“?
Nije postojala kategorija „etnički Turci“, pogotovo ne u ranijem periodu, kada se govori o slavenskim muslimanima iz Bosne i Hercegovine, koji su se pretežno iselili u kontekstu austrougarske aneksije i okupacije. Mislim da je izjednačavanje izraza ‘Turčin’ i ‘musliman’ maternjim govornicima poznatija pojava nego meni; a zna se svakako da se ovo izjednačavanje često činilo s namjerom isključivanja, protjerivanja ili ubijanja. Jedan od najboljih i svježijih dokaza jeste govor Ratka Mladića o „osveti Turcima“ uoči genocida počinjenog u Srebrenici 1995. godine.
S druge strane, pojmovi se stalno mijenjaju, kako nas podsjeća Lucien Febvre. Tako je i s pojmom „Turčin“. Naravno, pojmovi se ne mijenjaju samo ovisno od vremena, nego i od perspektive govornika. Evropljani poput Ami Boué ili engleski pisac Thomson u 19. stoljeću objavili su knjige poput La Turquie d’Europe ili The Outgoing Turk, iako je i njima bilo poznato da nisu svi muslimani Balkana govorili turski jezik ili slijedili tursku tradiciju. U doba kada nacije nisu bile afirmirane − da ne kažem: kada još nije bilo nacija − starije kategorije, kao naprimjer osmanski millet, postepeno su se pretvarale u nacionalne kategorije.
Ta pozadina jedan je od razloga zbog kojeg se još uvijek misli na katolika kad se kaže ‘Hrvat’, na pravoslavca kada se kaže ‘Srbin’ i na musliman kada se kaže ‘Turčin’. No, moguće je vidjeti da se pojmovi ne prestaju mijenjati ni danas: u mojoj zemlji, u Njemačkoj, vodile su se brojne diskusije o tome ko je Nijemac ili ko se smatra Nijemcem. Doseljenici, njihova djeca i unuci iz druge ili treće generacije izborili su se da se stara „etnička kategorija“ otvori i u konačnici promijeni, što više odgovara prilikama i potrebama našeg vremena. Na sličan način i drugdje se mijenjaju koncepti i zakoni državljanstva.
Kada posmatrate širu sliku, da li postoji kontinuitet u iseljavanju balkanskih muslimana od balkanskih ratova sve do takozvane „velike ekskurzije“ bugarskih Turaka 1989. godine za vrijeme vladavine Todora Živkova?
Ovo je jako zanimljivo pitanje. Naravno, postoje upadljive sličnosti u logici isključivanja: ti ne pripadaš „nama“, nego „njima“, i zato moraš ili konvertirati, ili otići. Međutim, iako sam historičar, slijedim tumačenje historije Waltera Benjamina i Hanneh Arendta, koji su se morali, u svoje vrijeme, suočavati s užasima Hitlerove vladavine. Tražili su objašnjenja. Na historiju, ili tačnije na historiju kako je predstavljena u historiografskim knjigama, nisu gledali kao na kontinuirani i „normalan“ tok događaja, jer bi to ujedno značilo i neizbježnost ovog „toka“. Na sličan način je historičar Hayden White pozivao na fragmentiranje priče (story) iz povijesti (history), ukoliko se radi o razumijevanju, a ne o unaprijed postojećoj viziji. Na taj način mogli bismo vidjeti da se neke pojave na stereotipan i metaforički način stalno ponavljaju, iako ovo ponavljanje nije neizbježno. Ne ponavljaju se stereotipi i metafore historije tek onako, nego kao alat u političke svrhe. Todor Živkov bio je čovjek sa puno moći bez efektivne kontrole svoga društva. On je imao izbor – a izbor mu je bio da problematizira jedan dio stanovništva koje se nije uklapalo u shemu. Na sličan način mogao bi se kvalifikovati rat u Bosni i Hercegovini kao raskid, a ne kao kontinuitet nečega što se „moralo dogoditi“. Dakle: kontinuitet postoji, ali više na nivou stereotipnog djelovanja. To djelovanje može se pratiti i u širem susjedstvu kao i globalno.
